Smail-aga Čengić
Smail-aga Čengić (kraj 18. vijeka, Jelašca, Kalinovik — 5. oktobar (23. septembar po julijanskom kalendaru) 1840. poginuo na Mljetičku, u Drobnjaku) je bio muselim gatački, pivski i drobnjački koga su ubili Crnogorci. Njegova smrt je opevana u delu Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića“.[1]
Smail-aga Čengić | |
|---|---|
 | |
| Datum rođenja | 1788 |
| Mesto rođenja | Jelašca, Kalinovik |
| Datum smrti | 5. oktobar 1840. |
| Mesto smrti | Mljetičak |
Porodica Smail-age bila je jedna od najstarijih porodica u Hercegovini, ali su se poturčili. U bici na Grahovu (1836) tursku konjicu je predvodio Smail-aga i doprineo je sa svojim odredom, pa su Turci opkolili Crnogorce u Čelinskom potoku i posjekli 70 glava (među ovima su poginuli Joko (Jovan), brat vladike Petra II Petrovića Njegoša, vladičin sinovac Stevan i još nekoliko Petrovića). Čengiću je pobjeda nad Crnogorcima još više raznijela slavu.[2]
Od ovoga boja do 1840. Smail-aga Čengić nije izlazio u Drobnjake zbog straha od osvete. Te godine izašao je da kupi harač. Krajem jula, drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12 na broju, održali su jedan tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku saopštili su pismom, koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović, vladici Petru, a drugim su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke, koji su uvijek bili protiv Turaka. Vladika se tome obradovao i obećao je Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima da razbiju turske haračlije i ubiju zlikovca Smail-agu.[3]
Oko Krstovdana Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom vojskom. Imao je oko 500 konjanika i nešto posluge. Usput je činio razna nasilja. Drobnjaci su bili riješili da Čengića dovedu do Mljetička, sela blizu uskočkih i drobnjačkih sela, nadomak Morače i da tu izvrše napad na Turke. Turci su bili svi na konjima, bili su dobro naoružani, a Drobnjaci su većinom imali šešane i po koju malu pušku. Čengić je pristao da ide na Mljetičak i s pratnjom je krenuo s Pošćenja 4. oktobra i istoga dana rano stigao na Mljetičak. U neposrednoj Čengićevoj pratnji bili su Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, još sa Pošćenja se vratio u Tušinu, s nalogom, da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dani znak napadne Turke. Dan za napad bio je utvrđen 5. oktobra. Čengić se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je vjerovao, određivao ljude na stražu. S Turcima oko samoga Čengićevog šatora bili su određeni Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni, čim napadnu uskoci i Moračani i počne se boj, ubiju Čengića. Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da se Turci napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vođstva, vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Turke. Turci su se uzbunili i pomeli. Čengić je pogođen od pušaka iz njegove najbliže okoline. Drobnjaci i vojska su se izmiješali i stali polusanjive Turke razgoniti i ubijati. Tom prilikom poginuo je 81 Turčin. Njihove su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Čengićevu glavu odnijeli su vladici Radu na Cetinje Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka. Lazar Tomanović navodi podatke da je Novica Cerović Njegošu doneo glavu Smail-age Čengića,[4] iako ga on nije ubio, no Aleksić. Ta glava se osušila na kuli u Trebinju.[5]
Smail-aga je imao jednu ženu i s njom sedam sinova, od kojih su mu bili čuveni Muhamed-beg i Derviš-beg (Dedaga), kasniji paša.
Veze Čengića i manastira Pive uredi
Čengići su Pivski manastir držali kao njihov vakuf, zadužbinu. Postoji priča da je Smail aga Čengić, a posebno njegov sin Dedaga u Pivu često dolazio i klanjali se pred freskom koja je navodno predstavljala Mehmed pašu Sokolovića. Dedaga je ostavljao prilog, a godišnje je davao izvesnu količinu žita, masla i voska.[6] Ipak, Svetozar Tomić piše da se ne zna koji je musliman naslikan na ktitorskoj fresci. Moguće je da je na fresci neko od islamiziranih Čengića, i da se potomci nisu klanjali pred freskom Sokolovića no pred svojim pretkom, jer je u porodičnom predanju Čengića iz Sarajeva ostao podatak da je Piva njihov vakuf.[7]
Reference uredi
- ^ „Smail-aga Čengić je rođen”.
- ^ „The Death of Smail-agaČengić (1846)”.
- ^ „Ljetopis Hercegovine - Zapadni Srbi” (PDF).
- ^ Tomanović 2018, str. 563.
- ^ Tomanović 2018, str. 566.
- ^ Selimović, Salih (2018). Da budemo ono što jesmo, pp. 102. Beograd: Srpska radikalna stranka.
- ^ Tomić, Svetozar. Piva i Pivljani, tekst kod fusnote 64.
Literatura uredi
- Glasnik Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu, 9; Biografija Novice Cerovića od sina mu prote Milutina u rukopisu
- Narodna enciklopedija (1927), članak napisao Svetozar Tomić, direktor Gimnazije u Beogradu
- Tomanović, Lazar (2018). Memoari. CID, Podgorica.
