Prvi engleski građanski rat

Prvi engleski građanski rat (1642–47) bio je prva faza engleskog građanskog rata. Završen je pobedom engleskog Parlamenta.[1]

Prvi engleski građanski rat (1642–47)
Deo Engleskog građanskog rata

Princ Rupert predvodi konjicu kod Edžhila.
Vreme1642-1647.
Mesto
UzrokOtpor engleskog Parlamenta kraljevskom apsolutizmu.
Ishod Pobeda Parlamenta.
Sukobljene strane
Engleski parlamentarci
Škotski parlamentarci
Engleski rojalisti
Škotski rojalisti
Irski rojalisti
Komandanti i vođe
Robert Eseks
Tomas Ferfaks
Oliver Kromvel
David Lesli
Čarls I Stjuart
Rupert od Palatinata
Džejms Montrouz
Jačina
14.000[1] 14.000[1]
Žrtve i gubici
teški[1] teški[1]

Pozadina

uredi

Buržoazija i apsolutizam

uredi

Engleski građanski ratovi vođeni su 1642-60. između osnažene engleske buržoazije i apsolutističko-feudalnih snaga predvođenih kraljem Čarlsom I Stjuartom. Engleska buržoazija, u savezu sa imućnim seljaštvom (engl. yeomanry) i dobrim delom nižeg plemstva (engl. gentry), postavši do početka 17. veka ekonomski jaka, tražila je način da neposredno utiče na politiku Engleske, osećajući se sputanom rastućim kraljevim apsolutizmom i feudalnim uređenjem zemlje. Svoje interese težila je da zaštiti preko Parlamenta.[2]

Neposredni sukob dveju klasa engleskog društva počeo je oko kraljevih prerogativa i prava Parlamenta. Borba između kralja i Parlamenta zaoštrila se najviše zbog novca koji je kralj pokušao da izvuče iz naroda, samovoljnim oporezivanjem bez odobrenja Parlamenta. Pored toga, sukobljavali su se interesi oko nadležnosti sudova, spoljne i crkvene politike.[2]

Kad Donji dom nije odobrio kralju doživotno korišćenje lučkih carina, kralj Čarls I raspustio je Parlament. Taj kraljev akt i neuspesi u anglo-španskom pomorskom ratu 1625-29. i tridesetogodišnjem ratu 1618-48 izazvali su veliko nezadovoljstvo u zemlji. Da bi mogao nastaviti rat protiv Francuske, Čarls je 1628. sazvao Parlament, ali ga je naredne godine ponovo raspustio i do 1640. vladao autokratski. Te unutrašnje teškoće otežale su Engleskoj dalje vođenje ratova, te je zaključila mir sa Španijom (1629) i Francuskom (1630).[2]

Pokušaj Čarlsa da centralističku anglikansku (episkopalnu) crkvu, u stvari-crkveni apsolutizam, nametne i Škotskoj (čiji je kralj takođe bio, u personalnoj uniji sa Engleskom) doveo je 1639-41. do otvorenog sukoba između Engleske i Škotske (Prvi i Drugi biskupski rat). U međuvremenu, Čarls je ponovo sazvao Parlament, ali ga je ubrzo raspustio pošto mu nisu odobrena sredstva za vođenje rata protiv Škota.[2]

Naoružavanje Parlamenta

uredi

Novi Parlament, koji se na saziv kralja sastao 3. novembra 1640, bio je samouvereniji i borbeniji od prethodnih. Bezuspešni pokušaj kralja Čarlsa I u januaru 1642. da uhapsi petoricu vođa parlamentarne opozicije, naveo je engleski Parlament da pozove pod oružje londonsku miliciju koja je već bila stala uz njega, i da obrazuje stajaći zaštitni odred, a preduzeo je korake da pridobije i milicije grofovija. Bile su to revolucionarne mere; dotle je samo kralj imao pravo na držanje vojske. Time je počelo stvaranje armije Parlamenta, kojoj je 12. jula 1642. stao na čelo Robert Eseks. Deset dana ranije i engleska flota je prešla na stranu Parlamenta, a njenu komandu preuzeo je Robert Vorik (engl. Robert Warwick). Do prvog oružanog sukoba došlo je 15. jula, ali u istoriji je prihvaćeno da je prvi građanski rat počeo 22. avgusta 1642, kada je kralj stao javno okupljati za rat svoje pristalice.[3]

Severne i zapadne grofovije, pretežno poljoprivredne, u kojima je preovlađivao uticaj visokog plemstva, stale su uglavnom uz kralja, a južne i istočne, sa razvijenom trgovinom i industrijom (manufakture) uz Parlament. Veći gradovi na severu i zapadu Engleske bili su na strani Parlamenta, a znatan deo plemstva na jugu i istoku uz kralja. Engleska teritorija bila je podeljena na približno dva jednaka dela, ali je na strani Parlamenta bila bilo šest sedmina stanovništva. London je imao skoro pola miliona stanovnika. Na teritoriji koju su držale pristalice Parlamenta, bile su skoro sve luke i brodogradilišta. Kontrola luka omogućavala je manevrisanje vojske Parlamenta, a onemogućavala je kralju da dobije pojačanje sa strane.[3]

Međutim, obe strane imale su tek da stvore vojsku: kralj uz koga se nalazilo plemstvo imao je više kadrova, upravo više ljudi vičnih vojnom zanatu, ali je Parlament, na čijoj je strani bila buržoazija (bankari i trgovci), imao više novca. Zahvaljujući najviše novcu, Parlament je u toku građanskog rata stvorio efikasnu profesionalnu vojsku, koja je na kraju prevagnula.[3]

Pobede rojalista

uredi

Prva godina rata nije dovela do bitnih promena u odnosu snaga u Engleskoj. Prvi sudari bili su kraljeve pobede, u bici kod Edžhila 23. oktobra 1642, a zatim kod Brentforda 10. novembra. Kraljev pokušaj da zauzme London ipak nije uspeo.[3]

Ni naredne godine (1643) operacije nisu bile odlučnije. Snage obeju strana opsedaju, najčešće, utvrđene gradove, što dovodi do manjih sudara bez značajnijih rezultata. Posade osvojenih gradova često su oslobađane, što je produžavalo rat. Snage Parlamenta pretrpele su poraz kod Raundvej Dauna (engl. Roundway Down) 13. jula 1643, ali je ponovni pohod rojalista na London odbijen kod Njuberija, 20. septembra. Ipak, uzevši ratište u celini, godina se završila u korist kralja. Zbog toga je engleski Parlament sredinom septembra 1643. sklopio savez sa škotskim Parlamentom za zajedničku borbu protiv "papističke i biskupske frakcije" (rojalista).[3]

Intervencija škotskog Parlamenta

uredi

Početkom 1644. kralj je kontrolisao 2/3 Engleske, ali se situacija ubrzo izmenila u korist snaga Parlamenta. Za vođenje rata protiv kralja obrazovan je anglo-škotski odbor od 18 članova, među kojima su bili Robert Eseks i Oliver Kromvel, poslanik grada Kembridža. Škotska armija od 18.000 pešaka i 3.000 konjanika pod komandom Davida Leslija, prešla je 19. januara 1644. škotsko-englesku granicu. Snage oba Parlamenta pod komandom Leslija i Tomasa Ferfaksa potukle su najpre rojaliste pod Džonom Bajronom (engl. John Byron) kod Nentviča (engl. Nantwich). Do odlučujućeg sudara došlo je 2. decembra 1644. kod Marston Mura, gde su udružene snage oba parlamenta pobedile rojaliste. To je bila najveća bitka i prekretnica celog rata, mada su rojalisti imali još pojedinačnih uspeha. Rojalisti su ponovo pretrpeli poraz kod Njuberija 27. oktobra, pri pokušaju napada na London. U toj bici Oliver Kromvel bitno je doprineo pobedi, i njegov ugled u vojsci je porastao.[3]

Kromvel i vojne reforme

uredi

Zimi 1644/45 pod Kromvelom je počela reorganizacija armije Parlamenta. On je već ranije formirao nekoliko pukova konjanika oklopnika (engl. ironsides) uz pomoć švedskih instruktora-veterana iz tridesetogodišnjeg rata. Pored lokalnih snaga grofovija, regrutovano je 14.000 pešaka i 7.000 konjanika za Vojsku novog modela (engl. New model Army), koja je u suštini bila stajaća, profesionalna vojska obučena od švedskih i nemačkih instruktora prekaljenih u tridesetogodišnjem ratu. Na čelu te vojske nalazio se Tomas Ferfaks, a nešto kasnije Oliver Kromvel postavljen je za general-lajtnanta (komandanta konjice).[3]

Pobeda Parlamenta

uredi

Dok je nova armija Parlamenta bila u formiranju, rojalisti su početkom 1645. preduzeli ofanzivna dejstva. No, u bici kod Nejzbija 14. juna, Ferfaks i Kromvel naneli su im katastrofalan poraz. Zaplenjena su i dokumenta koja su znatno kompromitovala kralja. Rat se proširio i na Škotsku, gde je vojvoda od Montrouza (engl. James Graham, earl of Montrose) podigao ustanak rojalista u Pobrđu (engl. Highlands), ali ga je David Lesli sa snagama škotskog Parlamenta potukao 13. septembra kod Filiphoha (engl. Philiphaugh), ugušivši oružani otpor rojalista u Škotskoj. Izgubivši nadu u pobedu, engleski kralj Čarls I predao se početkom 1646. Škotima. Predajom utvrđenja Reglen (engl. Raglan castle) generalu Ferfaksu 19. avgusta 1646, ratne operacije su bile završene.[3]

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 615. 
  2. ^ a b v g Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 691. 
  3. ^ a b v g d đ e ž Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 692. 

Literatura

uredi
  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod.