Uporedno pravo takođe i komparativno pravo je pravna akademska grana koje se bavi proučavanjem razlika i sličnosti između različitih prava (pravnih sistema). Pod to se podrazumeva izučavanje različitih pravnih sistema (ili porodica) kao što su angloameričko pravo, kontinentalno pravo, socijalističko pravo, kanonsko pravo, jevrejsko pravo, islamsko pravo, indijsko pravo, i kineski pravo. To uključuje karakterizaciju i analizu stranih pravnih sistema, čak i tamo gde ne dolazi do direktnog poređenja. Relevantnost komparativnog prava uveliko se povećala u dobu internacionalizma, globalizacije i demokratizacije.

Pravni sistemi sveta

Kao jedan od početnika uporednog prava smatra se Gotfrid Vilhelm Lajbnic u svojom knjifom izdatom 1667. godine na latinskom jeziku Nova Methodus Discendae Docendaeque Iurisprudentiae (Nove metode izučavanja i učenja jurisprudence). U sedmom poglavlju (Predstavljanje prava kao projekta za sve nacije, države i vremena) predstavlja ideju da se pravni sistemi mogu klasifikovati u različite porodice, slično konceptu ligvističkih porodica koje je sam Lajbnic predstavio par godina ranije.

Takođe Monteskje smatraju za jednog od pionira uporednog prava sa svojom knjizom O duhu zakona.

Savremeni osnivač komparativne i antropološkeogizučavanja prava je Henri Mejn, britanski pravnik i pravni istoričar. [1] U svom radu Drevni zakon: Dodiri rane istorije društva i njen uticaj na moderne ideje iz 1861. godine, izneo je svoja shvatanja i poglede na razvoj pravnih institucija u primitivnim društvima i uporedio istočnu i zapadnu pravnu tradiciju.

Prvi univerzitetski kurs na tu temu je bio na Univerzitetu u Oksfordu 1869. godine, a Mejn je preuzeo funkciju profesora.[2]

Sa izučavanje uporednog prava u SAD započeo je prvnik koji je bežao od nemačkih nacista, Rudolf Šlesinger. On je postao prvi profesor uporednog prava na Kornel univerzitetu i pomogao je proširiti izučavanje uporodnog prava po SAD.

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Raymond Cocks (2004). Sir Henry Maine: A Study in Victorian Jurisprudence. Cambridge University Press. str. 34. 
  2. ^ „Sir Henry Maine”. Pristupljeno 2012-12-17. 

Spoljašnje veze

uredi