Sulejman ibn Abd el Malik

Sulejman bin Abd el Malik (arap. سليمان بن عبد الملك‎) (674 – 22. septembar 717.) bio je Omejadski kalif koji je vladao od 715. do 717. Njegov otac je bio Abd el Malik ibn Marvan i bio je mlađi brat prethodnog kalifa, El Valid I.

Sulejman ibn Abd el Malik
Lični podaci
Puno imeSulejman ibn Abd el Malik
Datum rođenja674.
Mesto rođenjaOmejadski kalifat
Datum smrti21. septembar 717.
Mesto smrtiDamask,
GrobDabik
Porodica
RoditeljiAbd el Malik ibn Marvan
Valida bint El Abas[1]
DinastijaOmejadski kalifat
PrethodnikAbd el Malik ibn Marvan
NaslednikOmar ibn Abd el Aziz

Mladost

uredi

Za vreme vladavine svog brata El Valida on je bio guverner Palestine.[2] U plemenskoj politici Bliskog istoka u to vreme (konflikt Kajs-Jaman) on se pridružio Jamanima. Kada je Jazid ibn el Muhalab pobegao od El Hadžadža, krenuo je kod Sulejmana u Palestinu. Sulejman mu je pružio utočište. El Hadžadž je pritisnuo El Valida povodom toga, a kalif je naredio Sulajmanu da mu pošalje Jazida u lancima. Sulajman je imao svog sina koji ga je zamenio kao i Jazida u odlaksku kod El Valida i prezentovao upečatljivo napisano pismo Sulaimana koji insistira na bezbednosti za Jazida. El Valid je ovo prihvatio i zatim obavestio El Hadžadža.

Pretpostavka moći kao kalifa i njegova imenovanja

uredi

Sulaiman je proglašen za kalifa 23. februara 715, kada je umro El Valid. On je postavio Jazid ibn el Muhalaba za guvernera Mesopotamije (Irak) i za finansijskog administratora Salih ibn Abd el Rahmana. Salihu je takođe naloženo da uhapsi i pogubi porodicu El Hadžadža, jednog od dva istaknuta lidera (drugi je bio Kutajba bin Muslim) koji je podržao sukcesiju El Validovog sina Jazida, a ne Sulejmana. El Hadžadž preminuo El Valida, tako da više nije bio živ i bpredstavljao pretnju.

Kutaiba je bio prilično uznemiren kada je Sulejman došao na vlast. Prvo je poslao izaslanika kalifu sa pisama u kojima je iskazao svoju lojalnost pošto je bio lojalan prethodnim kalifama, pozivajući Sulejmana da ne zameni Kutaiba kao guvernera Horasana sa Jazidom ibn el Muhalabom i, konačno, kada je izaslanik stigao video je Sulejmanovo favorizovanje i Jazida što je kasnije za posledicu imalo Kutaibahovo odricanje od dotadašnje privrženosti Sulejmanu. Sulajman je poslao izaslanika sa potvrdom guvernerstva Kutaiba. Međutim, Kutaiba je već pokušao da se pobuni. Kutaibine jednice su odbacile njegovu žalbu na pobunu, ubile ga i uputile glavu Sulejmanu.[3]

Sulejman je postavio za guvernera Horasana Jazida ibn el Muhalaba. Jazid je bio srećan što je pobegao od finansijske strogosti Salih ibn Abd el Rahmana u Mesopotamiji (Irak).

Politika kao kalif

uredi

Dok je ostao bliza Jamanisa, Sulajman se nije preselio u Damask da bi postao kalif, već je ostao u Ramli u Palestini. Njegov horasanski guverner Jazid nastavio je širenje u planinskim delovima Irana, kao što je Tabaristan. Sulejman je takođe poslao veliku vojsku pod Maslama ibn Abd el Malikom da napadne vizantijsku prestonicu, Konstantinopolj. Ovo je bio odlučan napad koji je trajao tokom zime. Kalifove vojske su takođe napredovale van vizantinske teritorije i zauzele slovensko uporište.[4] Opsada Carigrada izazvala je glad u gradu i među opsadnicima. Posle intervencije Bugarske na vizantijskoj strani, na kraju se pokazala kao neuspešna. Sulajman je bio na putu da napadne vizantsku granicu kada je umro 717. godine. Sulajman je osvojio arhipelag Dahlak od Kraljevine Aksum, koji je od tada postao deo kalifata, iako se kasnije oporavio u 9. veku i bio vazal Etaropskog cara.[5]

Na domaćoj sceni imao je bunare u Meki za hodočasnike i organizovao primenu molitve. Sulaiman je bio poznat po svojim izuzetnim oratorskim veštinama i bio je lepo upamćen.[6]


Imenovanje naslednika

uredi

Godine A.H. 98 (716-717) Sulejman je imenovao sina Ajuba za naslednika prestola. Međutim, Ajub je umro iste godine. Sulejman je razmotrio imenovanje drugog sina kojim bi ga zamenijo. Međutim, dobio je savet da je nesigurno da je sin koji se bori u Carigradu bio još živ, a drugi su bili premladi. Dakle, on je prešao preko ovoga, prekinuo je sa tradicijom ne održavajući naslednu dinastiju i postavio Omar ibn Abd el Aziza za svog naslednika. Omar je imao reputaciju kao jedan od najmudrih, sposobnijih i pobožnijih osoba tog doba. Ovo imenovanje je bilo retko, iako je tehnički ispunjavalo sunitski islamski metod imenovanja naslednika, dok nasledno nasledstvo ne..[7][8]

Sulejman je obukao prelepu zelenu haljinu i turban i gledajući sebe u ogledalo prokomentarisao da izgleda kao da je u prvom životu. Nedelju dana kasnije, on je bio mrtav. Umro je 22. septembra ili 1. oktobra 717. godine. El Tabari[9] beleži sledeću anegdotu: "Prema" Ali - Suhaim b. Hafs: Jednog dana je jednu devojku koja je bila njegova robinja Sulaiman pogledao i pitao je: "Kako ti se sviđa ono što vidiš?" Rekla je:

Ti si najbolji objekat oduševljenja - ako bi samo prošao. / Ali čovek ne poseduje besmrtnost.

Ne znam ni za kakvu grešku u vama / koje imaju drugi ljudi, osim što ćete propasti.

Bio je sahranjen u Dabiku nakon svoje smrti. Grobnica je uništena nakon što je ISIS preuzeo grad u avgustu 2014. godine.

Reference

uredi
  1. ^ Dr. Eli Munif Shahla, "Al-Ayam al-Akhira fi Hayat al-Kulafa", Dar al-Kitab al-Arabi, 1st ed., (1998). str. 236
  2. ^ Crone 1980, str. 125.
  3. ^ re Qutaibah, al-Tabari v. 24 pp 5–25, head 30
  4. ^ al-Tabari v. 24. str. 42
  5. ^ Daniel Kendie, The Five Dimensions of the Eritrean Conflict 1941–2004: Deciphering the Geo-Political Puzzle. United States of America: Signature Book Printing, Inc., (2005). str. 228.
  6. ^ al-Tabari v. 24. str. 62
  7. ^ Atyya, Bassam. Political Thought of Ibn Taymiya (na jeziku: Arabic) (1st izd.). Amman: Yaqut. str. 169. . str. 169
  8. ^ Ibn Hazm. Al-fasl fil al-Milal wal-Nihal (in Arabic). str. 28
  9. ^ v. 24 pp. 63.

Literatura

uredi
Sulejman ibn Abd el Malik
Rođenje: 674 Smrt: 22. septembar 717
Titule u sunitskom islamu
Islamski kalifi
Omejadski kalif

715 – 22 September 717