Prave sove
Prave sove (lat. Strigidae) jedna su od dve familije u okviru reda sova (Strigiformes).
| Prave sove Vremenski raspon: Eocen do danas
| |
|---|---|
| |
| Istočna vrišteća sova | |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Aves |
| Red: | Strigiformes |
| Porodica: | Strigidae Leach, 1820 |
| Rodovi | |
|
25 vidi odeljak Sistematika | |
| Sinonimi | |
|
Striginae sensu Sibley & Ahlquist | |
Opis uredi
Imaju krupne, izbuljene i okrugle oči na prednjoj strani glave koje im omogućavaju da dobro procene udaljenost i brzinu plena.[1] Imaju 100 puta bolji vid od čoveka. Oči sova su nepokretne, kao i kod većine ptica pa zato moraju da okreću glavu da bi preusmerile pogled. Glavu mogu okrenuti i do 180°, dok se za neke tvrdi da mogu i do 270°.
Sove mogu da vide na jako velikim udaljenostima, posebno noću. S druge strane, ne mogu da vide ništa što je bliže od desetak centimetara.
Dok druge ptice imaju, po pravilu, male okrugle slušne otvore, kod sova su ti otvori vertikalno izduženi i gotovo dugi skoro koliko i sama glava. Međutim, slušni otvori im nisu smešteni simetrično - desni je malo iznad levog. Ta asimetrija je od vrste do vrste manje ili više izražena, ali postoji kod svih. Osim toga, mnoge sove imaju upadljiv „veo“ oko očiju od paperjastog venca koji usmerava zvuk prema ušima. Zajedno s pernatim ušima, taj veo im služi za pokazivanje raspoloženja i često su upadljive boje. Ulogu slušnih školjki igraju kratka i tvrda pera koja su smeštena ispred i iza slušnog otvora i pomažu pri određivanju smera zvuka. Iz istog razloga, sove imaju širu lobanju nego većina ptica.
Krila sova su velika, široka, duga i zaobljena. Kao i kod drugih ptica grabljivica, i kod većine vrsta sova ženke su veće od mužjaka.[2]
Zbog svojih noćnih navika, kod ovih životinja je izražen polni dimorfizam u vidu razlika u njihovom perju. Perje je mekano i u osnovi ima paperje, što omogućava tihe letove. Prsti i stopala su obrasli krznom, što je posebno izraženo kod vrsta koje žive na većim geografskim širinama.[3]
Ishrana uredi
Sove uglavnom love noću, pažljivo vrebaju svoj plen, a kada ga ugledaju gotovo nečujno se spuste i napadnu. Sovino perje je vrlo mekano, a posebno je prilagođeno perje na krilima koje na prednjem kraju ima nazubljen rub. Sve to zajedno pomaže da sovin let bude potpuno nečujan i čini je veštim lovcem. Ona čuje tako dobro da plenov položaj može odrediti sluhom, tako da može loviti i u popunom mraku. Prehrana joj je raznolika, lovi male sisare, ptice, vodozemce i insekte.
Razmnožavanje uredi
Pare se u proleće i parovi ostaju zajedno celi život. Udvaranje započinje u februaru i iskazuje se glasnim lupanjem kljunom i tihim lepetanjem krilima. Prikladna mesta za gnežđene ženka bira u dupljama starih stabala ili praznim gnezdima drugih grabljivica. Ženka snese 2-5 jaja i sama sedi na njima dok joj mužjak samo donosi hranu. Mali ptići nakon izleganja u gnezdu ostaju pet nedelja i tek onda počinju da lete. Kada postanu samostalni, majka ih tera iz gnezda tako da moraju da potraže svoje vlastito područje.
Paraziti uredi
Ptičja malarija ili Plasmodium relictum pogađa sove i posebno, 44% severnih i kalifornijskih pegavih sova ima 17 sojeva parazita. Kao što je pomenuto u gore navedenom odeljku o konkurenciji, pegave i prugaste sove su u konkurenciji tako da njihovo preklapanje može dovesti do toga da parazit plazmodijuma ima više domaćina u koncentrisanom području, ali to nije sigurno.[4]
Sistematika uredi
Porodicu Strigidae uveo je engleski zoolog Vilijam Elford Lič u vodiču za sadržaj Britanskog muzeja objavljenom 1820. godine.[5][6]
Molekularno filogenetsko istraživanje sova od strane Džesija Saltera i saradnika objavljeno 2020. godine pokazalo je da je porodica Strigidae podeljena na dve sestrinske klade i da su neki od tradicionalnih rodova bili parafiletski. Postavljanje tri monotipska roda ostalo je neizvesno zbog degradirane prirode dostupne DNK.[7] Na osnovu ovih rezultata Frenk Gil, Pamela Rasmusen i Dejvid Donsker ažurirali su onlajn listu svetskih ptica koju vode u ime Međunarodnog ornitološkog komiteta (MOK).[8]
Kladogram u nastavku je zasnovan na rezultatima studije Saltera i saradnika objavljene 2020. godine.[7] Podfamilije su one koje su definisali Edvard Dikinson i Džejms Van Remsen mlađi 2013. godine.[9] Genetska studija objavljena 2021. godine sugeriše da bi rod Scotopelia mogao biti ugrađen u Ketupa.[10]
| Strigidae |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Skoro 200 vrsta sova raspoređeno je u sledeće rodove:
- Genus Megascops – oko 20 vrsta
- Genus Otus – oko 45 vrsta
- Genus Pyrroglaux
- Genus Margarobyas
- Genus Ptilopsis – 2 pvrste
- Genus Mimizuku
- Genus Bubo – oko 25 vrsta
- Genus Strix – nekih 19 vrsta, uključujući 4 prethodno klasifikovanih u rod Ciccaba
- Genus Ciccaba – the 4 species have been transferred to Strix
- Genus Lophostrix
- Genus Jubula
- Genus Pulsatrix – 3 vrste
- Genus Surnia
- Genus Glaucidium – 30–35 vrsta
- Genus Xenoglaux
- Genus Micrathene
- Genus Athene – 2–4 vrste (zavisno od toga da li su rodovi Speotyto i Heteroglaux uključeni ili ne)
- Genus Aegolius – 4 vrste
- Genus Ninox – nekih 20 vrsta
- Genus Uroglaux
- Genus Pseudoscops
- Genus Asio – 6–7 vrsta
- Genus Nesasio
Izumrli rodovi uredi
- Genus Mascarenotus – 3 vrste (izumrla oko 1850)
- Genus Sceloglaux (izumrla 1914?)
Praistorijski rodovi uredi
- Genus Grallistrix – 4 vrste
- Grallistrix auceps
- Grallistrix erdmani
- Grallistrix geleches
- Grallistrix orion
- Genus Ornimegalonyx – 1–2 vrste
- Ornimegalonxy oteroi
- Ornimegalonyx sp. – verovatno podvrsta vrste O. oteroi
- Genus Asphaltoglaux
Fosili uredi
- Mioglaux (Kasni oligocen? – rani miocen) – uključuje "Bubo" poirreiri
- Intulula (Rani/srednji miocen) – uključuje "Strix/Ninox" brevis
- Alasio (Srednji miocen) – includes "Strix" collongensis
Nerazrešena sistematika:
Reference uredi
- ^ Marks, J. S.; Cannings, R.J. and Mikkola, H. (1999). "Family Strigidae (Typical Owls)"
- ^ Earhart, Caroline M. & Johnson, Ned K. (1970). „Size Dimorphism and Food Habits of North American Owls”. pp. 251–264
- ^ Kelso, L. & Kelso, E. (1936). „The Relation of Feathering of Feet of American Owls to Humidity of Environment and to Life Zones”. pp. 51–56
- ^ Ishack, Heather; Dumbacher, John; Anderson, Nancy; Keane, John; Valkiūnas, Gediminas; Haig, Susan; Tell, Lisa; Sehgal, Ravinder (2008). „Blood parasites in owls with conservation implications for the spotted owl (Strix occidentalis).”. PLOS ONE. 3 (5): e2304. Bibcode:2008PLoSO...3.2304I. PMC 2387065
. PMID 18509541. doi:10.1371/journal.pone.0002304 .
- ^ Leach, William Elford (1820). „Eleventh Room”. Synopsis of the Contents of the British Museum. 17 (17th izd.). London: British Museum. str. 66. Although the name of the author is not specified in the document, Leach was the Assistant Keeper responsible for the zoological collections at the time.
- ^ Bock, Walter J. (1994). History and nomenclature of avian family-group names. Bulletin of the American Museum of Natural History. Number 222. New York: American Museum of Natural History. str. 142. hdl:2246/830.
- ^ a b Salter, J.F.; Oliveros, C.H.; Hosner, P.A.; Manthey, J.D.; Robbins, M.B.; Moyle, R.G.; Brumfield, R.T.; Faircloth, B.C. (2020). „Extensive paraphyly in the typical owl family (Strigidae)”. The Auk. 137 (ukz070). doi:10.1093/auk/ukz070 .
- ^ Gill, Frank; Donsker, David; Rasmussen, Pamela, ur. (januar 2023). „Owls”. IOC World Bird List Version 13.1. International Ornithologists' Union. Pristupljeno 31. 1. 2022.
- ^ Dickinson, E.C.; Remsen, J.V. Jr., ur. (2013). The Howard & Moore Complete Checklist of the Birds of the World. 1: Non-passerines (4th izd.). Eastbourne, UK: Aves Press. str. 258—277. ISBN 978-0-9568611-0-8.
- ^ Wink, Michael; Sauer-Gürth, Heidi (2021). „Molecular taxonomy and systematics of owls (Strigiformes) - An update” (PDF). Airo. 29: 487—500.
- ^ Olson, str. 131
- ^ Feduccia, J. Alan; Ford, Norman L. (1970). „Some birds of prey from the Upper Pliocene of Kansas”. pp. 795–797
- ^ Sánchez, Marco, Antonio (2004). „Avian zoogeographical patterns during the Quaternary in the Mediterranean region and paleoclimatic interpretation”. pp. 91–132
Literatura uredi
- Olson, Storrs L. (1985). The fossil record of birds. In: Farner, D.S.; King, J.R. & Parkes, Kenneth C. (eds.): Avian Biology 8: 79–238. Academic Press, New York.
- Calaprice, Alice & Heinrich, Bernd 1990: Owl in the House: A Naturalist's Diary
- Heinrich, Bernd 1987: One Man's Owl
- Johnsgard, Paul A. 2002: North American Owls: Biology and Natural History
- Mayr, Gerald 2005: Old World phorusrhacid
- Marks, J. S.; Cannings, R.J. and Mikkola, H.. "Family Strigidae (Typical Owls)". In del Hoyo, J.; Elliot, A. & Sargatal, J. (eds.) (1999). Handbook of the Birds of the World. Volume 5: Barn-Owls to Hummingbirds. Lynx Edicions. 1999. ISBN 978-84-87334-25-2.
- Earhart, Caroline M. & Johnson, Ned K. (1970). „Size Dimorphism and Food Habits of North American Owls”. Condor. 72 (3): 251—264. doi:10.2307/1366002.
- Kelso, L. & Kelso, E. (1936). „The Relation of Feathering of Feet of American Owls to Humidity of Environment and to Life Zones”. Auk. 53 (1): 51—56. doi:10.2307/4077355.
- Feduccia, J. Alan; Ford, Norman L. (1970). „Some birds of prey from the Upper Pliocene of Kansas” (PDF). Auk. 87 (4): 795—797. doi:10.2307/4083714.
- Sánchez, Marco, Antonio (2004). „Avian zoogeographical patterns during the Quaternary in the Mediterranean region and paleoclimatic interpretation” (PDF). Ardeola. 51 (1): 91—132. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 09. 2009. g. Pristupljeno 16. 01. 2016.
Spoljašnje veze uredi
- ITIS – Strigidae Taxonomy
- Typical owl videos on the Internet Bird Collection
- Strigidae sounds from the Neotropics on xeno-canto.org
- The Owl Pages about owls – photos, calls, books, art, mythology and more.