Tajno vijeće

Tajno vijeće (njem. Geheimrat) bilo je savjetodavni organ monarha u Svetom rimskom carstvu i Habzburškoj monarhiji.

Sveto rimsko carstvo

Tajno vijeće (njem. Geheimer Rat, Geheimes Ratskollegium, Geheimes Konseil, Geheimes Kabinett, Geheimer Staatsrat), na područjima Svetog rimskog carstva i kasnijih njemačkih monarhija, stajalo je neposredno pod vladarima. Obično se pod njihovim predsjedavanjima odlučivalo o najvažnijim dvorskim poslovima i o proglašavanju zakona.

Prethodnik Tajnog vijeća je bilo Dvorsko vijeće (njem. Hofrat). Sastojalo se od plemića i pravnika. Bili su pozvani i predstavnici austrijskih nasljednih zemalja i Svetog rimskog carstva kao savjetnici, a njihovi državni velikodostojnici bili su stalni članovi. Savjetnike je imenovao sam vladar. Kada je Ferdinand postao njemačko-rimski car (1556) Dvorsko vijeće je postalo državni organ Svetog rimskog carstva. Godine 1537. iz njegove nadležnosti izuzete su Hrvatska i Ugarska. Od tada se kralj savjetovao sa ugarskim i hrvatskim savjetnicima koje bi on imenovao.

Habzburška monarhija

Tajno vijeće je osnovao Ferdinand I (1526). Nije bilo državno nadleštvo već stalno kraljevo vijeće čiji su članovi davali kralju svoje mišljenje o pojedinim pitanjima. S njima bi se kralj savjetovao u prvom redu o spoljnoj politici, zatim o najvažnijim i opštim pitanjima unutrašnje politike te o finansijskim i vojnim pitanjima. Kralj bi zatim saslušavši sve savjete sam donosio odluke.

Članovi Tajnog vijeća bili su: vrhovni dvorski majstor (nem. Oberhofmeister), dvorski kancelar (nem. der Kanzler), vrhovni dvorski maršal (nem. Oberhofmarschall) i dvoje-troje učenih pravnika. Svi su oni nosili titulu tajnih savjetnika (nem. die Geheimräte). Članovi Tajnog vijeća bili su isključivo Nijemci. Tek je 1646. godine ušao jedan član iz ugarskih delova monarhije.

Tajno vijeće se sastajalo svaki dan ujutru u dvoru u Beču i pretresalo aktuelna pitanja. Sjednicama bi samo po potrebi predsjedavao kralj. Do Leopolda I broj tajnih savjetnika toliko se povećao da je on 1659. godine od četvorice najobrazovanijih tajnih savjetnika osnovao Tajnu konferenciju (nem. Geheime Konferenz) koja je djelimično preuzela zadatke Tajnog vijeća. Ti savjetnici su dobili titule redovnih tajnih savjetnika, dok su preostali spali na titularne tajne savjetnike i bavili se samo pravnim pitanjima. Njih se pozivalo na sjednice samo onda kad bi ih se htjelo saslušati.

Leopold I osnovao je od nekoliko tajnih savjetnika i posebne komisije koje su se bavile određenim pitanjima spoljne politike (osnovane su komisije za odnose sa Njemačkom, Francuskom, Venecijom, Turskom itd.). Neki su savjetnici mogli istovremeno biti članovi više komisija. Za neka vanredna pitanja osnivane su privremene vanredne komisije, dok su za neka unutrašnja pitanja, u prvom redu za finansijska i vojna, postavljene specijalne deputacije.

Josif I je 1705. na čelo Tajne konferencije postavio vrhovnog dvorskog majstora, a 1709. godine podijelio je na Užu i Širu konferenciju. Užoj konferenciji dodijeljeni su u nadležnost spoljni poslovi, a Široj unutrašnji.

Vidi još

• Dvorska kancelarija

Literatura

• Ivan Beuc, Povijest državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1918), Zagreb, 1969, str. 175—176.