Teorija književnosti

Teorija književnosti je deo nauke o književnosti koji se bavi pitanjima prirode književnosti, oblika i načina književnog izražavanja i opštih i posebnih osobina književnih dela kao umetničkih ostvarenja. Njena problemska područja su stilistika i versifikacija.

Teorija književnosti je sistematsko proučavanje prirode književnosti i metoda za analizu književnosti.[1] Od 19. veka, književna nauka uključuje teoriju književnosti i razmatranja intelektualne istorije, moralne filozofije, društvenih proročanstava i interdisciplinarnih tema relevantnih za to kako ljudi tumače značenje.[1] U humanističkim naukama u modernim akademskim krugovima, ovaj drugi stil učenja o književnosti je izdanak poststrukturalizma.[2] Shodno tome, reč teorija je postala krovni termin za naučne pristupe čitanju tekstova, od kojih su neki zasnovani na smerovima semiotike, kulturoloških studija, filozofije jezika i kontinentalne filozofije.

Istorija uredi

Praksa teorije književnosti postala je profesija u 20. veku, ali ima istorijske korene koji sežu još od antičke Grčke (Aristotelova Poetika je često citirani rani primer), drevne Indije (Natja Šastra Barate Munija) i starog Rima (Longinovo delo O uzvišenom). U srednjem veku, naučnici na Bliskom istoku (Al-Džahizov al-Bajan val-tabjin i al-Hajavan, i ibn al-Mutazov Kitab al-Badi)[3] i Evropi[4] nastavili su da proizvode dela zasnovana na studijama književnosti. Estetske teorije filozofa od antičke filozofije do 18. i 19. veka imaju značajan uticaj na aktuelnu književnost. Teorija i kritika književnosti vezuju se za istoriju književnosti.

U akademskom svetu Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, teorija književnosti bila je najpopularnija od kasnih 1960-ih (kada je njen uticaj počeo da se širi sa elitnih univerziteta kao što su Džon Hopkins, Jejl i Kornel) do 1980-ih (do tada je predavana skoro svuda u nekom obliku). Tokom ovog perioda, teorija književnosti je doživljavana kao akademski vrhunska disciplina, i većina univerzitetskih odeljenja za književnost je nastojala da predaje i proučava ovu teoriju i da je ugradi u svoje nastavne planove i programe. Zbog svog meteorskog porasta popularnosti i teškog jezika ključnih tekstova, teorija je takođe često kritikovana kao pomodna ili moderni opskurantizam (i mnogi akademski satirični romani tog perioda, poput onih Dejvida Lodža, prominentno razmatraju ovu teoriju). Neki naučnici, teorijski i antiteorijski, nazivaju debate iz 1980-ih i 1990-ih o akademskim zaslugama teorije „teorijskim ratovima“.[5]

Do ranih 1990-ih, popularnost „teorije“ kao predmeta interesovanja sama po sebi je blago opadala (zajedno sa otvaranjem radnih mesta za čiste „teoretičare“) čak i kada su tekstovi teorije književnosti bili uključeni u proučavanje gotovo sve književnosti. Do 2010. godine, polemika oko upotrebe teorije u studijama književnosti je utihnula, a diskusije o ovoj temi u okviru književnih i kulturoloških studija sada su znatno blaže i manje živahne. Međutim, neki naučnici poput Marka Bauerlajna nastavljaju da tvrde da su manje sposobni teoretičari napustili dokazane metode epistemologije, što je rezultiralo upornim propustima u učenju, istraživanju i evaluaciji.[6] Neki naučnici se u svom radu u velikoj meri oslanjaju na teoriju, dok je drugi pominju samo usputno ili je uopšte ne spominju; mada je ona priznata kao važan deo proučavanja književnosti.

Pregled uredi

Jedno od fundamentalnih pitanja teorije književnosti je „šta je književnost?” – iako mnogi savremeni teoretičari i književnici veruju ili da se „književnost“ ne može definisati ili da se može odnositi na bilo koju upotrebu jezika. Specifične teorije se razlikuju ne samo po svojim metodama i zaključcima, već čak i po tome kako stvaraju značenje u „tekstu”. Međutim, neki teoretičari priznaju da ovi tekstovi nemaju jedinstveno, fiksno značenje koje se smatra „tačnim“.[7]

Pošto se teoretičari književnosti često oslanjaju na veoma heterogenu tradiciju kontinentalne filozofije i filozofije jezika, svaka klasifikacija njihovih pristupa je samo aproksimacija. Postoji mnogo vrsta književnih teorija koje imaju različite pristupe tekstovima. Čak i među onima koji su navedeni u nastavku, mnogi naučnici kombinuju metode iz više od jednog od ovih pristupa (na primer, dekonstruktivni pristup Pola de Mana oslanjao se na dugu tradiciju pažljivog čitanja čiji su pioniri Novi kritičari, a de Man je bio obučen u evropskim hermeneutičkoj tradiciji).

Stilistika uredi

Stilistika je nauka koja se bavi stilom u književnim delima. Polazi od shvatanja stila kao izraza pojedinca ili kolektiva i zanimaju je sredstva i postupci kojima se postiže poseban kvalitet stila koju gramatička analiza ne može da zahvati. Moderna stilistika ima korene u starogrčkom učenju o govorništvu (retorika) i sa njom je povezuje analiza književnih dela u skladu sa opštim načelima analize jezika. Suštinska razlika između moderne stilistike i stare retorike je u tome što je retorika utvrđivala obavezna sredstva i postupke jezičkog izražavanja, dok moderna stilistika nastoji da ta sredstva i postupke opiše, u okviru pojedinih dela, autorskih opusa ili književnih razdoblja.

Reference uredi

  1. ^ a b Culler 1997, p.1
  2. ^ Searle, John. (1990), "The Storm Over the University", The New York Review of Books, December 6, 1990.
  3. ^ van Gelder, G. J. H. (1982), Beyond the Line: Classical Arabic Literary Critics on the Coherence and Unity of the Poem, Brill Publishers, str. 1—2, ISBN 90-04-06854-6 
  4. ^ Johnson, Eleanor (2013). Practicing Literary Theory in the Middle Ages: Ethics and the Mixed Form in Chaucer, Gower, Usk, and Hoccleve. University of Chicago Press. str. 1-15. ISBN 9780226015989. 
  5. ^ Mark Bevir, Jill Hargis, Sara Rushing, "Introduction", in: Mark Bevir, Jill Hargis, Sara Rushing (eds.), Histories of Postmodernism, Routledge, 2020.
  6. ^ Bauerlein, Mark (13. 11. 2014). „Theory and the Humanities, Once More”. Inside HigherEd. Washington, DC. „Jay treats it [theory] as transformative progress, but it impressed us as hack philosophizing, amateur social science, superficial learning, or just plain gamesmanship. 
  7. ^ Sullivan, Patrick (2002-01-01). „"Reception Moments," Modern Literary Theory, and the Teaching of Literature”. Journal of Adolescent & Adult Literacy. 45 (7): 568—577. JSTOR 40012241. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi