Pleme Zubci u širem značenju je vrsta ljudske zajednice sastavljena iz različitih bratstva ili porodica: Danilovići, Vukalovići, Spajići, Vici ... nastala na preostoru Zubačkog polja u Istočnoj Hercegovini s početka novog veka.[1] na tromeđi triju država (BiH, Hrvatske i Crne Gore) na jednoj prirodno lepoj visoravni. Sela, zaseoci i domaćinske kuće ovog plemena su po „pravilu“ razasute uz kraj polja i dolova ili dublje u brdima. Geografska izdvojenost visoravni uticala je da stanovništvo živi izdvojeno od „ostalog sveta“ i rodbinski de poprilično poveže do opasne granice krvnomešanja, naročito po ženskoj liniji koja se manje prati, što ostavlja zdravstvene posledice na, iz tih brakova, stvorene generacije.[2]

Geografsko poreklo uredi

Zubačko polje u kome je poteklo pleme Zupci je geografski zatvorena celina ili zaravnjena površina široka 2 do 3 km na nadmorskoj visini od 6 do 800 metara. U njemu dominira kraški reljef sa brojnim ogoljenim krečnjačkim vrtovima.[3][4]

Zubačko polje je u geografskom smislu od okoline potpuno odvojeno, jednim delom brdskim, a drugim delom planinskim vencima. Pa je tako sa jedne strane okruženo kamenjem i golim brdima, a sa južne strane visokom planinom – Bijelom gorom – sa stoletnim borovima, jelama, bukvama i mulikama, odvajajuću Zupce od Krivošija, koje su u političkoj zajednici sa Bokom.

Sutjeska odvaja Bugojevo selo i Konjsko od Zubačkoga polja i preseca brdski venac sa istočne strane, koji je vezan s Bijelom gorom.

Priroda karstnog reljefa, Zupcima nije dala bogatstvo vodom, jer je nekadašnja reka Sućeska, nastala od lednika u dubokoj prošlosti, i vremenom iščezla kroz pukotine, ostavljajući iza sebe velike peščane nanose.[5] O ome govori ovo narodno predanje:

Rijeka, koja je tekla kroz Sutjesku, izvirala je iz Ubala pod Jastepcem u Bijeloj gori; pa kako je topila i plavila veći dio Zubačkoga polja, neko ih nauči da bivoljskim kožama i katranom zabuše glavu (izvor) reke. Kad su ga zabušili, vele, čuo se je strahovit tutanj ispod Bijele gore, dok nije voda probila k moru.[6]

Naselja uredi

Naseobine u Zubačkom polju u kojima su živeli pripadnici plemena Zupci su:

  • Turmenta, 25 kuća i crkva Velike Gospođe;
  • Orašje, 16 kuća;
  • Tuli, 12 kuća;
  • Potkraj, 11 kuća;
  • Kuna glavica, 7 kuća;
  • Ograda, 12 kuća;
  • Drenovi do, 24 kuća;
  • Grab (Spaići), 20 kuća i crkva Petkovica u polju;
  • Bugojevo selo, 20 kuća i crkva Svetog Ilije;
  • Konjsko (Poljice), 30 kuća i crkva Svetog Spasa.

Selo Grab, koje je u sva vremena bilo administrativni centar Zubaca i do danas je to ostalo, jer je danas najmnogoljudnije selo u Zubačkom polju.

Iz Graba idu dva važna međudržavna putna pravca:

  • jedan je stari put preko Rupa za Herceg Novi i Crnu Goru,
  • drugi je za sada zatvoreni put i međudržavni prelaz za Konavle i Hrvatsku.

Karakteristike uredi

 
Vojvoda Vukalović, nosio je tipičnu odeću za zupčane ovog ranga - dolamu od zelene zagasite čohe, vezenu crvenom svilom i zlatom, grudnjak (džamadan) od crvene čohe vezen zlatom, jelek od crvene čohe vezen zlatom s dugmetima srebrnijem niz prsi, čakšire od čohe modre, dokoljenice od čohe bijele, čizme, potpasak od kože saktijana, preko njega krmezli pojas i kapu zavratu. U pojasu dva srebrnjaka i o bedri sablju dimiskiju...[1]

Ovo srpsko junačko pleme nastalo je u Trebinjskom Okrugu između Trebinja, Korjenića, Krivošija, Kruševice i Konavala na visoravni pod imenom: Zubačko polje smešteno u kamenitom okruženju i opasanom sa jedne strane golim brdima, a sa druge visokom planinom – Bijelom gorom – obraslom stoletnim borovima, jelama, bukvama i molikama, odvajajuću Zubačko polje od Krivošija, koje su bili u političkoj zajednici sa Bokom.[1]

Zubčani su po svom karakteru vrlo zatvoreni i škrti na rečima, podozrivi i sumnjičavi prema svemu i svakome ko dolazi sa strane i „unosi nešto novo“. Vrlo su konzervativni, rezervnisani i odani vekovima utvrđenim običajima i veri pravoslavnih Srba.[2]

Ovo hrabro pleme u vreme viševekovne vladavine Osmanlija Hercegovinom nikad nije bilo sasvim podređeno turskoj vlasti, jer su bili u svemu najčistiji srpski tip stanovništva.[1]

Po izgledu bili su koštunjavi, snažni, okretni, bistri, ubojiti, pouzdani, istrajni, većinom crnomanjasti.[1]

Oružje im je uza života i poštenja (časti) najmilij, a gusle, junačke pesme i srpski narodni običaji u srcu i duši.[1]

U plemenu nije bilo velikih zadruga. Bratstva su bila zadruge u odbrani od nasrtanja neprijatelja.[1]

Odeća uredi

Svakodnevno odelo zupčana sastojalo se od:[1]

  • bjelače (gunja) od beloga domaćeg uvaljanog sukna
  • grudnjaka (džamadan) od crvene čohe ili sukna;
  • čakšira od raše modre
  • dokolenica od belog uvaljanog sukna
  • čarapa i nazuvia, ili naprstaka, od išarane vune
  • opancaka na vrnčanice s obuvačama od opute;
  • potpasaka od goveđe kože u crvenoj boji, preko njega tkanica od domaće vune, prosta ili išarana
  • struke od bele ili crne vune sa strijekama u boji na krajevima do resa,
  • kapae zavrata, ili fes crven.

Oružje uredi

Oružje imućnijih pripadnika plemana bilo je:

  • jedan ili dva srebrnjaka,
  • nož (jatagan) s rukodržom od slonove kosti u pojasu,
  • džeferdar o ramenu.

Oružje siromašnijih pripadnika plemana bilo je:

  • jedan pištolj
  • nož u pojasu,
  • duga puška (lazarina od 7 pedi) o ramenu.

Kuće za stanovanje uredi

Kuće zupčana su bile pozumljuše, suhomeđare i krovinjare. Samo je po neka sazidana od kamena i kreča sa jednom prostorijom.[1]

Zupci kod Bara uredi

Neki Zupci su se pred turskom vlašću preselili na mletačku teritoriju kod Bara, gde su se pokatoličili. Osnovali su selo Zupci, koje je nosilo ime po njihovom plemenu i staroj oblasti u Hercegovini. O tom predanju je krajem 19. veka pisao Pavle Rovinski.[7]

Izvori uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z Nićifor, Dučić, arhimandrit (1897). „Pleme Zupci i vojvoda Luka Vukalović, 1897. godina”. Trebinje kroz istoriju. Pristupljeno 10. 11. 2020. 
  2. ^ a b „SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA EPARHIJE ZAHUMSKO-HERCEGOVAČKA I PRIMORSKA MANASTIR SVETOG ĐORĐA ZUBCI” (PDF). Eparhija Zahumsko hercegovačka i primorska. Pristupljeno 10. 11. 2020. 
  3. ^ J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, Beograd, 1966, 70.
  4. ^ J. Marković, Geografske oblasti SFRJ, 807, Enciklopedija Jugoslavije, 2, 162.
  5. ^ J. Cvijić, Geomorfologija, Beograd, 1924.
  6. ^ „Pleme Zupci i vojvoda Luka Vukalović, 1897. godina”. Trebinje kroz istoriju. 11. 12. 2018. Pristupljeno 10. 11. 2020. 
  7. ^ Rovinski 2004, str. 230.

Literatura uredi