Tetrodotoksin je vrlo otrovno organsko jedinjenje u čiji sastav ulaze ugljenik, vodonik, kiseonik i azot. Nalazi se u ribi fugu (rod Diodon) koja pripada redu Tetraodontiformes, pa otuda i naziv ovog otrova.

Tetrodotoksin
Nazivi
IUPAC naziv
Oktahidro-12-(hidroksimetil)-2-imino-5,9:7, 10a-dimetano-10aH-[1,3]dioksocino[6,5-d] pirimidin-4,7,10,11,12-pentol
Drugi nazivi
anhidrotetrodotoksin, 4-epitetrodotokksin, tetrodonična kiselina, TTX
Identifikacija
3D model (Jmol)
ChemSpider
ECHA InfoCard 100.022.236
KEGG[1]
  • InChI=1S/C11H17N3O8/c12-8-13-6(17)2-4-9(19,1-15)5-3(16)10(2,14-8)7(18)11(20,21-4)22-5/h2-7,15-20H,1H2,(H3,12,13,14)/t2-,3-,4-,5+,6-,7+,9+,10-,11+/m1/s1 NeN
    Ključ: CFMYXEVWODSLAX-QOZOJKKESA-N NeN
  • InChI=1/C11H17N3O8/c12-8-13-6(17)2-4-9(19,1-15)5-3(16)10(2,14-8)7(18)11(20,21-4)22-5/h2-7,15-20H,1H2,(H3,12,13,14)/t2-,3-,4-,5+,6-,7+,9+,10-,11+/m1/s1
    Ključ: CFMYXEVWODSLAX-QOZOJKKEBM
  • O1[C@@H]4[C@@](O)([C@@H]3O[C@@]1(O)[C@@H](O)[C@]2(N\C(=N/[C@H](O)[C@H]23)N)[C@@H]4O)CO
Svojstva
C11H17N3O8
Molarna masa 319,268
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25°C [77°F], 100 kPa).
Reference infokutije
Diodon nicthemerus

Istorijat uredi

Tetrodotoksin je otkrio japanski naučnik Tahara 1909. godine.[4] Grupa japanskih istraživača je veštački sintetizovala tetrodotoksin 1972. godine.[5][6]

Delovanje uredi

Tetrodotoksin blokira provođenje nervnog impulsa duž aksona i u nadražljivim membranama nervnih vlakana, što dovodi do paralize respiratornih mišića i prekida disanja.[7]

Mehanizam uredi

Gvanidino grupa toksina stupa u interakciju sa negativno naelektrisanim karboksilatom na ulazu u kanal natrijuma sa spoljašnje strane ćelijske membrane. Ovaj otrov je u suštini kompeticijski inhibitor natrijumovih jona.[7]

Značaj uredi

Tetrodotoksin je vrlo korisno sredstvo u istraživanjima zbog visokog afiniteta za natrijumove kanale. Tako je, na primer, gustina natrijumovih kanala u raznim nadražljivim membranama određena merenjem količine vezanog radiokativno označenog tetrodotoksina. Tako se došlo do toga da su u nemijeliziranim nervnim vlaknima (koja nemaju mijelinski omotač) natrijumovi kanali veoma retki, za razliku od specijalizovanih područja mijeliziranih vlakana (tzv. Ranvijerovim čvorovima) gde ovi kanali zauzimaju veliki deo površine membrane.[7]

Osobine uredi

Osobina Vrednost
Broj akceptora vodonika 9
Broj donora vodonika 9
Broj rotacionih veza 1
Particioni koeficijent[8] (ALogP) -4,0
Rastvorljivost[9] (logS, log(mol/L)) 2,3
Polarna površina[10] (PSA, Å2) 187,7

Zanimljivost uredi

U manjim dozama, ovaj otrov ne mora obavezno da bude smrtonosan. Navodno je omiljen u vudu-magiji gde se smatra ključnim sastojkom za stvaranje zombija.[11]

Izvori uredi

  1. ^ Joanne Wixon; Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast. 17 (1): 48—55. doi:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  2. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  uredi
  3. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  4. ^ Clark RF, Williams SR, Nordt SP, Manoguerra AS (1999). „A review of selected seafood poisonings”. Undersea Hyperb Med. 26 (3): 175—84. PMID 10485519. Arhivirano iz originala 11. 08. 2011. g. Pristupljeno 12. 8. 2008. 
  5. ^ Kishi Y, Aratani M, Fukuyama T, Nakatsubo F, Goto T, Inoue S, Tanino H, Sugiura S, Kakoi H (1972). „Synthetic studies on tetrodotoxin and related compounds. 3. A stereospecific synthesis of an equivalent of acetylated tetrodamine”. J. Am. Chem. Soc. 94 (26): 9217—9. PMID 4642370. doi:10.1021/ja00781a038. 
  6. ^ Kishi Y, Fukuyama T, Aratani M, Nakatsubo F, Goto T, Inoue S, Tanino H, Sugiura S, Kakoi H (1972). „Synthetic studies on tetrodotoxin and related compounds. IV. Stereospecific total syntheses of DL-tetrodotoxin”. J. Am. Chem. Soc. 94 (26): 9219—9221. PMID 4642371. doi:10.1021/ja00781a039. 
  7. ^ a b v Strajer, L. 1991. Biokemija. Školska knjiga: Zagreb.
  8. ^ Ghose, A.K.; Viswanadhan V.N. & Wendoloski, J.J. (1998). „Prediction of Hydrophobic (Lipophilic) Properties of Small Organic Molecules Using Fragment Methods: An Analysis of AlogP and CLogP Methods”. J. Phys. Chem. A. 102: 3762—3772. doi:10.1021/jp980230o. 
  9. ^ Tetko IV, Tanchuk VY, Kasheva TN, Villa AE (2001). „Estimation of Aqueous Solubility of Chemical Compounds Using E-State Indices”. Chem Inf. Comput. Sci. 41: 1488—1493. PMID 11749573. doi:10.1021/ci000392t. 
  10. ^ Ertl P.; Rohde B.; Selzer P. (2000). „Fast calculation of molecular polar surface area as a sum of fragment based contributions and its application to the prediction of drug transport properties”. J. Med. Chem. 43: 3714—3717. PMID 11020286. doi:10.1021/jm000942e. 
  11. ^ Anderson WH (1988). „Tetrodotoxin and the zombi phenomenon”. Journal of Ethnopharmacology. 23 (1): 121—6. PMID 3419200. doi:10.1016/0378-8741(88)90122-5. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi