Sapšo

Језеро у Смоленској области, у Белорусији

Sapšo (rus. Озеро Сапшо) glacijalno je jezero u severozapadnom delu Smolenske oblasti, na zapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u centralnom delu Demidovskog rejona, gotovo u samom središtu nacionalnog parka Smolensko pojezerje. Smatra se jednim od najlepših ruskih jezera i ima status spomenika prirode.

Jezero Sapšo
Lokacija Smolenska oblast
Koordinate55° 29′ 44″ S; 31° 50′ 43″ I / 55.495556° S; 31.845278° I / 55.495556; 31.845278
Tipglacijalno jezero
PritokeJeljša
OtokeJeljša
Zemlje basena Rusija
Površina3,04 km2
Pros. dubina7,3 m
Maks. dubina18,6 m
Zapremina0,021 km3
Dužina obale17,8 km
Nad. visina173 m
NaseljaPrževaljskoje
DRV01020000311199000000120
Jezero Sapšo na karti Smolenske oblasti
Jezero Sapšo
Jezero Sapšo
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi
1 Shore length is not a well-defined measure.

Fizičko-geografske karakteristike uredi

 
Mapa jezera sa osnovnim podacima

Jezero Sapšo nalazi se u severizapadnom delu Smolenske oblasti, na oko 39 km severoistočno od grada Demidova, odnosno na oko 120 km severno od grada Smolenska. U jugoistočnom delu jezera proteže se podvodni morenski greben koji na površinu izbija u vidu 5 manjih ostrva (od ukupno 6 koliko ih ima na jezeru) koja gotovo dele jezero na dva dela, severni koji je znatno dublji, i južni koji je plići.

Prosečna dubina je oko 7,3 metra, dok je maksimalna dubina od 18,6 metara u samom središtu jezera. Površina jezerske akvatorije 3,04 km², maksimalna dužina 3 km, a širina do 1,8 kilometara. Zapremina vode u jezeru je 21,3 mln m³, providnost je do 3 metra, a površina basena 84 km².[1]

Pod ledom je od kraja novembra (nekada i kasnije) pa do sredine aprila (nekada i do početka maja) kada se usled topljenja snega nivo vode u jezeru poveća za 3 do 4 metra. Debljina ledenog pokrivača obično je između 50 i 70 cm, ređe i do 90 cm za vreme hladnijih zima, a pod ledom je u proseku između 150 i 170 dana.[2]

Najvažnija protoka jezera je reka Jeljša koja ga povezuje sa basenom Zapadne Dvine. U jezero se uliva kao Sapšanka, a iz njega otiče kao Sapša (ali se oba vodotoka smatraju gornjim delom toka Jeljše).

Jezero leži u zoni umerenokontinentalne klime sa prosečnim januarskim temperaturama od -9 °C, odnosno julskim od +17 °C. Količina padavina je dosta velika i na godišnjem nivou kreće se između 630 do 730 mm, a između 170 i 190 dana godišnje je sa padavinama. Vegetacioni period traje od 129 do 143 dana.[3]

Živi svet uredi

Jezero Sapšo se nalazi u zoni mešovitih listopadno-četinarskih šuma umerenih predela.

Nekada je jezero bilo veoma bogato ribom, ali je usled nekontrolisanog lova početkom XX veka kada se lovilo i preko 10 tona ribe godišnje riblji fond u jezeru bio gotovo desetkovan. Kasnije je poribljavanjem broj ribljih vrsta vraćen na prirodni nivo. Procenjuje seda danas u jezeru obitava oko 19 ribljih vrsta, od kojih su najraširenije smuđ, deverika, krupatica i crvenperka.

Turizam uredi

Na severnoj obali jezera smestila se varošica Prževaljskoje, koja je ujedno i administrativno središte nacionalog parka Smolensko pojezerje.

Na severozapadnoj obali jezera otkriveni su mineralni izvori na dubini od 200 metara, dok su na dubini od 950 metara pronađene mineralne soli čija koncentracija je i do 5 puta viša nego u morskoj vodi. Slane kupke pomažu pacijentima sa oboljenjima koštano-zglobnog sistema, perifernog nervnog i kardiovaskularnog sistema. Zahvaljujući ovim prirodnim bogatstvima na obali jezera je 1974. otvoren banjsko-lečilišni kompleks sa 560 kreveta (najveći banjski objekat tog tipa na teritoriji Smolenske oblasti).[4]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Национальный парк «Смоленское поозёрье». Общее описание территории. Архивирано на сајту Wayback Machine (2. новембар 2009)
  2. ^ Национальный парк «Смоленское Поозерье»: Справочно-информационное издание / Под ред. А. С. Кочергина. 2-е изд., перераб. и доп. Смоленск: Маджента. 2006. pp. 28
  3. ^ ZIP-архив «Смоленская область в цифрах. Краткий статистический сборник. 2009»[мртва веза]
  4. ^ Санаторий имени Н. М. Пржевальского. Архивирано на сајту Wayback Machine (20. јануар 2019)

Spoljašnje veze uredi