Stranka prava
Stranka prava je nacionalistička politička stranka koju je 1861. godine u Hrvatskoj osnovao Ante Starčević.
Istorija uredi
U Hrvatskoj su tada dominirale dve političke stranke - Unionistička, koja se zalagala za što bliže veze s Mađarskom; i Narodna, koja je spas od mađarizacije videla kako u bliskim vezama s bečkim dvorom, tako i stvaranjem šire južnoslavenske zajednice.
Starčevićeva Stranka prava je odbacila oba stava i umesto toga kao alternativu istakla koncept samostalne i suverene Hrvatske, koja, po njegovom mišljenju ne bi trebalo da ima bilo kakve veze s drugim južnoslovenskim narodima, pogotovo Srbima. Zbog toga se Starčević smatra ocem modernog hrvatskog nacionalizma, koji se često izjednačava sa ideologijom nazvanom po njegovoj stranci - pravaštvo.
Uz Starčevića, jedan od vođa Stranke bio je i Eugen Kvaternik koji se zalagao za revolucionarno rušenje Austro-Ugarske po uzoru na mnoge slične pokrete u Evropi 19. veka. Starčević i Kvaternik su zasnovali pravaštvo kao potpunu suprotnost ilircima, koji su se do 1848. oslanjali na bečki dvor protiv Mađara.[1] Njih dvojica su videli bečki centralizam kao povredu hrvatskih istorijskih prava.[1]
Kvaternikova nastojanja su rezultirala neuspešnom Rakovičkom bunom 1871. godine koji mnogi hrvatski istoričari danas smatraju prvim pokušajem stvaranja samostalne hrvatske države. Zbog izdaje u vlastitim redovima i neučestvovanja većine rukovodstva Stranke prava i Ante Starčevića, ustanak je ugušen. Poginuli su vođe bune Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bah, a komandant pobunjene vojske Rade Cujić uspeo je preko Bosne prebeći u Srbiju.
Stranka prava je 1870-ih i 1880-ih nastavila da raste, a poseban podsticaj joj je dao autoritarni režim Kuena Hedervarija, koji je u mnogo čemu kompromitirao dotadašnju Narodnu stranku kao kompromisersku. Pravaštvo je posebno raslo u redovima inteligencije i radikalne omladine.
Međutim, početkom 1890-ih dolazi do raskola u Stranci prava, na koju sve veći uticaj ima Josip Frank kao predstavnik nove, pragmatične struje koja drži da će Hrvatska svoju državnost ostvariti s punim oslanjanjem na habsburški dvor. Raskol je izazvala struja na čelu s Josipom Frankom koja se zalagala za ublažavanje dotadašnjeg beskompromisnog zalaganja za nezavisnu hrvatsku državu, odnosno sve jače oslanjanje na Beč i carsku vladu. Toj struji, koja će se kasnije nazivati frankovcima, je pristupio i osnivač Stranke prava Ante Starčević. Frank se borio za trijalističko uređenje Austrougarske, tj. Hrvatsku kao jedan od njena tri federalna dela. Zbog toga je raspirivao sukobe između Srba i Hrvata. Ostaci Stranke prava su se, pak, 1903. s Neodvisnom narodnom strankom ujedinili u Hrvatsku stranku prava.
Za razliku od ostalih pravaša, koji su zadržali oštar kurs prema Beču, a od 1905. ušli u Hrvatsko-srpsku koaliciju, frankovci su postali režimska stranka. Učestvovali su 1908. napadima na političare Koalicije za vreme Veleizdajničkog procesa, što je deo njenih članova naterao da je napuste i stvore novu Starčevićevu stranku prava, a 1910. su napustili i tradicionalni Starčevićev antiklerikalizam i 1910. se uz pomoć katoličkih intelektualaca transformiraju u Hrišćansko-socijalnu stranku prava. Frankovci su godinu dana kasnije promenili ime u Stranka prava.
Čvrsto stajanje u habsburšku dinastiju je teško pogodilo frankovce nakon Prvog svetskog rata i stvaranja jugoslavenske države kojoj su se žestoko bili protivili. Frankovci su postali ne samo progonjeni od strane novog režima, nego i marginalizirani u običnom narodu koji se uglavnom opredelio za Hrvatsku seljačku stranku. Od 1929. veliki dio frankovaca prelazio je u redove ustaškog pokreta.
Ideologija uredi
Hrvatsko državno pravo koje je zagovarala Stranka prava je nacionalistička politička koncepcija, koja je predstavljala jedno od glavnih načela hrvatske nacionalne politike od sredine 19. veka (odnosno od Ilirskog pokreta) do sredine 20. veka. Koncept „hrvatskog državnog prava“ baziran je na ideji da Hrvati kao narod imaju navodno „neotuđivo istorijsko pravo“ (na osnovu navodne "prvostečenosti") da uspostave svoju nacionalnu državu na svim teritorijama koje su (po uverenjima hrvatskih istoričara i političara) privremeno bile pod vlašću Hrvatske u ranom srednjem veku, odnosno u vreme hrvatskih narodnih kraljeva (do 1102. godine). Koncepcija „hrvatskog državnog prava“ je upotrebljavana kao izgovor kojim bi se opravdalo stvaranje Velike Hrvatske. Najradikalnija koncepcija „hrvatskog državnog prava“ je zastupana od strane Ante Starčevića (osnivača Stranke prava), a obuhvatala je sve teritorije od Alpa do Timoka zajedno sa severnom Albanijom.[2]
Ne obazirući se ni na istorijske i političke činjenice, Starčević i njegovi pravaši su tvrdili da postoje samo dva južnoslavenska naroda, Bugari i Hrvati. Po Starčeviću Hrvatska je obuhvatala područje od Alpa na severu, do Makedonije i Bugarske na jugu. Slovence je nazivao Alpskim Hrvatima, a Srbe je proglasio Hrvatima.[3] Pravaši su kao svoj cilj postavili stvaranje Velike Hrvatske i oslobođenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine od viševekovne austrijske i turske vladavine.[4]
Najopasniji politički protivnici hrvatske države su oni koji bi Južne Slovene ujedinili, a da ih ne smatraju Hrvatima, tj „Slavosrbi“. Ante Starčević je često Srbe zvao različitim pogrdnim imenima, čime je potpirivao mržnju Hrvata prema Srbima[5][6]. Pogotovo je u jednom periodu svog rada insistirao na mržnji i negaciji srpske nacije, pa su tako Srbi „remetilački opstruktivni faktor“, oni „uopće nisu Slaveni“ nego „potiču od varvarskog plemena Tribala“[7]. Oni ne znaju ni za kakve civilizacijske vrednosti, oni lažu, kradu, pljačkaju kuće, ubijaju i siluju[7]. Oni su „niža pasmina“ a Hrvati su „viša, gospodujuća pasmina“[7].
Na Stranci prava i njenoj ideologiji svoj program u današnjoj Hrvatskoj temelje brojne stranke od kojih je najpoznatija Hrvatska stranka prava.
Reference uredi
- ^ a b Banac 1988, str. 85.
- ^ Banac 1988, str. 87.
- ^ Tomasevich 2002, str. 3–4.
- ^ Basta 1986, str. 19.
- ^ Vasilije Krestić, State and Historical Rights of Croatia at the Bottom of the Conflict with the Serbs, Bigz-Kongres srpskog ujedinjenja, 1997-98, Ante Starcevic called them: "dirty dogs", "loathsome flunky creatures", "brood ready for the axe", "Austrian dogs", "dogs off the chain", "thrash", etc.
- ^ "Nekolike uspomene“, Djela, Knjiga III. str. 373., „Narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervata."
- ^ a b v Djela Ante Starčevića, knj. III, Zagreb (1894). str. 34, 64, 66, 73, 77, 146, 162, 205, 299, 342 i 373
Literatura uredi
- Berić, Dušan M. (2005). Hrvatsko pravaštvo i Srbi. 1. Novi Sad: Orpheus.
- Berić, Dušan M. (2005). Hrvatsko pravaštvo i Srbi. 2. Novi Sad: Orpheus.
- Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
- Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9493-2.