Ustupanje ugovora

Ustupanje ugovora je takav ugovor kojim ustupilac prenosi prijemniku svoj celokupan ugovorni položaj koji ima s drugom ugovornom stranom, a druga strana se sa tim saglašava. Prijemnik stiče sva prava i obaveze koje su u trenutku ustupanja bile na strani ustupioca.

Nastanak ugovora

Između cesije i ustupanja ugovora postoji određena sličnost. Naime, u cesiji se ustupa određeno potraživanje s prethodnog na potonjeg poverioca. Osim toga, ugovor između dužnika i preuzimaoca, kojim preuzimalac preuzima dužnikov dug je promena na strani dužnika. Razlika između ustupanja ugovora i univerzalne sukcesije je u tome što univerzalni sukcesor stiče prava i obaveze svog pravnog prethodnika u celini, ili u određenom delu, izražene u odnosu prema imovini prethodnika, a pri ustupanju ugovora prava i obaveze su određeni samo u odnosu na konkretan dvostrani ugovor. U savremenom svetu se, dakle, pojavila potreba za određeni pravnim instrumentom kojim će se detaljnije regulisati promena ugovornog položaja, tačnije ustupanje ugovora.

Uslovi ugovora

• Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
• Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unapred, u času kad je obaveštena o ustupanju.
• Pristanak na ustupanje ugovora je punovažan samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni ugovor.
• Odredbe o sporednim pravima u vezi sa ugovorom o preuzimanju duga shodno će se primeniti i na ustupanje ugovora.

Dakle, da bi ustupanje ugovora imalo dejstvo, moraju biti ispunjeni uslovi koji se odnose na sledeće:

1. Pravne osobine ugovora povodom kog se ustupanje zaključuje
2. Saglasnost trećeg lica na samo ustupanje
3. Forma ustupanja ugovora

Ugovor koji je povod za zaključenja ugovora o ustupanju ugovora (ustupljeni ugovor), može biti bilo koji imenovan ili neimenovan, ali pod uslovom da je teretni ugovor. Dakle, ustupljeni ugovor mora biti dvostranoobavezan i to je apsolutni zakonski uslov. Uvek je, takođe, nužna i saglasnost druge ugovorne strane, pored saglasnosti volja ugovarača, ustupioca i prijemnika. Pristanak druge ugovorne strane je obavezan, jer bi bilo protivno samom pojmu ugovora da neko treće lice, bez saglasnosti jedne ugovorne strane stupi u ugovorni odnos. U slučaju da je pristanak dat pre zaključenja ugovora o ustupanju, druga strana treba biti obaveštena da je došlo do zaključenja ugovora o ustupanju. Što se forme tiče, ustupanje ugovora mora biti učinjeno u onom obliku u kom je bio zaključen ustupljeni ugovor. Ovo je svakako nužan zakonski uslov za važnost ugovora o ustupanju.

Nakon ispunjenja ovih uslova, prijemnik može da stupi na mesto ustupioca zauzimajući potpuno njegov pravni položaj u ustupljenom ugovoru. Tim ustupilac prestaje da bude ugovorna strana u ustupljenom ugovoru, a sva prava i obaveze padaju na prijemnika.

Odgovornost uspupaoca

1. Ustupilac odgovara prijemniku za punovažnost ustupljenog ugovora.
2. On mu ne jemči da će druga strana ispuniti svoje obaveze iz ustupljenog ugovora, osim ako se na to naročito obavezao.
3. On ne jemči drugoj strani da će prijemnik ispuniti obaveze iz ugovora, osim ako se na to naročito obavezao.

Posle ustupanja, glavni dužnik postaje prijemnik, ali ako je sam ustupilac dao zalog, kaparu, kauciju ili se obavezao na plaćanje ugovorne kazne, ova sredstva obezbeđenja se ne gase, s tim što ustupilac postaje supsidijarni dužnik. Nešto drugačija situacija je u slučaju kada je treće lice daki beji sredstvo obezbeđenja u vezi sa ustupljenim ugovorom. Tada se ova sredstva gase, osim ako treće lice (sporedni dužnik) ne da saglasnost koja se odnosi na prijemnika.

Prigovori

Pristanak druge ugovorne strane da, umesto ustupioca, u obligacioni odnos stupi prijemnik, predstavlja jedan od uslova za punovažnost ustupanja ugovora. S obzirom na ovo, ustupanje ugovora nosi sa sobom i određene promene u režimu prigovora. Druga strana može istaći prijemniku sve prigovore iz ustupljenog ugovora, kao i one koje ima iz drugih osnosa sa njim. Međutim, kako je druga strana stekla pravo na prigovore s prijemnikom, koji nisu vezani za ustupljeni ugovor, tako je izgubila pravo na takve prigovore prema ustupiocu. To znači da npr. druga strana sada ne može prema ustupiocu (nakon stupanja ustupanja ugovora na snagu) da istakne kompenzacioni prigovor koji je mogla istaći pre ugovora o ustupanju.

Literatura

• Antić, Oliver (2007). Obligaciono pravo. Pravni fakultet. ISBN 978-86-7549-650-2. 

Spoljašnje veze

• zakon o nasleđivanju Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. decembar 2011)
• preduzetnički vodič kroz pravo
• forum.mojepravo.net
• www.slglasnik.com
• www.paragraf.rs