Srbi u Osmanskom carstvu
Srbi u Osmanskom carstvu ili Osmanski Srbi (tur. Osmanlı Sırpları) su bili etnički Srbi koji su živeli u Osmanskom carstvu (1453–1922). Osmanski Srbi, koji su bili srpski pravoslavni hrišćani, pripadali su rumskom miletu (millet-i Rûm, „rimska nacija“). Iako odvojena srpska nacija (Sırp Milleti) nije bila zvanično priznata za vreme osmanske vladavine, Srpska crkva je bila pravno potvrđena reprezentativna organizacija Srba u Osmanskom carstvu. [1]
Istorija uredi
Rani moderni period uredi
Srbi su aktivno učestvovali u ratovima vođenim na Balkanu protiv Osmanskog carstva, a takođe su organizovali ustanke. [2] Zbog toga su trpeli progone i njihove teritorije su opustošene. [2] Usledile su velike migracije iz Srbije na habzburšku teritoriju. [2]
Početkom 1594. godine Srbi u Banatu ustaju protiv Osmanlija. [3] Pobunjenici su, u liku svetog rata, nosili ratne zastave sa ikonom Svetog Save. [4] Posle suzbijanja ustanka, Osmanlije su 27. aprila 1595. godine javno spalile mošti Svetog Save na Vračarskoj visoravni [4] Spaljivanje Savinih moštiju razdražilo je Srbe i osnažilo srpski oslobodilački pokret. Od 1596. godine centar antiosmanskog delovanja u Hercegovini bio je manastir Tvrdoš u Trebinju. Ustanak je izbio 1596. godine, ali su pobunjenici poraženi na Gackom polju 1597. godine, pa su bili prisiljeni na kapitulaciju zbog nedostatka inostrane podrške. [5]
Nakon što su savezničke hrišćanske snage preuzele Budim od Osmanskog carstva 1686. tokom Velikog turskog rata, vojnicima Habzburške monarhije su se pridružili Srbi iz Panonske nizije (današnja Mađarska, Slavonija u današnjoj Hrvatskoj, Bačka i Banat u današnjoj Srbiji) kao posebne jedinice poznate kao Srpska milicija. [6] Srbi su, kao dobrovoljci, masovno prešli na austrijsku stranu. [7] Habzburška vojska je 1688. godine zauzela Beograd i ušla na teritoriju današnje Centralne Srbije. Ludvig Vilhelm, markgrof od Baden-Badena, pozvao je srpskog patrijarha Arsenija Trećeg Čarnojevića da digne oružje na Turke; patrijarh je prihvatio i vratio se u oslobođeni Peć. Pošto je Srbija pala pod habzburšku kontrolu, Leopold Prvi je Arseniju dodelio plemstvo i titulu vojvode. Posle osmanske pobede koja je usledila, veliku seobu Srba u habzburške zemlje preduzeo je patrijarh Arsenije Treći. [8] Velika zajednica Srba skoncentrisana u Banatu, južnoj Ugarskoj i Vojnoj krajini obuhvatala je trgovce i zanatlije u gradovima, ali uglavnom izbeglice koje su bili seljaci. [8] Srbija je ostala pod osmanskom kontrolom do početka 19. veka, izbijanjem Srpske revolucije 1804. godine.
Početak 20. veka uredi
Srpski demokratski savez je bila osmansko-srpska politička organizacija osnovana 13. avgusta 1908. godine, na Prvoj srpskoj konferenciji (10–13. avgust), neposredno posle Mladoturske revolucije. Obuhvatala je srpsku elitu Raške, Kosova i Metohije i Vardarske Makedonije i Egejske Makedonije. [9]
Pećka patrijaršija uredi
Srpska pravoslavna crkva je ponovo uspostavljena 1557. godine, kao Pećka srpska patrijaršija- [10] Patrijaršija je ukinuta 1766. godine. [11]
Status nacionalnosti uredi
Godine 1826. u dodatku Akermanske konvencije pominje se srpska nacija. [12] Od dobijanja autonomije 1830. godine, Kneževina Srbija je tražila od osmanske vlade da prizna srpski narod van kneževine, na osmanskim teritorijama.
Osmanska vlada je 1906. priznala srpsku naciju u Makedoniji. [13] [14] Ova odluka doneta je nezavisno od Vlade Srbije. [13]
Značajni ljudi uredi
Nakon osmanskog osvajanja Balkana, Osmansko carstvo je steklo značajnu srpsku zajednicu. Među značajnim ljudima u osmanskoj vladi potpuno ili delimično srpskog porekla bilo je nekoliko vezira i sultana (Sulejman Drugi i Osman Treći).
- Srpska zajednica
- Marko Kraljević, srpski zemaljski gospodar, osmanski vazal.
- Mihailo Anđelović, Srpska despotovina.
- Stanislav Sočivica (1715–1777), srpski ustanički vođa, aktivan u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
- Za srpske revolucionare pogledajte ovaj spisak.
- Osmanska vlada
- Mehmed-paša Sokolović, osmanski veliki vezir od 1565. do 1579. godine.
- Saliha Dilašub, izvorno Katarina, supruga sultana Ibrahima Prvog i majka sultana Sulejmana Drugog. [15] [16] [17]
- Sultanija Šehsuvar, prvobitno Marija, supruga sultana Mustafe Drugog (1695–1703) i majka sultana Osmana Trećeg (1754–1757). [18]
- Olivera Lazarević, ćerka kneza Lazara, supruga sultana Bajazita Prvog.
- Mahmud-paša Anđelović, veliki vezir 1456–68 i 1472–74. srpsko-vizantijski vezir iz Novog Brda. [19]
- Žagan-paša, osmanski veliki vezir od 1453. do 1456. godine.
- Deli Husrev-paša, osmanski državnik i drugi vezir.
- Hadim Ali-paša, osmanski veliki vezir od 1501. do 1503. i 1506. do 1511. godine.
- Ahmed-paša Hercegović, osmanski glavni admiral (1506—1511)
- Sinan-paša Borovinić, osmanski veliki vezir1496–1517.
- Lala Mustafa-paša, osmanski veliki vezir 1580. godine.
- Semiz Ali-paša, osmanski veliki vezir od 1561. do 1565. godine.
- Lala Mehmed-paša, osmanski veliki vezir od 1604. do 1606. godine.
- Derviš Mehmed-paša, osmanski veliki vezir tokom 1606. godine.
- Kara Davut-paša, osmanski veliki vezir tokom 1622. godine
- Salih-paša Nevesinjac, osmanski veliki vezir od 1645. do 1647. godine.
- Kara Musa-paša, osmanski veliki vezir tokom 1647. godine.
- Damat Ferid paša, –1920
- Sari Sulejman-paša, osmanski veliki vezir od 1685. do 1687. godine.
- Daltaban Mustafa-paša, osmanski veliki vezir od 1702. do 1703. godine.
- Damat Melek Mehmed-paša, osmanski veliki vezir od 1792. do 1794. godine.
- Hači Ivaz Mehmed-paša, osmanski veliki vezir od 1739. do 1740. godine.
- Javuz Ali-paša, osmanski guverner Egipta od 1601. do 1603. godine.
- Mejlisa Hatun, supruga sultana Osmana Drugog
- Đorđe Berović, generalni guverner Krita.
- Gedik Ahmed-paša, veliki vezir 1474–77, Srbin iz Vranja. [20]
- Omar-paša (1806–1871), general.
- Mara Branković, supruga Murata Drugog, veoma uticajna u carskim poslovima, ambasadorka u Veneciji.
- Osman-aga Temišvarski (1670–1725), osmanski komandant.
- Skenderbeg Crnojević
- Đorđe Berović
- Aganlija
- Kučuk-Alija
- Sali-Aga
- Sinan-paša Sijerčić, osmanski general, poreklom Srbin iz Bosne. [21] [22]
- Porodica Malkočoglu, jedna od četiri vodeće porodice akinci, srpskog porekla. [23] [24]
Reference uredi
- ^ Serbian Studies. 9—10. North American Society for Serbian Studies. 1995. str. 91.
- ^ a b v Ga ́bor A ́goston; Bruce Alan Masters (1. 1. 2009). Encyclopedia of the Ottoman Empire. Infobase Publishing. str. 518—. ISBN 978-1-4381-1025-7.
- ^ Rajko L. Veselinović (1966). (1219-1766). Udžbenik za IV razred srpskih pravoslavnih bogoslovija. (Yu 68-1914). Sv. Arh. Sinod Srpske pravoslavne crkve. str. 70—71.
- ^ a b Nikolaj Velimirović (januar 1989). The Life of St. Sava. St. Vladimir's Seminary Press. str. 159. ISBN 978-0-88141-065-5.
- ^ Ćirković 2004, str. 141-142.
- ^ Gavrilović, Slavko (2006), „Isaija Đaković” (PDF), Zbornik Matice Srpske za Istoriju (na jeziku: srpski), 74, Novi Sad: Matica Srpska, Department of Social Sciences, Proceedings i History, str. 7, Arhivirano iz originala (PDF) 16. 9. 2011. g., Pristupljeno 21. 12. 2011
- ^ Janićijević, Jovan (1996), Kulturna riznica Srbije (na jeziku: srpski), IDEA, str. 70, ISBN 9788675470397, „Veliki ili Bečki rat Austrije protiv Turske, u kojem su Srbi, kao dobrovoljci, masovno učestvovali na austrijskoj strani”
- ^ a b Jelavich 1983, str. 145.
- ^ Tatomir P. Vukanović (2001). Enciklopedija narodnog života, običaja i verovanja u Srba na Kosovu i Metohiji: VI vek - početak XX veka : više od 2000 odrednica. Vojnoizdavački zavod. str. 449. ISBN 9788673881249. „Srpski prvaci”
- ^ Sotirović 2011, str. 143–169.
- ^ Ćirković 2004, str. 177.
- ^ Bernard Lewis (11. 6. 1991). The Political Language of Islam. University of Chicago Press. str. 132—. ISBN 978-0-226-47693-3. „As early as 1826, an addendum to the Akkerman Convention signed in that year spoke of the "Serb Millet" (Turkish text in Mecmua-i Muahedat [Istanbul, a.h. 1294-98], vol. 4, p. 69).”
- ^ a b Lazo Mojsov (1979). The Macedonian Historical Themes. Jugoslovenska stvarnost-Medjunarodna politika. str. 91.
- ^ Prince Stephan Lazar Eugene Lazarovich-Hrebelianovich; Eleanor Hulda Princess Lazarovich-Hrebelianovich (1910). The Servian People: Their Past Glory and Their Destiny. Charles Scibner's Sons. str. 365.
- ^ „Sultan II. Süleyman Han”. Republic of Turkey Ministry of Culture and Tourism. Pristupljeno 2009-02-06.
- ^ Günseli İnal; Semiramis Arşivi (2005). Semiramis: Sultan'ın gözünden şenlik. YKY. str. 27. ISBN 978-975-08-0928-6. „Siileyman'in annesi Sirp Katrin yani Dilasiip Hatun”
- ^ Ali Kemal Meram (1977). Padişah anaları: resimli belgesel tarih romanı. Öz Yayınları. str. 325.
- ^ Meram 1977, str. 355, "İkinci Mustafa'nın (Şehsuvar Sultan) takma adlı câriyesi Sırp kızı Mari'den doğan oğlu Üçüncü Osman", İnal & Arşivi 2005, str. 27, "Osman'in annesi Sirp Mari yani §ehsiivar Sultan"
- ^ Stavrides 2001.
- ^ Heath W. Lowry (2003). The Nature of the Early Ottoman State. SUNY Press. str. 116. ISBN 978-0-7914-8726-6. Pristupljeno 20. 2. 2013.
- ^ Bosanska vila. Nikola T. Kašiković. 1898. str. 301.
- ^ Milenko M. Vukićević (1906). Znameniti Srbi muslomani. Davidović. str. 104. „Kuća Sijerčića vodi svoje porijeklo od stare srpske vlasteoske kuće Šijernića, kako zapnsi tvrde, ili od Lučevpća, kako predanje kaže. Kad je sila osmanlijska navalila na Bosnu p Hercegovinu, onda se kuća Šijernića hrabro bo- rila protpv snle osmanlijske, borila se braneći junačkn svoje ognjište i svoj narod, svoj jeznk i svoju slobodu. Alp ko će siln ...”
- ^ Finkel 2012, str. 21.
- ^ Gemil, Tahsin (1991). Românii și otomanii în secolele XIV-XVI (na jeziku: rumunski). str. 59. ISBN 9789732701980. „Malkocogullari, tot comandanţi de acingii, erau descendenţii unui feudal sirb Malkovic).”
Literatura uredi
- Bataković, Dušan T., ur. (2005). Histoire du peuple serbe [History of the Serbian People] (na jeziku: francuski). Lausanne: L’Age d’Homme. ISBN 9782825119587.
- Ćirković, Sima (2004). The Serbs. Malden: Blackwell Publishing. ISBN 9781405142915.
- Finkel, Caroline (2006). Osman's Dream: The Story of the Ottoman Empire 1300–1923. London: John Murray. ISBN 978-0-7195-6112-2.
- İnal, Günseli; Arşivi, Semiramis (2005). Semiramis: Sultan'ın gözünden şenlik (na jeziku: engleski). YKY. ISBN 978-975-08-0928-6.
- Isailović, Neven G.; Krstić, Aleksandar R. (2015). „Serbian Language and Cyrillic Script as a Means of Diplomatic Literacy in South Eastern Europe in 15th and 16th Centuries”. Literacy Experiences concerning Medieval and Early Modern Transylvania. Cluj-Napoca: George Bariţiu Institute of History. str. 185—195.
- Jagodić, Miloš (2008). „Nufusko pitanje: problem zvaničnog priznavanja srpske nacije u Turskoj 1894-1910” [The Nüfus Question: Problem of official recognition of Serb nationality in Turkey 1894-1910]. Istorijski časopis. 57: 343—354.
- Krstić, Aleksandar R. (2017). „Which Realm will You Opt for? – The Serbian Nobility Between the Ottomans and the Hungarians in the 15th Century”. State and Society in the Balkans Before and After Establishment of Ottoman Rule. Belgrade: Institute of History, Yunus Emre Enstitüsü Turkish Cultural Centre. str. 129—163. ISBN 9788677431259.
- Meram, Ali Kemal (1977). Padişah anaları: resimli belgesel tarih romanı (na jeziku: turski). Öz Yayınları.
- Parlić-Božović, Jasna Lj. (2011). „Serbs in education during the Turkish government”. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini. 41: 555—568.
- Sotirović, Vladislav B. (2011). „The Serbian Patriarchate of Peć in the Ottoman Empire: The First Phase (1557–94)”. Serbian Studies: Journal of the North American Society for Serbian Studies. 25 (2): 143—169. S2CID 143629322. doi:10.1353/ser.2011.0038.
- Stavrides, Théoharis (2001). The Sultan of Vezirs: The Life and Times of the Ottoman Grand Vezir Mahmud Pasha Angelovic (1453–1474). Brill. ISBN 978-90-04-12106-5.
- Stojančević, Vladimir. Južnoslovenski narodi u Osmanskom carstvu od Jedrenskog mira 1829. do Pariskog kongresa 1856. godine. Izdavačko-štamparsko preduzeće PTT, 1971.