Strade Bjanke
Strade Bjanke (ital. Strade Bianche), drumska je jednodnevna trka, koja se održava u Toskani, u Centralnoj Italiji; start i cilj su u Sijeni. Prvi put je održana 2007. godine, a od tada se održava svake godine, prve ili druge subote u martu. Ime Strade Bjanke (dosl. „bijele ulice“), dato joj je zbog toga što se vozi po bijelim kaldrmama u oblasti Krete Senesi, koji je i odlučujući dio trke. Trećina ukupne distance trke vozi se po kaldrmisanom putu; ukupno se vozi 63 km kaldrme, koji su raspoređeni na 11 sektora.[2]
 Logo trke. | |
| Detalji o trci | |
|---|---|
| Datum održavanja | početak marta |
| Region održavanja | Toskana (Italija) |
| Lokalni naziv(i) |
|
| Drugi naziv(i) | Najjužniji sjeverni klasik Evrope[1] |
| Disciplina | drumski |
| Takmičenje | UCI vorld tur |
| Tip | jednodnevna trka |
| Organizator | RCS Sport |
| Direktor trke | Mauro Venji |
| Istorija | |
| Prvo održavanje | 2007. |
| Broj održavanja | 18 (do 2024) |
| Prvi pobjednik |  Aleksandar Kolobnev (RUS) |
| Najviše pobjeda |
|
| Trenutni pobjednik |  Tadej Pogačar (2024.) |
Iako nema dugu istoriju, trka je brzo stekla veliki prestiž,[3] a od 2017. godine dio je UCI vorld tura, najvećeg ranga profesionalnih trka u drumskom biciklizmu.[4][5] Organizatori trke su RCS Sport i La Gazzetta dello Sport, a održava se nedelju dana prije Tireno—Adrijatika, kao rani proljećni uvod u kaldrmisane klasike u aprilu. Rekorder je Fabijan Kančelara, koji je trku osvojio tri puta.[6]
Godine 2015. osnovana je i trka za žene — Strade Bjanke done, koja se vozi istog dana, prije trke za muškarce, ali sa manjom distancom i prva je trka u kalendaru UCI vorld tura za žene.[7] Tadej Pogačar je osvojio trku 2022. postavši prvi pobjednik Tur de Fransa koji je osvojio Strade Bjanke.
Istorija uredi
2007—2010: Montepaski eroika uredi
Biciklistički događaj Eroika Strade Bjanke (dosl. „herojska trka na bijelim putevima“), kreiran je 1997. godine, kao rekreativna biciklistička trka samo za starinske bicikle, po bijelim kaldrmisanim ulicama oko Sijene,[8] koja se i dalje održava dan nakon trke za profesionalce.[9] Koncept događaja bio je da ožive biciklizam iz takozvanog „herojskog doba“, iz prve polovine 20. vijeka, kada je većina trka vožena po blatnjavim ili neasfaliranim ulicama.[10]
Godine 2007. pod uticajem rekreativne, organizovana je trka za profesionalce, nazvana Montepaski eroika; održana je 9. oktobra, startovala je u naselju Gajole in Kjanti, dok je cilj bio u Sijeni, a pobijedio je Rus Aleksandar Kolobnev.[11] RCS Sport, koji je organizovao trku, tražio je od lokalnih heroja u biciklizmu — Fjorenca Manjija i Paola Betinija da promovišu novonastalu trku.[12] Banka Monte dej Paski, najstarija banka na svijetu koja još uvijek postoji,[13] a čije je sjedište u Sijeni, bila je glavni sponzor prve četiri godine.
Godine 2008. pomjerena je za mart, bliže sezoni proljećnih klasika.[14] Osvojio je Fabijan Kančelara, pobijedivši u sprintu Alesandra Balana, nakon što su se odvojili od grupe na poslednjem sektoru kaldrme, na 11 km do cilja.[15] Godine 2009. ime je promijenjeno u Strade Bjanke — eroika Toskana, a proširena je za 9 km i dodat je još jedan sektor kaldrme;[16] pobijedio je Tomas Lefkvist, ispred Fabijana Vegmana i Martina Elmigera.[17]
Godine 2010. pobijedio je Maksim Iglinjski, sekundu ispred Lefkvista i Majkla Rodžersa.[18]
2011—2016: Dominacija stranaca uredi
.JPG)
Godine 2011. Filip Žilber je pobijedio u sprintu ispred Balana i Damijana Kunega, nakon što se grupa od 20 vozača odvojila u poslednjem kilometru.[19] Godine 2012. Kančelara je ostvario drugu pobjedu, postavši tako prvi dvostruki pobjednik trke; Balan i Greg van Avermat su napadali više puta, ali je Kančelara napao na oko 10 km do cilja i ostvario solo pobjedu, 42 sekunde ispred Iglinjskog.[20] Godine 2013. Moreno Mozer je ostvario prvu pobjedu za Italiju, nakon što je napao na pretposlednjem sektoru kaldrme. Pobijedio je šest sekundi ispred suvozača — Petera Sagana.[21]
Godine 2014. start trke premješten je u San Điminjano;[22] pobijedio je Mihal Kvjatkovski, koji je zajedno sa Saganom napao na 21 km do cilja; na poslednjem usponu, Kvjatkovski je napao i pobijedio 19 sekundi ispred Sagana, dok je Alehandro Valverde završio na trećem mjestu, 36 sekundi iza.[23] Godine 2015. ime je zvanično promijenjeno u Strade Bjanke — eroika pro, nakon što formirana trke za žene; takođe, trka je dobila status 1.HC u okviru UCI Evropa tura, što je najveći status trka van UCI vorld tura.[24] Na 20 km do cilja, napali su Zdenjek Štibar, Van Avermat i Valverde, koji su se međusobno napadali, ali su došli zajedno do poslednjeg kilometra. Van Avermat je zatim napao i otpao je Valverde, a u finišu, Štibar je napao i pobijedio dvije sekunde ispred Van Avermata, dok je Valverde završio 18 sekundi iza.[25]
Godine 2016. i start i cilj premješteni su u Sijenu.[9] Iako je trka bila mlada, dobila je veliku medijsku pažnju i prestiž.[3] Đanluka Brambila je napao iz prve grupe, na 5 km do cilja, radeći za Štibara; na 500 metara do cilja, dostigli su ga Fabijan Kančelara i Štibar, a Kančelara je u sprintu ostvario treću pobjedu.[26] Nakon treće pobjede, jedan sektor kaldrme je nazvan po Kančelari.[6][27]
2017—danas: UCI vorld tur i pandemija kovida 19 uredi
_(cropped).jpg)
Godine 2017. trka je dodata u UCI vorld tur, prvi rang profesionalnih drumskih trka za muškarce.[4][5] Kvjatkovski je napao na 15 km do cilja i ostvario solo pobjedu, 15 sekundi ispred Van Avermata, koji je odsprintao Tima Velensa; Kvjatkovski je tako ostvario drugu pobjedu, postavši drugi vozač sa više od jedne pobjede, nakon Kančelare.[28] Godine 2018. trka je vožena po lošem vremenu, po kiši i blatu.[29] Zbog niskih temperatura i velike kiše, sektori kaldrme bili su dosta loši, a veliki broj vozača imao je mehaničkih problema; Belgijanac Tiš Benot, ostvario je prvu profesionalnu pobjedu, nakon što je na poslednjem sektoru kaldrme dostigao grupu ispred, a zatim napao i ostvario solo pobjedu, 39 sekundi ispred Romena Bardea, dok je Vaut van Art završio na trećem mjestu.[30] Trku je završilo samo 53 vozača od 147 koliko je počelo; od njih, 20 vozača završilo je van vremenskog limita, preko 25 minuta iza pobjednika.[31] Barde, koji je završio na drugom mjestu, bio je impresioniran trkom,[32] koja je godinu ranije nazvana Pariz—Rubeom Toskane.[33] Godine 2019. Žilijen Alafilip je napao na 23 km do cilja, na sektoru Monteparti, što su pratili Van Art i Jakob Fuglsang, ali je Van Art otpao na sektoru Kole Pincuto, na 17 km do cilja.[34] Alafilip je napao na usponu Sante Katerina pred cilj u Sijeni i pobijedio je dvije sekunde ispred Fuglsanga, dok je Van Art završio na trećem mjestu, 27 sekundi iza.[35]
Godine 2020. trka je pomjerena za avgust zbog pandemije kovida 19,[36][37] zbog koje je sezona bila prekinuta od marta do avgusta.[38] Van Art je napao na 12 km do cilja i ostvario solo pobjedu, 30 sekundi ispred Davidea Formola i Maksimilijana Šahmana, ostvarivši tako pobjedu nakon dva treća mjesta zaredom.[39] Godine 2021. na oko 25 km do cilja, odvojila se grupa od sedam vozača, u kojoj su bili Metju van der Pul, Van Art, Alafilip, Mihal Gogl, Tadej Pogačar, Egan Bernal i Tom Pidkok.[40] Van der Pul je napao na poslednjem sektoru kaldrme, na 11 km do cilja, pratio je samo Alafilip, a na 10 km do cilja, dostigao ih je Bernal.[40] U poslednjem kilometru, Van der Pul je napao na usponu i ostvario solo pobjedu, pet sekundi iza Alafilipa, dok je Bernal završio 20 sekundi iza.[41] U napadu u poslednjem kilometru, Van der Pul je dostigao ubrzanje od 1.362 vata, nakon čega je 15 sekundi vozio sa 1,105 vati, a u ostatku uspona, koji je odvezao za minut i 23 sekunde, održavao je prosjek od 556 vati.[42] Godine 2022. dosta vozača je ispalo iz borbe nakon pada na 100 km do cilja. Tadej Pogačar je napao na oko 40 km do cilja, na sektoru Monte sante Mari i ostvario je solo pobjedu, ispred Alehandra Valverdea i Kaspera Asgrena.[43] Valverde je sa 42 godine postao najstariji vozač koji je završio na podijumu, a takođe, to mu je bio treći podijum na trci, čime se izjednačio sa Kančelarom i Van Artom sa najviše podijuma.[44] Godine 2023. Tom Pidkok je napao na oko 50 km do cilja i ostvario je solo pobjedu, postavši prvi britanski pobjednik trke.[45] Valenten Madua je završio na drugom mjestu, a Tiš Benot na trećem.[46] U finišu trke, grupa od šest vozača je došla na deset sekundi iza Pidkoka, ali je tada Atila Valter napao nekoliko puta, zbog čega grupa nije organizovano radila i prednost je ponovo porasla.[47] Matej Mohorič je izjavio da je Valter tada trebalo da radi za Benota kako bi dostigli Pidkoka umjesto da napada.[48]
Godine 2024. ruta je sa 184 povećana na 215 km i imala je ukupno 15 kaldrmisanih sektora.[49] Pogačar je napao na 81 km do cilja, što niko nije mogao da prati i poslije pet kilometara stekao je minut i po prednosti, nakon čega je tim Ineos grenadirs izašao da radi na čelo grupe. Maksim van Gils je napao na 40 km do cilja, nakon čega je Toms Skujinš napao na 27 km do cilja, što je pratio Magnus Šefild, ali je dostignut, nakon čega je Pidkok napao iz grupe na na 18 km do cilja, a Skujinš je dostigao Van Gilsa i radili su zajedno.[50] Pogačar je pobijedio dva minuta i 44 sekunde ispred Skujinša, koji je napao u finišu i završio tri sekunde ispred Van Gilsa, dok je na četvrtom mjestu završio Pidkok, tri minuta i 50 sekundi iza Pogačara.[51]
Ruta uredi
Start i cilj trke je u Sijeni, koja je dio Svjetske baštine UNESKO-a.[9] Dužina se mijenjala tokom godina; prve godine kad je trka održana voženo je 180 km,[52] dok je u periodu od 2009. do 2012. voženo 190 km.[53] Narednih pet godina, od 2013. do 2017. godine, dužina se mijenjala svake godine, od 200 do 175 km, a od 2018. do 2023. dužina je bila 184 km.[53] Godine 2024. dužina je proširena na 215 km.[49] Vozi se po brdovitom terenu, koji prolazi kroz Krete Senesi u centralnoj Toskani, u okrugu Sijena. Do 2023. vozilo se 11 sektora po kaldrmisanom putu, što je činilo ukupno 63 km kaldrme, dok je 2024. prošireno na 15 sektora i 71,2 km kaldrme.[49] Sektori su, u zavisnosti od težine, označeni sa jednom zvjezdicom za najlakše, do pet zvjezdica za najteže.[54][2] Najteži sektor je sektor 8 — Monte sante Mari, koji je nazvan sektor Kančelara i dug je 11,5 km, a jedini je označen sa pet zvjezdica.[55] Najduži sektor je sektor 5 — Lučinjano, koji je dug 11,9 km i označen je sa tri zvjezdice.[55]
Cilj trke je na srednjovjekovnom trgu u Sijeni popločanim ciglom — Pjaca del Kampo,[53] nakon strmog uspona po kaldrmisanom putu Santa Katerina u poslednjem kilometru, koji vodi u centar srednjovjekovnog grada.[56][57]
Kaldrmisani putevi uredi
Bijeli kaldrmisani putevi, koji su jedna od karakteristika sela u Toskani, jedinstvena su karakteristika trke. Tu se obično nalaze seoske trake i staze, koje se zovu Strade Bjanke ili Sterati na italijanskom, a koje se protežu preko brda i vinograda regiona Čjanti.[58] Najduži i najteži sektori su Lučinjano d’Aso (11,9 km) i Monte sante Mari (11,5 km),[55] dok se nekada vozio sektor Ašano, dug 11 km.[59] Neki od sektora se voze po ravnom, dok se ostali voze po strmim usponima i spustevima, a pozicioniranje je često presudni faktor.[55]
.jpg)
Organizatori trke bili su inspirisani sa dva najpoznatija sjeverna klasika — Ronde van Flanderenom sa brijegovima (kratki strmi usponi) i Pariz—Rubeom sa iscrpljujućim sekcijama kaldrme.[60] Naziv trke predstavlja italijanski odgovor na flandrijske iskonske jednodnevne trke, a promotivni slogan za izdanje 2015. glasio je: La Classica del Nord più a sud d'Europa (najjužniji sjeverni klasik Evrope).[60]
Direktor za organizovanje događaja u kompaniji RCS Sport — Anđelo Comenjan, izjavio je prije prvog izdanja trke 2007. godine: „biciklizmu je potrebno nešto novo i vozačima je potrebna motivacija. Ova trka je jedinstvena i specijalna.“[61] Takođe, italijanski sprinter — Danijele Benati je prije početka trke izjavio: „ovo je kao osjećaj povratka kroz vrijeme. Nisam zamišljao puteve kao što su ovi, kada jedino vidite traktor i sada i prije. Biće važna trka, koja može da postane važan klasik. Već mogu da zamislim atmosferu pri dolasku na Pjaca del Palio.“[61] Žilijen Alafilip je, prije početka trke 2021. izjavio da zaslužuje status monumentalnog klasika, iako je relativno mlada,[62] dok je Pogačar nakon pobjede 2024. izjavio da je to najpraćenija jednodnevna trka na svijetu i da će jednog dana možda biti monumentalni klasik.[63]
| Br. | Ime | Dužina od | Dužina (km) |
Kategorija | |
|---|---|---|---|---|---|
| Početak (km) |
Kraj (km) | ||||
| 1 | Vidrita | 17,6 | 160.3 | 2,1 | 
|
| 2 | Banjaja | 25 | 153.2 | 4,7 |
|
| 3 | Radi | 36,9 | 142.7 | 4,4 |
|
| 4 | La pjana | 47,6 | 130.9 | 5,5 |
|
| 5 | Lučinjano d’Aso | 75,8 | 96,3 | 11,9 |
|
| 6 | Pieve a Salti | 88,7 | 87,3 | 8,0 |
|
| 7 | San Martino in Granija | 111.3 | 63,2 | 9,5 |
|
| 8 | Monte sante Mari (sektor Kančelara) |
130 | 42,5 | 11,5 |
|
| 9 | Monteaperti | 160 | 23,6 | 0,8 |
|
| 10 | Kole Pincuto | 164.6 | 17 | 2,4 |
|
| 11 | Le Tolfe | 171 | 11,9 | 1,1 |
|
Zanimljivosti uredi
- Vozači koji osvoje trku tri puta dobijaju sektor kaldrme koji će se zvati po njima.[64] Fabijan Kančelara je prvi vozač po kome je nazvan jedan sektor na trci — sektor 8, dug 11,5 km i označen sa pet zvjezdica.[65][66][6][67][68]
- Najmlađi pobjednik je Moreno Mozer, koji je osvojio trku 2013. godine sa 22 godine i 70 dana.
- Najstariji pobjednik je Fabijan Kančelara, koji je osvojio trku 2016. godine sa 34 godine i 353 dana.
- Tri vozača – Alesandro Balan, Peter Sagan i Greg van Avermat – završili su trku na drugom mjestu dva puta, a niko od njih nije osvojio trku.
Strade Bjanke done uredi
Trka za žene — Strade Bjanke done, pokrenuta je 2015. godine i prva je trka u okviru vorld tura za žene. Održava se na isti dan kad i trka za muškarce, ali sa kraćom distancom. Ukupna dužina trke za žene iznosi 136 km, od čega se po kaldrmi vozi 30 km raspoređenih na osam sektora.[7] Amerikanka Megan Gvarnije, osvojila je prvo izdanje trke.[69]
Spisak pobjednika uredi
Pobjednici Strade Bjankea:[53]
Višestruki pobjednici urediVozači koji su boldovani su i dalje aktivni
Pobjede po državama uredi
Reference uredi
Spoljašnje veze uredi
|
