Trijalizam
U istoriji Austrougarske, trijalizam se odnosi na politički pokret koji za cilj ima reorganizaciju dvojne monarhije u trojnu, stvarajući hrvatski dio monarhije jednakog statusa kao austrijski i mađarski.[1] Ideja nikada nije bila blizu stvarnog sprovođenja, iako je imala nekoliko značajnih zagovornika među pripadnicima političkih elita. Na kraju Prvog svjetskog rata, njeni zagovornici su kratko dobili nominalnu podršku za trijalistički manifest, ali se monarhija ubrzo nakon toga raspala.[2]
Istorija uredi
Pokret je nastao osamdesetih godina 19. vijeka u aristokratskim i crkvenim krugovima carstva kao reakcija na mađarski nacionalizam[3] i trebao da je da se suprotstavi revolucionarnom, secesionističkom jugoslovenstvu, kao što se radilo u habzburškom državnom aparatu sa podrškom hrvatskih političara i austrijskih zvaničnika (uključujući nadvojvodu Franca Ferninanda).[1] Nada trijalističkih austrijskih monarhista je bila da se Srbija eventualno pridruži velikoj Hrvatskoj koja bi bila stvorena, dok bi se izvršio pritisak na Mađare što bi omogućilo Beču da nastavi da dominira carstvom u cjelini.[3]
Početkom i sredinom 19. vijeka pokret je bio panslovenski i zahtijevao je da, pored austrijske i mađarske krune, bude uspostavljena i treća slovenska kruna (Sjevernih i Južnih Slovena odvojeno), što bi omogućilo carstvu da se odupre pretenzijama ostalih slovenskih država (Rusija i Srbija).
Sa padom ranih panslovenskih (češko-slovačkih i hrvatsko-slovenačko-srpski) pokreta, novi koncept trijalizma se javlja u Hrvatskoj. Nakon austro-ugarskog nagodbe 1867. i hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine došlo je do velikih nezadovoljstva među hrvatskim stanovništvom koje je bilo podijeljeno između dvije krune (Hrvati u Istri i Dalmaciji su bili pod austrijskom krunom, u Hrvatskoj i Slavoniji pod ugarskog krunom, a u Bosni i Hercegovini pod zajedničkom upravom). Snažan pritisak za reorganizacijom carstva uglavnom je dolazio iz Hrvatske i Slavonije i iz Bosne i Hercegovine, koji su od poraza od Mađara 1848—1849. prezirali svoju povezanost sa njima. Bilo je mnogo trijalističkih prijedloga, ali zajednička ideja je bila da se monarhija sastoji od Austrijskog carstva, Ugarskog kraljevstva i Kraljevine Hrvatske.
U Hrvatskoj su najistaknutiji zagovornici ideje bio dr Nikola Zvonimir Bjelovičić, autor knjige „Trijalizam i hrvatska država”, dr Ivo Pilar, istoričar, političar i oficir austrougarskoj vojske koji je zagovarao ideju trijalizma u svojoj knjizi „Južnoslovenske pitanje”, dr Aleksandar Horvat, vođa promonarhističke Čiste strane prava i hrvatski predstavnik na potpisivanju trijalisitčkog sporazuma u Beču i Budimpešti 1918. godine.[4] Drugi zagovornici ideje su bili general Stjepan Sarkotić, feldmaršal Svetozar Borojević, Ivo Prodan, nadbiskup Josip Štadler, generali Lukas Šnjarić i Mihael Mihaljević.[5]
Nikola Zvonimir Bjelovučić je predlagao trijalističku monarhiju (1911) koja je trebala nositi naziv Austrougarskohrvatska monarhija i svaki car i kralj je trebao da se posebno kruniše u Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj.[6] Zajednički poslovi Austrougarskohrvatske bili bi ministarstvo pomorstva sa sjedištem u Puli;[7] svaka država u monarhiji bi imala nezavisnu vojsku sa svojim zvaničnim jezikom i oficirskim kadrom;[8] ministarstvo spoljašnjih poslova bi imalo jednak broj zaposlenih iz svake države i svaka država bi ga jednako finansirala;[8] i parlament bi imao jednak broj zastupnik iz svake države.[9]
Prema Bjelovučiću Kraljevina Hrvatska bi se sastojala od Slovenačkih zemalja, Istre, Rijeke, Hrvatske i Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Trst sa zapadnom Istrom bio bi formalna autonomna oblast u sastavu Kraljevine. U toj oblasti Italijani bi bili u političkom smislu jednaki Hrvatima. U Kraljevini Hrvatskoj Hrvati i Srbi (sa Muslimanima) uživali bi posebne nacionalne slobode unutar lokalne samouprave. Posebna odredba bi bila usvojena za jezik, obrazovanje i religiju.[10] Prema Bjelovučićevom prijedlogu, Hrvatska bi imala ukupno šest „kraljevskih hrvatskih” ministara.[11]
Među pristalicama trijalizma u porodici Habzburg bio je nadvojvoda Leopold Salvator koji je služio kao artiljerijski oficir u Zagrebu od 1894. do 1900, krunski princ Rudolf koji je podržava federalizaciju monarhije i nadvojvoda Franc Ferdinand, koji je bio istaknuti zagovornik trijalizma. Tokom svoje kratke vladavine car i kralj Karl podržavao je trijalistički koncept i zagovarao reorganizaciju monarhije.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ a b Ellington 2005, str. 160.
- ^ Tucker, Wood & Murphy 1999, str. 269.
- ^ a b Bartulin 2012, str. 130.
- ^ Budisavljević 1958, str. 132-133.
- ^ Kazimirović 1987, str. 56-57.
- ^ Bjelovučić 1911.
- ^ Bjelovučić 1911, str. 11.
- ^ a b Bjelovučić 1911, str. 12.
- ^ Bjelovučić 1911, str. 13.
- ^ Bjelovučić 1911, str. 7-20.
- ^ Bjelovučić 1911, str. 16-17.
Literatura uredi
- Tucker, Spencer; Wood, Laura Matysek; Murphy, Justin D. (1999). The European Powers in the First World War: An Encyclopedia (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. ISBN 978-0-8153-3351-7. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Ellington, Lucien (2005). „Bosnia-Hercegovina”. Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture (na jeziku: engleski). ABC-CLIO. ISBN 978-1-57607-800-6. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Bartulin, Nevenko (2012). „From Independence to Trialism: The Croatian Party of Right and the Project for a Liberal “Greater Croatia” within the Habsburg Empire, 1861–1914”. Ur.: Fitzpatrick, M. Liberal Imperialism in Europe (na jeziku: engleski). Palgrave Macmillan US. str. 115—140. ISBN 978-1-137-01996-7. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Budisavljević, Srđan (1958). Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca: povodom četrdesetogodišnjice jugoslovenskog ujedinjenja (na jeziku: hrvatski). Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Kazimirović, Vasa (1987). NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza fon Horstenau: 1941-1944 (na jeziku: srpski). Nova knj. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Bjelovučić, Nikola Zvonimir (1911). Trijalizam i Hrvatska država (na jeziku: hrvatski). Dubrovnik.