Polidor (Prijamov sin)

Polidor (grč. Πολύδωρος) je u grčkoj mitologiji bio trojanski princ.

Bakropis kao ilustracija u OvidijevimMetamorfozama“, koji prikazuje Polimestora kako ubija Polidora.

Mitologija uredi

Bio je najmlađi i najvoljeniji sin trojanskog kralja Prijama i Laotoje. U vreme trojanskog rata, otac je pokušao da ga skloni sa bojnog polja, ali sam Polidor to nije želeo.[1] Poznat kao najhitriji junak[2], spretno je jurio kroz borbu, sve dok nije naleteo na Ahila koji ga je ubio. Ahil mu je uzeo srebrni oklop, koji je kasnije Tetida poklonila Agamemnonu.[1] Ovu verziju priče je dao Homer u „Ilijadi“.[3]

U kasnijem predanju, Polidor je bio najmlađi Prijamov i Hekabin sin.[1] Tako su pisali tragičari poput Euripida.[3] Robert Grevs je tvrdio da je on bio brat i imenjak prethodnog.[4] U poslednjoj godini trojanskog rata, otac ga je poslao sa ogromnim blagom tračkom kralju Polimestoru, koji mu je bio zet. Kako bi se dokopao blaga, a saznavši da je Troja razorena, ubio je Polidora i bacio ga u more. Talasi su izbacili telo dečaka na obalu gde ga je pronašla sluškinja kraljice Hekabe. Kada je saznala za smrt sina, zamolila je Agamemnona da ga sahrani kraj njene kćerke Poliksene.[1] Polimestoru se surovo osvetila. O tome su pisali, osim Euripida i Plutarh, Vergilije u „Enejidi“ i Ovidije u „Metamorfozama“.[3] U drugačijoj verziji, Polimestor je sahranio dečaka u Trakiji. Tuda je prolazio Eneja i želeći da tu prinese žrtvu bogovima, dogodilo se čudo. Naime, Eneja je dva puta odlomio grane mirtinog drveta i iz njih je potekla crna krv. Kada je i treći put krenuo da učini isto, začuo je jecaj i reči koje su ga upozorile da beži iz ove okrutne zemlje i saopštile mu da su grane pomenute biljke nikle iz stotina strelica kojima je Polidor ubijen. Eneju je ovaj događaj potresao i on je priredio novu sahranu Polidoru. Grob ovog trojanskog princa je prikazivan i na ušću Hebra.[1]

Takođe se pričalo da je Polimestor predao svog šuraka Ajantu u vreme kada je ovaj pustošio trački Herson.[1] To je učinio jer su mu Grci zapretili ratom.[4] Grci su ponudili razmenu za Helenu, ali su Trojanci odbili.[1] Umesto toga nameravali su da daju bogat otkup — grad Antandar. Prijam, naime, nije želeo da preda Helenu sve dok je bila pod Afroditinom zaštitom.[4] Zbog toga su Polidora kamenovali pred zidinama Troje[1] i taj svirepi čin je inicirao Odisej.[4] Telo je predato Heleni.[5] Međutim, prema jednoj priči, dečak je ipak ostao živ, jer je Polimestor zabunom predao svog sina Dejpila[1] ili je to ipak učinio namerno. Naime, kada je dečak stigao kod njega, njegova supruga Iliona ga je gajila poput rođenog deteta. Ubrzo je Polimestoru stigla poruka od Agamemnona da će mu dati Elektru za suprugu i miraz u zlatu u zamenu za Polidora. Polimestor je prihvatio ponudu, ali nije mogao da ubije dečaka za koga se zakleo da će ga štititi. Zato je ubio svog sina, tako da glasnici to vide i uspeo je da ih prevari. To je dovelo do toga da se Iliona udalji od svog muža, što je zabrinulo Polidora koji je inače mislio da su mu to roditelji. Kada je Pitiju u Delfima pitao zašto se njegovi roditelji više ne vole, ona mu je odgovorila da je to beznačajno u poređenju sa tim da mu je rodni grad razoren, otac ubijen, a majka u zatočeništvu. Vrativši se u Trakiju, video je da se ništa nije promenilo, te mu ništa nije bilo jasno, dok mu Iliona nije otkrila istinu. Zgrožen činjenicom da je Polimestor ubio rođeno dete zbog zlata, najpre ga je oslepeo, pa potom i ubio.[4] Ovakvu priču je potpisalo više autora, među kojima i Higin.[3]

Izvori uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  2. ^ Carlos Parada, 1997. Genealogical Guide to Greek Mythology Greek Mythology Link: TROJANS; Polydorus 3
  3. ^ a b v g Greek Myth Index: Polydorus Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. april 2014), Pristupljeno 23. 4. 2013.
  4. ^ a b v g d Robert Grevs. 1995. Grčki mitovi. 6. izdanje. Nolit. Beograd.
  5. ^ theoi.com: DICTYS CRETENSIS BOOK 2 TRANS. BY R. M. FRAZER, Pristupljeno 23. 4. 2013.