Saito Jošitacu (1527-1561) bio je japanski feudalni gospodar (daimjo) iz perioda Sengoku. Postao je gospodar provincije Mino (1556-1561) tako što je zbacio i ubio svog oca, Saito Dosana, tasta Oda Nobunage.[1][2]

Saito Jošitacu
Datum rođenja(1527-07-08)8. jul 1527.
Mesto rođenjaProvincija Mino
Datum smrti23. jun 1561.(1561-06-23) (33 god.)

Biografija

uredi

Borba sa ocem

uredi

Saito Dosan, bivši trgovac uljem, postao je gospodar provincije Mino tako što je uz pomoć intriga, trovanja i podmićivanja 1544. zbacio i proterao svog gospodara i dobrotvora, Toki Jorinarija, zakonitog namesnika (šugoa) provincije. Dosan je imao tri sina, sa kojima je živeo u zamku Inokuči (ili Inabajama, danas Gifu) na planini Inaba: najstariji je bio Jošitacu (Šinkuro), drugi Magoširo, a treći Kiheiđi. Jošitacu je bio tih i povučen čovek, i Dosan ga je pogrešno procenio kao glupog i nesposobnog, otvoreno favorizujući mlađe sinove, koji su zbog toga tretirali starijeg brata sa prezirom. Posle više godina zanemarivanja i zlostavljanja, Jošitacu je u jesen 1555. organizovao zaveru: pretvarajući se da je bolestan, sačekao je da otac napusti zamak i pređe u svoju palatu u podnožju planine, a zatim je uz pomoć svog ujaka Nagai Mičitošija i nekoliko vazala pogubio braću (22. novembra 1555).[2]

Uhvaćen na prepad, Dosan je okupio svoje snage i spalio predgrađe zamka Inokuči, ali nije uspeo da osvoji zamak, pošto je većina njegovih vazala stala na stranu Jošitacua, umorna od Dosanove prevrtljivosti i surovosti, pogotovo zato što je Jošitacu, koji nimalo nije ličio na oca po grubosti i surovosti, ali mu je svakako bio ravan po lukavstvu, objavio da je zapravo sin proteranog guvernera Tokija, čiju je konkubinu Dosan silom uzeo za ženu kada je već bila trudna sa Jošitacuom.[2]

Dosan se povukao u planine u okrugu Jamagata i pozvao u pomoć zeta, Oda Nobunagu. 18. aprila 1556. okupio je svoje trupe oko 12 kilometara severozapadno od zamka Inokuči, ali je 20. aprila potučen i ubijen u bici na reci Nagara, dok su Nobunagine snage, koje nisu stigle na vreme, potučene odvojeno. Po običaju onog vremena, Dosanova glava odneta je Jošitacu-u na ceremonijalno predstavljanje glava pogubljenih neprijatelja posle bitke: svestan da je počinio greh oceubistva, Jošitacu se na licu mesta zamonašio i primio monaško ime Hanka, po jednom legendarnom kineskom junaku koji je takođe ubio svog oca. [2]

Rat sa Oda Nobunagom

uredi

Pošto je tako zaratio sa Oda Nobunagom, koji je u to vreme bio tek gospodar južnog Ovarija, Jošitacu je dao sve od sebe da izazove građanski rat u Ovariju i tako onemogući svog protivnika da napadne Mino. Najpre je podstakao protiv Nobunage njegovog rođaka Oda Nobukatu, namesnika (šugodaja) severnog Ovarija sa prestonicom u zamku Ivakura, koji je već 1556. sklopio savez sa Jošitacuom i objavio rat Nobunagi. Uz to Jošitacu je podstakao protiv Nobunage i njegove vazale, na čelu sa njegovim mlađim bratom Oda Nobujukijem. Tako je Ovari ušao u period unutrašnjih borbi (1556—1559), ali je Nobunaga izašao kao pobednik: Oda Nobujuki poražen je u bici kod Inoa (1556), a severni Ovari zauzet je pobedom u bici kod Ukinoa (1558) i uništenjem zamka Ivakura (1559), čime je ceo Ovari najzad ujedinjen pod vlašću Oda Nobunage. Nakon neočekivane pobede nad svojim istočnim susedom, moćnim Imagava Jošimotom, gospodarom tri provincije, u bici kod Okehazame (1560), Nobunaga je konačno dobio odrešene ruke da napadne Mino. Međutim, Jošitacu uspeo da pridobije na svoju stranu Nobunaginog poslednjeg nezavisnog rođaka, Oda Nobukijo-a (sina Oda Nobujasu-a, brata Nobunaginog oca, koji je poginuo u borbi protiv Saito Dosana 1544), gospodara zamka Inujama i Oguči na severnoj granici Ovarija, čime je dobio uporište u severnom Ovariju. U proleće 1561. Jošitacu je uspeo da se odbrani od prvih Nobunaginih pokušaja da osvoji Mino, ali je iste godine umro od lepre, što su neki savremenici smatrali božijom kaznom zbog oceubistva. Nasledio ga je sin, Saito Tacuoki, koji je još punih 6 godina (1561—1567) uspešno branio Mino od Nobunginih napada.[1][2]

Reference

uredi
  1. ^ a b Turnbull, Stephen R. (2000). The samurai sourcebook. London. str. 75. ISBN 1-85409-523-4. OCLC 44910809. 
  2. ^ a b v g d Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 99—104. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801.