Pozorište Merle Reskin

Pozorište Merle Reskin je pozorište koje se nalazi u Čikagu, a prvobitno se zvalo Blekstoun pozorište, današnje ime dobilo je 1910. godine. Merle Reskin danas je deo Univerziteta di Pol a takođe se koristi i za događaje i predstave drugih grupa. Služi kao dom serije Čikaške igre za porodice i mladu publiku u produkciji Glumačke škole na Uniterzitetu di Pol.

Pozorište Merle Reskin
Pozorište Merle Reskin 2007. godine
LokacijaČikago, Ilinois
Sjedinjene Američke Države
Maks. broj gledalaca1325
ProdukcijaGlumačka škola na Uniterzitetu di Pol
Konstrukcija
Otvoreno31. decembar 1910. god.; pre 113 godina (1910-12-31)
ArhitektaKompanija Maršal i Fok (Trejsi i Džon Drejk)
Veb-sajt
Zvanični veb-sajt

Zgradu su dizajnirali Maršal i Fok, a razvili su je Trejsi S. Drake i Džon Drejk iz hotela Drejk, na nekadašnjem mestu vile Timoti Blekstoun. Pozorište ima bogatu istoriju živih predstava, a produkcije koje ovde nastupaju često su nagrađevine za svoj rad.

Izgradnja uredi

Arhitekti koji su 1910. godine projektovali novo pozorište bili su Bendžamin Maršal i Čarls Fok iz firme Maršal i Fok, koji su 1909. osmislili i susedni hotel Blekstoun, kao i hotel, pozorište je dobilo ime po Timotiju Blekstounu čiji je letnikovac ranije bio na ovom mestu..[1] Prvobitna adresa bila je na dvoru Hubard, koji je kasnije preimenovan u Sedma ulica, a ponovo je preimenovan u Ist Balbo Drajv, trenutno ime.[1][2] Zgrada je visoka šest spratova i izgrađena je u francuskom renesansnom stilu. Izgrađeno samo sedam godina nakon požara Irokezovog pozorišta, pozorište je moralo biti vatrootporno, a rukovodstvo je tvrdilo da se auditorijum može isprazniti za tri minuta u slučaju požara. Kapacitet sedećih mesta bio je 1.400 do 1988. godine, kada su je izvršena obnova i stvaranje mesta za hendikepirane osobe smanjile, pa se broj mesta smanjio na 1325. [2][3]

Projektanti hotela Blekstoun i današnjeg pozorišta Merle Reskin bili su Trejsi S. Drejk i Džon Drejk, poznatiji kao arhitekti i vlasnici hotela Drejk.[4] Njihov otac, Džon Drejk (1826-1895), bio je poslovni partner kompanije Blekstoun.[1] Zgrada Blekstoun pozorišta direktno je rezultirala zatvaračem starijeg, obližnjeg pozorišta Olimpije.[2]

Pozorišna kompanija Blekstoun uredi

U doba kada se većina zabave odvijala uživo na pozornici, otvaranje novog pozorišta smatralo se toliko bitnim da su o njemu izveštavale velike novine. Predloženo otvaranje Blekstouna čak je primetio i Njujork Tajms koji je sredinom jula 1909. napisao: "... Novo Blekstoun pozorište, koji će uskoro biti postavljen na Hubard Plejsu u Čikagu ... ima će veliki kapacitet sedišta i treba da bude opremljeno svim modernim pozorišnim uređajima. Pozorište će biti po uzoru na pozorište Nju Amsterdam u ovom gradu [Njujork] ... "[5] Čikago Tribjun je takođe najavio otvaranje pozorište, a u priči na naslovnoj strani novine su detaljnije objavile ono što je Tajms izvestio. Novo pozorište predstavilo je produkcije Čarlsa Fromana, koji je pozorištem upravljao zajedno sa Klavom & Erlangerom; trojac je bio udružen pod nazivom Pozorišna kompanija Blekstoun (što je bilo deo njihovog većeg pozorišnog sindikata, formiranog 1896.[2]) Članak Tribjun iz jula 1909. godine takođe je naglasio da će ovo novo pozorište biti ukrašeno kao „palata filmova”, sposobna da smesti oko 1.200 ljudi i da njena izgradnja koša više od pola miliona dolara.[6]

 
Znak na pozorištu Merle Reskin 2007. godine.

Pozorište Blekstoun zvanično je otvoreno 31. decembra 1910. godine premijerom najnovije predstave dramaturga iz Čikaga Džordža Adea, pod nazivom „Američki ministar Bedlo”.[3] Bila je to komedija u kojoj je glumio Viliam H. Krejn, a kritičari su bili impresionirani predstavom i po lepoti scenografije.[7]

Blelstounom je upravljao Hari C. Pauvers[8], biznismen iz Čikaga koji ima veliko pozorišno iskustvo: radio je od svojih ranih dana kao poslužitelj, da bi na kraju postao jedan od najpouzdanijih saradnika gospodina Erlangera; Prve produkcije Blekstouna sadržavale su neke od najpoznatijih izvođača i dramaturga iz te epohe - na primer, nakon što je „američki ministar Bedloe” u produkciju je stigao i komad Dejvida Belaska, „Povratak Petera Grima”, a u glavnoj ulozi bio e Dejvid Varfild. Mnoge produkcije su već bile dobro primljene u Njujorku pre dolaska u Blekstoun, poput druge predstave u kojoj je glumio glumac Vilijam H. Krejn, „Senator čuva kuću”. Ali dok su neke od ovih produkcija bile jednake verzije onih iz Njujorka, pozorišni kritičar Tribjuna Hamond u više navrata je primetio da čikaškim kompanijama nedostaju najveće zvezde.[9] Uprkos tome, kompanije za gostovanje koje su nastupale u Blekstounu obično su radile dobar posao i Hamond ih je pohvalio za „efikasne” produkcije.[10] Ovaj trend predstavljanja verzija turnejskih kompanija i nastavio se i u kasnijim godinama, kada su većina predstava na Blekstounu bile predstave koje su već osvojile Pulicerovu nagradu ili nagradu Toni, a uručile su ih kompanije iz Njujorka.[11][12]

Tokom prve decenije rada, pozorište Blekstoun prikazalo je niz jedinstvenih produkcija. Među njima su bili i nastupi igrača Stratford na Ejvonu. Pod režijom F.R. Bensona, ponudili su četrnaest Šekspirovih predstava tokom dve nedelje početkom novembra 1913. godine.[13] Takođe je bila zapažena prezentacija Džordža Bernarda Šava „Pigmalion” 1914. U pozorištu su glumili Ana Pavlova 1916. godine i Luis Diznii Parker.[3]

Tokom perioda u kojem nije bilo izvedenih predstava, Blekstoun je otvorio svoja vrata za događaje koje su sponzorisale građanske i bratske organizacije, poput Elksa ili Univerziteta u Čikagu . Kada su „Velike sestre” još uvek bile nova organizacija, često su imale okupljanja u Blekstounu.[14][3] Pozorište je takođe bio dom velikog ženskog glasačkog skupa i konferencije 1916. godine; prisustvovalo je 1.200 sufragista iz svih delova Sjedinjenih Država.[15] U skladu sa vremenom, neki od nastupa sa bine Blekstoun čuli su se na radio stanici VTAS iz okoline Čikaga, zahvaljujući vlasniku stanice Čarlsu Erbstejnu, koji je smatrao da je dobra ideja da se pozorište koristi za prenos uživo, i počeo da to radi početkom 1925. godine.[16]

Budući da je pozorište Blekstoun bio domaćin mnogih turneja. Neki od glumaca koji su krasili binu Blekstouna bili su Vilijam Žilet, Etel Barimore, Džon Barimore, Helen Hejz, Rut Gordon, Katarin Kornel, Kornelija Otis Skiner i Spenser Trejsi.[3] Tokom dvadesetih godina 20. veka Blekstoun je predstavio 60 predstava dramskih pisaca poput Džordža Bernanda Šava, Eugena O'Nila, Šena O'Kejsija, Artura Vinga, Ričarda Šeridana, Bena Džonsona Švaba, Bena Džonsona i druge.[3][17]

Period nakon gašenja kompanije Blekstoun uredi

Krajem 1930. godine objavljeno je da je pozorišna kompanija Blekstoun raskinula svoj zakup.[18] Erlanger je umro je u martu, 1930. godine zemlja je bila usred Velike depresije, a izveštaji u novinama napominju da je mnogo preduzeća stradalo. Vlasnici zgrada Džon i Trejsi Drejk upravljali su pozorištem do 1931. godine.[3] Godine 1934. oni su iznajmljivali pozorište na godinu dana.[3]

 
Plakat za originalnu produkciju Spirochete u produkciji Federalnog Teatra (1938).

Pozorište Blekstoun je tridesetih godina spasio Projekat Federalnog teatra, koji je pozorište uzeo u zakup 1936. godine i nastavio da ga koristi za probe i produkcije sve dok 1939. godine. Tokom ovog perioda, pozorište je bilo domaćin originalnih predstava. Godine 1940. pozorište je iznajmio Oskar Sertin, koji je upriličio „Život s ocem” u ulozi Lilijan Giš, a otvoreno je u februaru, a zakup je itrajao više od godinu dana. Sledeće godine, Badi Ebsen je glumio u „Laku noć dame!“, koja je izvođena 100 nedelja. Od 1942. do 1945. pozorištem je upravljalo preduzeće „Slavin”.[3]

Godine 1945. obnovljena pozorišna kompanija Blekstozn upravljala je dvoranom sve do 1948. kada su pozorište kupila braća Šubert.[19] S porastom drugih oblika zabave, kao što je televizija, prisustvo u bioskopima uživo i pozorišticma je opalo, a Šubertova organizacija je smanjila Blestoun sezonu sa 28 sedmica na 14 nedelja godišnje. Blekstoun je bio zatvoren od 1986. do avgusta 1988., kada se ponovo otvorio u predstavi Lili Tomlin „Traganje za znakovima inteligentnog života u svemiru”. U to vreme, Šubertska organizacija je odlučila da je vreme da se oslobodi svih pozorišta u Čikagu, osim pozorišta Šubert u ulici Monro. Škola drame Gudman osnovana je 1925. godine. Pristupila je Univerzitetu Depol 1978. godine, a preimenovana je u Pozorišnu školu na Univerzitetu Depol 1985. Među alumnijima su Gilijan Anderson, Džon S. Reili, Skot Elis, Džo Mantegna, Teoni V. Aldredge, Karl Malden,Majkl Ruker, Elizabet Perkins, Džudi Grir i Eugen Li.[3]

Kada je Šubertova organizacija odlučila da odvoji većinu svojih pozorišta u Čikagu, zgrada Blekstoun pozorišta ponuđena je Univerzitetu di Pol. Pozorišna škola počela je zvanično da nastupa u Blekstounu 21. marta 1989. godine produkcijom predstave „Mizantrop”.[3] Godine 1992. Harold i Merle Reskin izvršili su veliku donaciju Pozorišnoj školi, a 20. novembra pozorište je preimenovano u Pozorište Merle Reskin. Merle Reskin provela je pet godina kao profesionalna glumica i pojavila se na Brodveju. Odustala je od karijere nakon što se udala za Reskina 1955. godine; međutim, provela je trideset godina kao regionalni revizor Srednjeg zapada Američke akademije dramskih umetnosti.[20]

Pored Pozorišne škole, zgradu koriste i druge umetničke organizacije. Pozorište je glavni prostor predstava u ovom delu grad. Svake godine glumačka škola predstavlja serije koji se održavaju tokom akademske godine u pozorištu Merle Reskin. Čikago Plejvrks predstavlja dela namenjena porodicama i mladoj publici, dok serija Švovejs nudi savremene predstave i klasike.[19]

Reference uredi

  1. ^ a b v Berger, Miles L., They Built Chicago, Bonus Books, Inc., 1992, p. 155, ISBN 0-929387-76-7
  2. ^ a b v g "Hotel to Embrace New Theater Site", Chicago Daily Tribune, July 15, 1909.
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j „The History of the Merle Reskin Theatre”. The Theatre School at DePaul University. 2006. Arhivirano iz originala 29. 5. 2011. g. Pristupljeno 26. 1. 2007. 
  4. ^ Berger, Miles L., They Built Chicago, Bonus Books, Inc., 1992, p. 152, p. 163, ISBN 0-929387-76-7
  5. ^ „Klaw and Erlanger Join with Frohman”. The New York Times. 14. 7. 1909. str. 7. 
  6. ^ „Give City Theatre Palace”. Chicago Tribune. 14. 7. 1909. str. 1. 
  7. ^ Hammond, Percy (25. 12. 1910). „Preparing a Theatrical Feast for the Last Day of the Year”. Chicago Tribune. str. B1. 
  8. ^ „Hooley's Theater”. Unrivaled Chicago. 1897. str. 85—86.  Before managing the Blackstone, Harry J. Powers had managed Hooley's Theatre in Chicago.
  9. ^ „Harry J. Powers, 81, Ex-Theatre Owner”. The New York Times. 22. 2. 1941. str. 15. 
  10. ^ Hammond, Percy (12. 4. 1912). „Crane Again a Senator at Blackstone Theatre”. Chicago Tribune. str. 9. 
  11. ^ „Belasco Play Like a Novel?”. The New York Times. 11. 2. 1911. str. 11. 
  12. ^ Hammond, Percy (23. 9. 1912). „Milestones a Benign Story of Three Generations”. Chicago Tribune. str. 10. 
  13. ^ Hammond, Percy (14. 11. 1913). „Benson Reappears in Taming of the Shrew”. Chicago Tribune. str. 14. 
  14. ^ Hammond, Percy (24. 1. 1918). „The Big Sisters: Benefit at Blackstone Theatre”. Chicago Tribune. str. 11. 
  15. ^ „Women Will Go to Chicago”. The Washington Post. 28. 3. 1916. str. A8. 
  16. ^ „The Boss Tells How He Took Up Broadcasting”. Chicago Tribune. 29. 3. 1925. str. D12. 
  17. ^ „The Theatre School DePaul University - Alumni”. The Theatre School at DePaul University. 2006. Arhivirano iz originala 5. 2. 2007. g. Pristupljeno 26. 1. 2007. 
  18. ^ „Give Up the Blackstone”. The New York Times. 20. 2. 2000. str. 31. 
  19. ^ a b „The Theatre School DePaul University - About Us”. The Theatre School at DePaul University. 2006. Arhivirano iz originala 10. 12. 2008. g. Pristupljeno 9. 12. 2008. 
  20. ^ „The Theatre School DePaul University - History”. The Theatre School at DePaul University. 2006. Arhivirano iz originala 19. 7. 2011. g. Pristupljeno 26. 1. 2007. 

Spoljašnje veze uredi

41° 52′ 24″ S; 87° 37′ 31″ Z / 41.873264° S; 87.625300° Z / 41.873264; -87.625300