Taban na kolo (engl. wheellock) je vrsta mehanizma za opaljivanje kod primitivnog ručnog vatrenog oružja - pištolja, arkebuza i musketa, koji se koristio u 16. i 17. veku. Ovaj mehanizam pali barutno punjenje varnicama izazvanim trenjem nazubljenog gvozdenog točkića o pirit (kremen). Puške sa takvim tabanom dobile su kasnije naziv kolašice.[1][2]

Švajcarski pištolj kolašica, napravljen oko 1580. godine.
Švajcarski pištolj kolašica, napravljen oko 1630. godine.
Španski pištolj sa tabanom na kolo s kraja 17. veka.

Razvoj uredi

Taban je mehanizam za opaljenje barutnog punjenja kod ručnog sporometnog vatrenog oružja koje se puni spreda (arkebuza, musketa). U početku reč taban označavala je samo daščicu (u obliku stopala) koja je povezivala delove za opaljenje, a kasnije se tim imenom nazivao ceo mehanizam za opaljenje. Taban se nameštao sa strane zadnjeg dela cevi i usadnika. Razvoj tabana tekao je uporedo sa razvojem ručnog vatrenog oružja i uticao je na poboljšanje sigurnosti i brzine gađanja. Vrste i oblici tabana zavisili su od vremena i mesta izrade. Razlikuju se 4 osnovna mehanizma opaljivanja: taban na fitilj, na kolo, na kremen i na kapislu.[1]

Mehanizam uredi

 
Austrijski karabin kolašica (taban u prvom planu).

Pretpostavlja se da se taban na kolo pojavio početkom 16. veka u južnoj Nemačkoj. Sastojao se od tabanske daščice, čanka s poklopcem, oroza s kremenom, čeličnog nazubljenog točkića, sistema poluga sa oprugom i obarače. Točkić je prolazio kroz čanak, a kremen u orozu je nalegao na točkić koji se ključem navijao za 3/4 kruga. Pred gađanje se podigne poklopac čanka, naspe pripala i spusti oroz s kremenom na točkić. Pritiskom na obaraču točkić se brzo okreće (lancem ili oprugom) i svojom nazubljenom ivicom trlja o komad pirita, stvarajući tako varnice kojima se pali pripala u čanku.[1][a]

Prednosti i mane uredi

 
Pištolj kolašica sa dve cevi i dva tabana (oko 1612).

U odnosu na taban na fitilj, ovakav taban je sigurnije palio i nije stvarao dim, ali je imao i nekoliko krupnih nedostataka (brzo trošenje kremena, često zaglavljivanje točkića od ostataka sagorelog baruta, skupa izrada-zbog složenosti), pa je uglavnom upotrebljavan samo za puške kojim je bila naoružana garda vladara i plemića i za pištolje, naročito u konjici. Da bi se obezbedila još veća sigurnost opaljenja, bilo je oružja i sa dva takva tabana, ili sa tabanom na kolo i tabanom na fitilj.[1] Pošto je bilo veoma skupo zameniti sve fitiljače kolašicama, u vojskama 16. i 17. veka oba ova sistema upotrebljavana su naporedo dok ih početkom 18. veka nisu zamenile efikasnije kremenjače.[2]

Napomene uredi

  1. ^ Mehanizam stvaranja varnica nazubljenim gvozdenim točkićem bio je sličan mehanizmu paljenja kod modernog upaljača.

Reference uredi

  1. ^ a b v g Gažević, Nikola (1975). Vojna enciklopedija (tom 9). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 589. 
  2. ^ a b Bajem, Mišel (1990). Oružje i oklopi. Beograd: Vuk Karadžić. str. 38—39. ISBN 86-307-0312-1. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi