Stjepko Šubić (oko 1215. - 6. avgust 1274.) je bio bribirski i trogirski knez iz porodice Šubić.

Stjepko Šubić
Datum rođenja1215
Datum smrti6. avgust 1274.
DecaPavle I Šubić, Juraj I Šubić, Mladen I Šubić, Stanislava Šubić, Jelena Šubić
RoditeljiStjepan I Šubić

Biografija

uredi

Početne godine vladavine

uredi

Stjepko Šubić se na istorijskoj sceni pojavljuje na početku vladavine ugarskog kralja Bele IV. On je bio sin Stjepana I Šubića, a sinovac Grigorija I Šubića. Stjepko je stajao na čelu grada Trogira, dok je njegov brat, Jakov, vladao u bribirskoj župi. Stjepko se na čelu Trogira prvi put javlja 1239. godine. Istovremeno postaje načelnik Splita Gargan de Arsignis. To je vreme kada je u ovom gradu pretegla latinska stranka Tome Arhiđakona, poznatog hroničara. Toma je podržavao Gargana i pomogao mu da se domogne vlasti u Splitu. Split je tako prestao birati hrvatske velikaše za upravitelje grada. Na početku vladavine, Stjepko se obračunao sa knezom Domaldom iz reda Snačića, zakletim neprijateljem Šubića. Potpomognut četama kralja Bele i hercega Kolomana, Stjepko nanosi poraz vojsci Domalda i njegovog brata Božina.

Nakon pobede nad Domaldom, Stjepko je uredio svoje odnose sa Splitom. Sporazum između dva grada potpisan je 11. jula 1239. godine i predviđao je desetogodišnji mir, zajedničke akcije na kopnu i na moru. Trogirani su pomagali Splićane u ratu protiv omiških knezova Kačića (1239-1240). Bitke su vođene kako na kopnu, tako i na ostrvima Hvar i Brač. Kačiće su tada vodila braća Priblislav i Osor, dok je u Humu vladao knez Toljen, potomak Miroslava Zavidovića.

Ulsedio je mongolski napad na Ugarsku. Kralj Bela je nakon poraza ugarske vojske pobegao u Dalmaciju. Bribirski knezovi pružili su mu utočište, čega se on seća u jednoj povelji iz 1251. godine. Stjepko ga je dočekao u Trogiru i stavio mu na raspolaganje svoje snage. Split kralju nije hteo dati brod kojim bi se sklonio na ostrva, zbog čega je kasnije Bela nazvao Trogir "najvernijim gradom" u Dalmaciji.

Splitsko-trogirski rat

uredi

Na leto 1242. godine vođen je krvavi građanski rat između Trogira i Splita. Bela je Stjepku, kao nagradu za vernu službu, darovao određene posede, od kojih su neki bili imovina grada Splita. Među njima se našao i Ostrog. Na čelu splitske opštine po izbijanju rada nalazio se knez Ivan od Modruša. Rat između Splita i Trogira u stvari je bio rat kraljevske i protivkraljevske stranke. Stjepko, predstavnik kraljevske stranke, odneo je pobedu u odsudnoj pomorskoj bici. Splićani su se potom obratili za pomoć bosanskom banu Mateju Ninoslavu, te su zajedno sa njim napadali na trogirske vinograde. Međutim, sam Trogir Matej Ninoslav nije uspeo osvojiti, te se povukao u Bosnu, ostavljajući u Splitu svoga predstavnika. Bela je poslao vojskovođu Dionisija, slavonskog bana, da kazni Split. Dionisiju su se pridružili Trogirani, knez Stjepko, šibenički knez Danijel Šubić, knez Nelipić i drugi velikaši. Vojska se obrela pred Splitom i prisilila grad na predaju. Mir je potpisan 19. jula 1244. godine. Humski knez Andrija i Matej Ninoslav proglašeni su za neverne vazale, a Split je prisiljen platiti ratnu odštetu.

Kasnija vladavina

uredi

Stjepko se dva puta pominje u prvoj polovini 1245. godine, oba puta kao knez Trogirski. Pomeni Stjepka vezani su za boravak kralja Bele u Dalmaciji. Stjepko je u narednim godinama pomagao obnovu Ugarske, koju je Bela sprovodio nakon mongolskih razaranja. Stjepko je 1246-1247. godine bio šibenički knez. Sledeći put se Stjepko sreće u istorijskim izvorima u povelji kralja Bele od 23. novembra 1251. godine. Kralj ovom poveljom potvrđuje posedovanje bribirske župe Stjepku i Jakovu (sinovima kneza Stjepana), Grigoriju i Danijelu (sinovima kneza Pribinje) i Obradu, kao i sinovima kneza Budislava. Stjepko je 7. februara 1263. godine postao potestat grada Šibenika. Umro je 6. avgusta 1274. godine.

Potomstvo

uredi

Stjeko je imao trojicu sinova i dve ćerke:

Literatura

uredi
  • Klaić, Vjekoslav. Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897.