Takeda Šingen (jap. 武田 信玄; Takeda Shingen; , 1. decembar 1521 — , 13. maj 1573), koji je prvobitno bio nazvan Harunobu, bio je nadmoćan daimjo u feudalnom Japanu sa izuzetnim vojnim prestižom u kasnoj fazi Sengoku perioda.[1]

Takeda Šingen
Takeda Šingen
Datum rođenja(1521-12-01)1. decembar 1521.
Mesto rođenjaProvincija Kai
Datum smrti13. maj 1573.(1573-05-13) (51 god.)
Mesto smrtiProvincija MikavaJapan
SupružnikSanjō, Suwa Goryōnin, Nezugoryōnin, Aburakawa
RoditeljiTakeda Nobutora
Ōi no kata
Oznaka Takeda klana

Detinjstvo i mladost uredi

Zvao se i 'Tarō' što je ime za najstarijeg sina u japanskoj porodici. Njegov otac Takeda Nobutora (武田信虎, 1493-1574) bio je vođa Takeda klana, feudalni gospodar koji je kontrolisao provinciju Kaj. U jedom trenutku svoga života posle ceremonije zrelosti, odlučio je da se pobuni protiv oca. U 21. godini preuzeo je kontrolu nad Takeda klanom. Smatra se da je njegov otac planirao da imenuje drugog sina Takeda Nobušige kao svog naslednika umesto Šingen-a. Nakon toga Šingen je uz pomoć pristalaca poslao oca u provinciju Suruga ((駿河) (Na južnoj granici Kai) da bude pod nadzorom Imagava klana, koji je vodio Imagava Jošimoto, zahvaljujući tome sklopljen je savez između Takeda i Imagava klana.

Znatna proširenja uredi

Njegov prvi cilj bio je da osvoji provinciju Šinano (信 州). Broj glavnih daimjoa iz provincije Šinano marširali su duž provincije Kai, u nadi da će neutralisati moć još uvek mladog Šingena pre nego što dobije šansu da proširi svoju vladavinu. Planirajući da ga poraze kod Fučua (gde je navodno Šingen sakupljao vojsku), bili su nepripremljeni kada ih je snaga klana Takeda iznenada napala u bici kod Sezava (9. mart 1542). Šingen je bio u stanju da postigne brzu pobedu, koja mu omogućava da stigne u provinciju Šinano iste godine. Nakon što je osvojio provinciju Šinano, Šingen se suočava sa još rivala poput Nagao Kagetora ((長尾景虎) koji je kasnije promenio ime u Uesugi Kenšin (上杉 謙信) kada je nasledio prezime Uesugi). Sukob između njih postao je legendaran, čak su se pet puta suočili na bojnom polju u bitkama kod Kavanakadžima. Oba vladara su pretrpela velike gubitke. Šingenu je u četvrtoj bici stradalo dosta dobrih generala uključujući mlađeg brata Takeda Nobušige i ujaka Murocumi Torasada.[1]

 
Kavanakadžima 1561

Smrt uredi

Tačne okolnosti Takeda Šingenove smrti još nisu poznate. Postoje razne priče, ali se ne znaju da li su tačne.

Sa 49 godina, Takeda Šingen bio je jedini daimio sa potrebnom snagom i veštom taktikom da zaustavi Oda Nobunagu koji je hteo da zavlada Japanom. Napao je snage Tokugave Iejasu 1572. godine i osvojio Futamatu, a u januaru 1573. je učestvovao u bici kod Mikatagahare, gde je, ne presudno, pobedio malu kombinovanu vojsku Oda Nobunage i Tokugava Iejasu. Šingen je zaustavio dalje napredovanje zbog spoljašnjih uticaja, što je omogućilo Tokugavi da se pripremi za ponovnu bitku. Šingen je ušao u Mikava provinciju, ali je ubrzo posle toga umro u logoru (kampu). Neki kažu da je podlegao staroj rani iz rata, neki da ga je neprijateljski tepo (musketa) ranije pogodio,[2] a neki kažu da je umro od upale pluća.

Sahranjen je u hramu Erin (sada Kōshū, Yamanashi.)

Film Kagemuša, reditelj Akira Kurosava, slabo oslikava pozatu verziju njegove smrti, gde je snajperista pucao u njega tokom noći. Ostali aspekti njegove smrti su umetničke slobode, preduzete od strane reditelja.

Festival Takede Šingena uredi

 
Festival Takede Šingena (2006 god.)

Održava se svakog prvog vikenda u Aprilu u gradu Kōfu. Jedan od poznatijih japanskih glumaca dobije ulogu Takede Šingena. Nekoliko parada ide od Takedinog oltara do Kofu dvorca. Učesnici u ovoj paradi vežbaju tokom cele godine samo za taj jedan vikend u aprilu. Parada govori o različitim dolascima i odlascima Takede Šingena tokom svog života.

Spoljašnje veze uredi

  1. ^ a b Turnbull, Stephen R. (2005-). Samurai commanders. Oxford: Osprey Publishing. str. 54—55. ISBN 1-84176-743-3. OCLC 60834971.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  2. ^ Turnbull, Stephen (2002). War in Japan 1467-1615. Oxford: OSPREY PUBLISHING. str. 45-49.