FK Slavija Istočno Sarajevo

Ukoliko ste tražili drugi fudbalski klub, pogledajte članak FK Slavija.

FK Slavija je fudbalski klub iz Republike Srpske, Istočnog Sarajeva, koji se takmiči od sezone 2004/05. u Premijer ligi BiH. Svoje utakmice kao domaćin igra na stadionu SRC Slavija, koji je izgrađen za samo nekoliko godina na terenu bivše kasarne JNA „Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici. Od ulaska u Premijer ligu BiH, Slavija je bila stabilan član lige sve do sezone 2015/16. kada je ispala iz Premijer lige BiH, a najveći uspjeh kluba u poslijeratnoj istoriji je u sezoni 2008/09 kada je osvojen Kup BiH. Na međunarodnoj sceni je učešće u kvalifikacijama za UEFA ligu (eliminisan Alborg). U sezoni 2006/07. i igranje u Intertoto Kupu. Predsjednik kluba je Ljubiša Ćosić. Šef stručnog štaba Slavije je Bojan Regoje, dugogodišnji defanzivac ovog tima.

FK Slavija
Puno ime	Fudbalski klub Slavija
Nadimak	Sokolovi
Osnovan	1908.
Stadion	Stadion Marindvor do 1941 SRC Slavija, Istočno Sarajevo 6.000
Kapacitet	6.000
Predsednik	Ljubiša Ćosić
Trener	Bojan Regoje
Liga	Prva liga RS
2019/20.	Prva liga RS, 6.
Domaća oprema Gostujuća oprema

Istorija kluba

Prvi sportski klub u Sarajevu

Prvi sportski klub u Sarajevu je osnovan tokom 1908. godine, kada je grad bio dio Austrougarske. Fudbalski klub je bio dio šireg sportskog društva sarajevskih studenata gimnazije neformalno poznat kao Đački Sportski klub ili ĐSK, kasnije Srednjoškolski sportski klub ili SSK, zatim Srpski sportski klub da bi konačno 1921. godine dobio ime SK Slavija. Od kulturnih i društvenih aktivnosti u gradu u to vrijeme, uglavnom su sva dešavanja bila u hotelu Evropa i Gimnaziji, pa je ideja o osnivanju sportskog klubua pokrenuta u tim prostorijama. Neki od učenika su ranijih godina posjećivali Zagreb, gdje su se upoznali sa fudbalskom igrom, nakon čega i donose prvu loptu u Sarajevo. Poznati pojedinci koji su organizovali klupske aktivnosti u ovom ranom periodu bili su studenti Zdravko Jeftanović (sin vlasnika hotela Evropa dr. Dušana Jeftanovića), Feodor Lukač, Emil Najšul, Sveto Gerovac, Stevo Jokanović. Njihove rane aktivnosti su veoma sporadične i u osnovi tajne jer su austrougarske vlasti uvele zabranu bilo kakvog organizovanog okupljanja u Bosni i Hercegovini.

Početkom 1909. fudbalski klub dobija prvu opremu. Ubrzo je nabavljena još jedna loptu iz Praga, kopačke iz Zagreba i uzeta boja dresova Slavije iz Praga, crveno bijela, tako da se već u proljeće 1909. godine formira regularna fudbalska ekipa, ali još uvijek daleko od prave fudbalske igre. Tek dolaskom 48. bečkog pješadijskog puka u Sarajevo sa kojim je došao fudbaler bečkog Rapida, Karl Harmer, počinje da se pravi fudbalski sport razvija u Sarajevu.

Prvi teren na kome su trenirali bio je mali prostor iza Državne štamparije te su uskoro prešli na vojno vježbalište na Čengić Vili. Igralište nije bilo ograđeno, nisu postojali ni stalni golovi, pa su mladi sportisti za svaki trening i za svaku utakmicu morali iz grada nositi balvane sa krampama i lopatama, kao i mreže, lopte i ostale rekvizite.

1910.-e

Sve do 1911. zbog odnosa okupacione austrougarske vlasti tim nije odigrao svoju debitansku utakmicu. Prva zvanična utakmica bila je protiv vojnika Bečlija, koji su bili na službi u Sarajevu, a rezultat je bio 4:2 za Srednjoškolski sportski klub. Bečlija Karl Harmer bio je prvi učitelj fudbalerima, a 1911. provedena je potpuna klupska organizacija. Klub je tada imao 24 fudbalera, a nastupao je sa dvije ekipe. Prvu četu sačinjavali su, golmani Janković i Mališević, bekovi Najšul i Petrović, halfovi Sulejmanpašić, Bugarski i Bajer, napad Lukač, Gerovac, Jokanović, Radović, Jeftanović. Druga četa: Varićak, Mišković, Samardžija, Branisavljević, Toukalek, Orlić, Popović, Herman, Vaš, Šteger, Vrinjanin, Blažević.

Tokom 1912. godine, SSK je igrao prijateljske utakmice u dijelovima Austrougarske naseljenim Južnih Slovena. Prva utakmica izvan Sarajeva odigrana je 1912. u Splitu protiv Hajduka. Prema sjećanjima Feodora Lukača, cijela ekipa je pošla na izlet u Split. Do Travnika su išli vozom, a od Travnika do Splita pješke. Kad su u Splitu saznali za njihov dolazak, dogovorili su se o dvije utakmice u dva dana, a Splićani su ekipu iz Sarajeva tom prilikom etiketirali kao Osman. Na zvaničnoj stranici Hajduka piše da su utakmice odigrane 7. i 8. aprila 1912. i da je prvi meč domaćin dobio sa 4:1, dok su drugu utakmicu trijumfovali gosti iz Sarajeva rezultatom 2:1. Ovo je vjerovatno proisteklo iz činjenice da je Srednjoškolski sportski klub, bio neformalni naziv kluba, korišten samo u užem krugu, pa su u Splitu, odlučili da klubu daju ime na licu mjesta.

Podjela kluba

Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine razvio se u klubu nacionalni pokret tako da je pored sportskog dobijao i nacionalni karakter, a većina članova kluba su se uključili u rad Mlade Bosne. U tim godinama došlo do podjele jer su se od Srednjoškolskog sportskog kluba odvojili hrvatski fudbaleri koji su pristupili ranije osnovanom Hrvatskom sportskom klubu koji će kasnije dobiti ime SAŠK. Oni koji su ostali nazvali su se Srpski sportski klub. Međutim, pred te mladiće se ispriječila administracija, odnosno tadašnja vlast. Ugledni predstavnici dr Dušan Jeftanović i Jovo Šošić borili su se da novi klub dobije javno-pravni status. Nisu uspjeli u tim željama pred vlašću koja nije bila blagonaklona srpskim idejama. Ipak, to nije spriječilo Srpski sportski klub da razvije svoje uspješne aktivnosti, ali teškoće pred kojim se našao Srpski sportski klub ujedinile su sve njegove članove i simpatizere.

Napravljeno je novo igralište kod Čurčić-Vile, u sarajevskom naselju Koševo, koje je zadovoljavalo tadašnje uslove i potrebe fudbalske i atletske ekipe, ali Sarajevski atentat prekida planirane sportske aktivnosti, pokrenuo je niz događaja, kao što su austrijski ultimatum Srbiji, kasnija Austrougarske objava rata Srbiji i eventualno izbijanje Prvog svetskog rata. Položaj Srba u Bosni postajao je sve teži. Članovi SSK nisu bili izuzetak jer mnogi od njih su bili uhapšeni ili prisilno mobilisani u Austrougarsku vojsku, a u narednim danima, nošena antisrpskom histerijom, rulja je razorila igralište i sav inventar spalila, a dosta članova kluba je pohapšeno.

Vrijeme Velikog rata

Klub je za vrijeme rata dao 15 oficira, prebjeglica u Rusiju, a zatim srpskih dobrovoljaca. Oni su pod vođstvom Steve Gerovca osnovali Srpski sportski klub u Odesi i oko sebe okupili sve naše ljude koji su se tamo zatekli. Igrači su bili iz Sokolskih udruženja tako da je klub u nekom obliku nastavio svoj rad i tokom Prvog svjetskog rata.

Nakon kraja rata, i formiranja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, klub je obnovio rad, i ponovo je formiran Srpski sportski klub u Sarajevu.

1920.-e

Grb Slavije tokom 20-ih godina.

Klub je bio po nacionalnoj orijentaciji srpski ali su u njemu igrali i Hrvati, Muslimani, Jevreji, Mađari, Česi, Austrijanci, Nijemci, ali je gajio jugoslovensku ideju pa 1921. godine mijenja ime u Sportski klub Slavija. Bila je to logična posljedica sveslavenske orijentacije njegovih članova. Slavija se tih godina takmičila u 1. Razredu sarajevskog podsaveza. Zajedno sa sarajevskim Hajdukom i SAŠK-om odlučuju da zajednički naprave igralište na Skenderiji i tu igraju do 1925. godine i izgradnje sopstvenog stadiona na Marijin dvoru. Tokom narednih nekoliko godina Slavija gradi stadion sa kapacitetom od 4.000 mjesta u naselju Marijin Dvoru u samom centru Sarajeva.

Tragični događaj

17. septembra 1926. godine Slavija je ostala bez jednog od najboljih igrača Branka Kalembera. Igračka karijera, popularnog Kaleta, je završena na tragičan način. Naime, 17. septembra 1926. godine Kalember je tokom noći ustao u snu i pao kroz prozor. Branko Kalember, je od zadobijenih povreda preminuo na licu mjesta. Tako su Sarajevo i fudbalski klub Slavija izgubili, velikog igrača. Na posljednjem ispraćaju se okupilo preko 6 000 ljudi, a u ime Slavije govor je održao dr. Ostojić. Pažnju privlači jedan manje poznat detalj. Naime u članku se tvrdi da je sanduk Kaleta bio pokriven crno-bijelim plaštom-Slavijinom bojom, što govori da je Slavija tokom dvadesetih godina koristila crno bijele boje, kao službene boje, zamijenivši crveno bijelu kombinaciju.

Prvi veći uspjeh

U sezoni 1928/1929. Slavija se kao pobjednik 1. razreda Sarajevskog podsaveza, prvi put plasirala u kvalifikacije za Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je do tada bio najveći uspjeh kluba. Slavija je u kvalifikacijama, za protivnika dobila splitskog Hajduka. Prva utakmica je odigrana u Splitu, 2. juna 1929. godine, kada je Hajduk, slavio sa 2:1. Druga utakmica je odigrana u Sarajevu, 9. juna, a Hajduk je odnio pobjedu istim rezultatom, kao i u prvoj utakmici. Slavija je nakon dva poraza zauzela osmo mjesto na tabeli, i nije uspjela da se kvalifikuje u Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Slavijini kibici

Preteče današnjih Sokolova, to jest, navijači Slavije iz vremena Kraljevine Jugoslavije ostali su zabilježeni, kao sudionici jednih od prvih navijačkih nereda na Balkanu. Naime, utakmica između splitskog Hajduka, i sarajevske Slavije 1929. godine koja se igrala na stadionu Slavije, u sarajevskom naselju Marin Dvor, ostala je u drugom planu zbog navijačkih nereda. Splitska štampa je te godine prenijela da su Slavijini kibici, kako su u Dalmaciji nazivali navijače, napali igrače Hajduka, kamenovali ih, gađali flašama, pa je čak i policija morala intervenisati. Savezni delegat, gospodin Krčelić, morao je sam lično da zauzme stav protiv razjarenih kibica Slavije, štaviše — jednog je policijski dao odstraniti.

1930.-e

Reprezentativci Slavije

Manje poznata činjenica je da je među poslednjim igračima, sa liste selektora Boška Simonovića, koji je trebalo da otputuju u Montevideo, na prvo svjetsko prvenstvo u fudbalu, koje se održalo 1930. godine, otpao Stanko Bulat, igrač Slavije iz Sarajeva. U reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije igrali su Zagorac i Rajlić. Najveći domet postići će Slavijin junior, sada pokojni Branko Stanković koji će poslije Drugog svjetskog rata zaigrati u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji Jugoslavije i koji će postati jedan od najvećih fudbalera na Balkanu. Odlično će se pokazati i Slavijini juniori Predrag Đajić u Crvenoj zvezdi i Florijan Matekalo u Partizanu, a golman Miro Radojčić će postati jedan od najvećih novinara na ovim prostorima.

Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije

Grb Slavije tokom 30-ih godina.

U sezoni 1929/1930. Slavija je ponovila uspjeh, zauzela prvo mjesto u 1. razredu Sarajevskog podsaveza, i izborila kvalifikacije za ulazak u Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Slavija nije odigrala kvalifikacione utakmice, jer je Jugoslovenski nogometni savez, kaznio Skopski podsavez, zbog namještanja utakmica. Slaviji su zbog toga upisane dvije pobjede, pa se automatski kvalifikovala u Prvenstvo Jugoslavije. Slavija je sezonu 1929/1930. završila na pretposlednjem petom mjestu, upisavši dvije pobjede, dva remija i šest poraza, a u klupsku istoriju je upisana prva sezona, u kojoj je Slavija igrala u najvećem državnom rangu takmičenja.

Od sezone 1932/1933. ponovo je promijenjen sistem odigravanja državnog prvenstva. Prema glasanju delegata skupštine Jugoslovenskog nogometnog saveza, na skupštini održanoj, 18. decembra 1932. godine, odlučeno je da će prvenstvo igrati, najjači klubovi iz Kraljevine Jugoslavije u tom trenutku, kako je procijenjeno. Slavija je kao predstavnik Sarajevskog podsaveza, i prema procjeni Jugoslovenskog nogometnog saveza najjači klub Sarajevskog podsaveza, nastupila u Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije gdje je zauzela deveto mjesto.

Zbog ubistva kralja Aleksandra, sljedeće prvenstvo je odigrano u sezoni 1934/1935. Godine. 1934. u Sarajevo stiže, bivši austrijski fudbaler Anton Ringer, koji je u Slaviji vršio trenersku dužnost, do maja 1935. godine, kada je preuzeo zagrebački Građanski. U sezoni 1934/1935 Slavija je zauzela osmo mjesto.

Velika prekretnica za Slaviju je bila sezona 1935/1936. Ove sezone je ponovo promijenjen sistem takmičenja, kada je odlučeno da se umjesto lige igra dvostruki kup sistem, u kom će učestvovati prvaci svih četrnaest tadašnjih podsaveza. Jedna struja klubova, prvenstveno klubovi Zagrebačkog i Splitskog podsaveza, bojkotovali su ovakav sistem takmičenja, zahtijevajući da se igra po starom sistemu. Međutim preovladala je struja koja je bila za kup sistem, pa su prvaci Zagrebačkog podsaveza, Konkordija, i Splitskog podsaveza, Hajduk, odustali od takmičenja, što je značilo da su njihove utakmice registrovane kao pobjeda za protivnički tim. Predvođena Slavkom Zagorcem i Milanom Rajlićem na terenu, i trenerom Ristom Šošićem, Slavija je u osmini finala pobijedila cetinjski Crnogorac, zatim u četvrtini finala Građanski iz Skoplja, gdje je pobjeda u Sarajevu iznosila velikih 10:1. U polufinalu Slavija se sastala sa ekipom novosadskog NAK-a, koga je takođe pobijedila. Slavija je u ovoj sezoni ostvarila istorijski uspjeh, plasiravši se u samu završnicu državnog prvenstva, gdje je snage odmjerila sa beogradskim BSK-om. Utakmica u Sarajevu je završena sa rezultatom 0:1, dok je u Beogradu odigrana utakmica bez golova, čime je beogradskim BSK postao državni prvak, a Slavija zauzela drugo mjesto u državnom prvenstvu 1935/1936. godine.

U naredne tri sezone Slavija je nastavila takmičenje u državnom prvenstvu, kao stabilan klub, koji se ustalio na središnjem dijelu tabele. Jubilarna trideseta sezona državnog prvenstva, je ujedno bila i posljednja pred početak rata. Jugoslovenski nogometni savez je djelovao do 1. oktobra 1939, kada je ugašen i istog dana na osnivačkoj skupštini je osnovan Vrhovni nogometni savez Jugolavije (VNSJ), koji je obuhvatao tri saveza, Nogometni savez Hrvatske, Srpski loptački savez i Slovenačku nogometnu zvezu. VNSJ je prestao sa radom 6. aprila 1941, kada je otpočela agresija na Jugoslaviju. Godine 1939. hrvatski i slovenački klubovi su počeli da napuštaju Jugoslovenski nogometni savez i pristupaju Fudbalskom savezu Hrvatske, u znak protesta zbog srpske sportske centralizacije u Beogradu. Pokrenuto je hrvatsko-slovenačko prvenstvo u fudbalu, sa NK Ljubljanom kao jedinim slovenačkim predstavnikom u ligi. Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije je nastavljeno, ali je ubrzo preimenovano u prvenstvo Srbije u Fudbalu. Podjela je konačno uklonjena obećanjem veće zastupnjenosti za Hrvate i Slovence.

Proslava 30 godina SK Slavije

Grb Slavije povodom proslave 30 godina postojanja

Da je Slavija bila najveći sportski kolektiv u Sarajevu između dva svjetska rata, pokazuje i proslava 30 godina postojanja kluba te novinski članci koji svjedoče o do tada neviđenim sportskim svečanostima i ogromnom interesovanju javnosti. Od 3. do 11. septembra 1938. godine proslavljena je 30-godišnjica postojanja SK Slavija. Na proslavi je učestvovalo dosta klubova, a najznačajniji gost bila je Slavija iz Sofije. Visoki pokrovitelj ove značajne manifestacije u Sarajevu, bio je Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II, a pokroviteljstva proslave prihvatio se predsjednik vlade gospodin dr. Milan Stojadinović. Pored njega počasni odbor sačinjavali su: Dr. Mehmed Spaho ministar saobraćaja i Bogoljub Kujundžić, ministar šuma i ruda. Domaćin proslave, Slavija odigrala je tri utakmice: Slavija — Sašk 0.1, Slavija — Đerđelez 2:0, a šlager proslave bio je međunarodni susret sa imenjakinjom iz Sofije u kojem je domaća Slavija pobijedila 4:1. Posjetioci su u danima proslave mogli da pogledaju i teniski turnir na kome su učestvovali teniseri Slavije i SAŠK-a, fudbalsku utakmicu ženskih timova Zagreba, hazena meč ženskih beogradskih klubova, atletičarska nadmetanja i automobilske trke.

1940.-e

Pad slavnog Ferencvaroša

Kruna svih Slavijinih uspjeha u njenoj stogodišnjoj istoriji je pobjeda u Sarajevu protiv mađarskog prvaka Ferencvaroš u Srednjoevropskom kupu 1940. godine 3:0 što je u Evropi odjeknulo kao senzacija. U to vrijeme Ferencvaroš je bio jedan od najboljih evropskih timova, a Mađarska zvanično vicešampion svijeta u fudbalu. Dolazak slavnog Ferencvaroša bio je praznik nad praznicima u Sarajevu, a stadion Slavije na Marin Dvoru bio je pretijesan da primi sve one iz raznih krajeva BiH koji su željeli uživo posmatrati meč sa prvakom Mađarske. Njih osam hiljada imalo je sreće da se ugura na stadion, nisu žalili mjesečnu platu za ulaznicu, a nekoliko hiljada je meč pratilo sa obližnjeg brda. Junak pobjede Slavije bio je Milan Rajlić. On je krunisao pobjedu Slavije trećim golom, snažnim šutom sa desetak metara. Bila je to tema dana ne samo u Sarajevu, BiH, već u Jugoslaviji i cijeloj Evropi. U tom periodu je Slavija dala niz sjajnih fudbalera, a pod stručnim vođstvom Riste Šošića stasali su mnogi Slavijini juniori koji će godinama nositi njen dres, igrati i za reprezentaciju Sarajeva, a neki i za reprezentaciju Jugoslavije. Iz tog podmlatka su izašli Zagorac, Krnjajić, Marić, Ostojić, Matekalo, Manola, braća Bajagići, Branko Stanković, Šipka, Divčić, Šalipur, Rajlić, Vidović, Bosnić, Jovanović, Đajić, Radojčić, Tošić.

Posljednja utakmica

Sezone 1939/1940. igrana je skraćena sezona. Reorganizovan je sistem takmičenja. Formirane su dvije lige, hrvatsko-slovenačka i srpska liga sa po deset članova. Na kraju je odigrano skraćeno prvenstvo od deset kola u kom su učestvovala tri prvoplasirana tima iz hrvatsko-slovenačke lige, i srpske lige. Slavija je u toj sezoni bila jedan od tri predstavnika srpske lige, uz BSK i Jugoslaviju, gdje je zauzela treće mjesto uz 7 pobjeda i tri poraza. Dakle, 30. marta 1941. godine igrala je Slavija poslednju prvenstvenu utakmicu na stadionu na Marin Dvoru protiv BSK-a. Taj stadion će zauvijek nestati i na njegovom mjestu će poslije rata biti podignute stambene zgrade. Od fudbala tu više nije bilo ni traga. Oko 3000 ljudi na samo stadionu i još toliko okolo, željelo je da pozdravi asove iz Beograda, ali su otišli razočarani. Pored poraza od 1:0, ekipe nisu igrale u standardnim sastavima, a sama igra bila je ispod prosjeka uz dobro suđenje sudije Arnautovića iz Banja Luke.

Istorija se ponovila, kao i u Prvom svjetskom ratu, posle Njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju klub je bio neaktivan do kraja Drugog svjetskog rata. Posle rata, SK Slavija je rasformirana bez ikakvog objašnjenja od strane nove komunističke vlasti. Stadion na Marijin Dvoru je preimenovan u stadion „Šesti april” i koristili su FK Željezničar i novoformirani SD Torpedo. Stadion je na kraju srušen, a tribine sa tog stadiona su prenesene na Grbavicu, gdje je FK Željezničar gradio svoj stadion.

Obnova rada kluba

Inicijativa o obnavljanju FK Slavija potekla je od dugogodišnjih sportskih radnika sa područja Srpskog Sarajeva, i to u jeku rata koji je počeo 1992. godine. To su bili sportski radnici iz fudbalskih klubova Sarajevo, Igman, Novi Grad, Lukavica, iz opština Ilidža, Srpsko Novo Sarajevo, Rajlovac, Centar Sarajevo — Dragan Savović, Sretko Banjanin, Slobodan Trnčić, Boro Đukanović, Branislav Trnčić, Veso Mandić, Danilo Škrba, Spasoje Soknić, Mirko Ponjarac (igrač predratne Slavije), Nebojša Kovačević, Mirko Šarović, Veljko Vuletić i drugi. Prvi predsjednik obnovljene Slavije bio je Veso Mandić, potpredsjednik Sretko Banjanin, treneri Nebojša Kovačević i Vlado Regoje, sekretar Dragan Savović, a svu dokumentaciju, akta i registraciju kluba uradio je Sretko Banjanin. Prvo gostovanje ekipe Slavije posle obnove rada bilo je gostovanje kadeta koji su od 10. do 20. avgusta 1995. boravili na fruškogorskom izletištu Testera. Odigrali su pet utakmica. Pobedili su vršnjake Vojvodine 2-1, Cementa 3-2, Iriga 5-2, a sa Metalcem iz Futoga igrali su neriješeno 3-3, te ponovo sa Cementom 1-1. U oktobru 1996. odigrana je prva utakmica prvog tima u Loznici. FK Loznica, član Prve „B” lige SR Jugoslavije pobijedila je Slaviju 7-0.

Fuzionisanje

Tokom sezone 1997/98. FK Željezničar se fuzionisao sa FK Sarajevom u novi klub FK Sarajevo, koji je nastavio takmičenje u prvoj ligi Srpske. Godinu dana kasnije, u sezoni 1998/99. FK Sarajevo se fuzionisao sa FK Slavijom. Svi igrači FK Sarajeva i FK Željezničara, prostorije i Gradski stadion u Istočnom Sarajevu, koji je sa izgradnjom započeo FK Željezničar, pripao je FK Slaviji. 1992. godine lokalni OFK Lukavica je takođe fuzionisan sa Slavijom.

Stadion

Stadion Marindvor u Sarajevu

Klub mijenja ime u Slavija 1921. godine i u tom periodu, zajedno sa sarajevskim Hajdukom izgrađuje novo igralište na Skenderiji. Teren osim njih koristi i novoosnovani Sarajevski klub pa se u Slaviji odlučuju za izgradnju novog igrališta. Uz pomoć bogatog priloga „jednog klupskog mecene” sagrađen je 1925. godine novi stadion, u to vrijeme jedan od ljepših u državi.

Zagrebački športski list: glasnik Građanskog u jednom od svojih brojeva iz 1925. godine najavio je otvaranje novog igrališta SK Slavije u Sarajevu i tom prilikom spomenuo prijateljsku utakmicu SAŠK protiv Slavije na otvaranju. „Čestitamo SK Slaviji i cijelom sarajevskom sportu na ovako lijepom i velikom stadionu” navodi se na kraju zagrebačkog članka iz 1925. godine.

Novi stadion na kome je Slavija igrala se nalazio na Marin dvoru i zvao se Marindvor. Stadion je ispunjavao sve potrebe lige Kraljevine Jugoslavije, između ostalih i pravilo da se igra na šljaci tako da je ovaj teren bio pokriven šljakom. Na taj stadion prenesena je i čuvena drvena konstrukcija s butmirskog Hipodroma, napravljena još za vrijeme Austrougarske. Prenošenje je rađeno demontažom glavnih nosača i tribina, bila je ukrašena ložama i imala je kapacitet od skoro 1.600 sjedećih mjesta.

SRC Slavija u Istočnom Sarajevu

Nakon Drugog svjetskog rata, u periodu Titove Jugoslavije, taj stadion dobiva naziv 6. april po danu oslobođenja Sarajeva. Iako je u Sarajevu tada nikao stadion Koševo i još nekoliko terena na kojima je fudbalska groznica uhvatila maha, glavne aktivnosti na stadionu 6. april nisu prestale. Lagano gašenje ovog poznatog fudbalskog terena dešava se tek gradnjom Grbavice, kada su 1953. godine željeznički radnici napravili stadion za svoj klub.

Današnji Slavijin stadion se nalazi u Istočnom Sarajevu, u ulici đenerala Draže Mihailovića i naziva se Sportsko-rekreacioni centar Slavija. Izgrađen je 1996. na mjestu bivšeg terena OFK Lukavice, koji se nalazio u sklopu bivše vojne kasarne Čiča. Kapacitet stadiona je 6.000 gledalaca.

Treneri

Slaviju su vodila istaknuta fudbalska i trenerska imena, kao što su Nedeljko Bugarin, Slobodan Lubura, Zoran Šumar, Bojan Miličević, Duško Petrović, Ranko Mrkajić, Mirko Marvan, Srboljub Markušević, Milomir Šešlija, Zoran Erbez, Dušan Jevrić, Milomir Odović, Milan Gutović, Dragan Bjelica, Vlado Čapljić, Slaviša Božičić, Dragan Radović, Veljko Dovedan.

Legenda jugoslovenskog fudbala, nekadašnji golgeter Crvene zvezde i Partizana,, Milko Đurovski ju u martu 2016. godine preuzeo trenersku dužnost u Slaviji. Nakon odlaska Đurovskog, kormilo tima preuzima Branislav Berjan, da bi njega na poziviji trenera zamijenio proslavljeni trener, koji je Slaviju vodio dva puta, Milomir Odović.

Period prije Drugog svjetskog rata:

• Anton Ringer (Anton Ringer) 1934—1935
• Risto Šošić 1935—1937
• Brana Porobić 1937—1938
• Franc Unšuld (Franz Unschuld) 1938—1939
• Valter Koliš (Walter Kolitsch) 1939—1940
• Vilmoš Vilhelm (Vilmos Vilhelm) 1940

Navijačka grupa

Sokolovi na sjevernoj tribini SRC Slavija

Utakmica 16-ine finala protiv Zrinjskog u jesen 2001. je utakmica na kojoj se prvi put organizovano navijalo za Slaviju. Grupa uzima ime SOKOLOVI zbog povezanosti nekadašnjeg SD Slavija sa Srpskim sokolskim društvom. Prvi ispit za grupu je već došao u februaru sljedeće godine kada je za protivnika u osmini finala izvučen stari gradski derbi Željezničar. Prva utakmica je igrana na gradskom stadionu. Šansa za prvo gostovanje se pružila u revanš utakmici protiv Želje i tom prilikom je na Grbavicu otišlo preko 300 navijača u korteu kroz grad. To je prvo gostovanje neke navijačke grupe iz RS na teritoriji Federacije BiH.

Takmičenje i rezultati

Do 2004. godine Slavija se takmičila u Prvoj i Drugoj ligi Republike Srpske. U sezoni 2002/03. Slavija je osvojila drugo mjesto u Prvoj ligi Repbulike Srpske, u sezoni koju su obilježile mnoge sumnje u neregularnost takmičenja i favorizovanje ekipe Modriče. U sezoni 2003/04. osvojeno je prvo mjesto i ulazak u Premijer ligu BiH. Sezonu 2006/07. obilježile su odlične igre u proljetnom dijelu prvenstva i Slavija se borila za dvije titule, Kup BiH i titulu Prvaka BiH. Osvojeno je 3. mjesto u prvenstvu a u finalu Kupa BiH Slavija je poražena od NK Široki Brijeg 1:1 i 0:1. Sezonu 2008/09. obilježile su odlične igre Slavije, koja se borila za dvije titule, Kup BiH i titulu Prvaka BiH. Osvojeno je 2. mjesto u prvenstvu, a u finalu Kupa BiH Slavija je savladala tuzlansku Slobodu, oba tima su dobila sa po 2:0 na domaćem terenu pa su izvođeni penali da se odluči pobednik, a u penalim bolja je bila Slavija sa 4:3.

• Druga liga RS: 1

1999/00

• Prva liga RS: 1

2003/04

• Kup RS: 2

2005/06; 2007/2008

• Kup BiH: 1

2008/09

Slavija u prvenstvu Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

Sezona	Prvak	Drugoplasirani	Trećeplasirani (polufinalisti)
1936.	BSK Beograd	Slavija	NAK Novi Sad SK Ljubljana
1939/40.	Građanski	BSK Beograd	Slavija

Slavija u evropskim takmičenjima

Sezona	Takmičenje	Kolo	Država	Klub	Rezultat
1940.	Mitropa kup	1/4		Ferencvaroš, Budimpešta	3-0, 1-11
2007.	Intertoto kup	1 kolo		Sant Đulija, Sant Đulija de Lorija	3-2, 3-2
		2 kolo		Ocelul Galac, Galac	0-0, 0-3
2009/10.	UEFA Liga Evrope	2 kolo kv.		Alborg, Alborg	0-0, 3-1
		3 kolo kv.		Košice, Košice	0-2, 1-3

Zbirni evropski rezultati

Stanje 4. februar 2013.

Takmičenje	Igrano	Dobijeno	Nerješeno	Izgubljeno	Golova primljeno	Golova dato
Liga šampiona	0	0	0	0	0	0
Kup pobednika kupova	0	0	0	0	0	0
UEFA kup	4	1	1	2	4	6
Intertoto kup	4	2	1	1	6	7
I. Ukupno UEFA takmičenja	8	3	2	3	10	13
Mitropa kup	2	1	0	1	4	11
II. Ukupno ostala takmičenja	2	1	0	1	4	11
Ukupno I. + II.	10	4	2	4	14	24

Trenutni sastav

Br. Pozicija Igrač 1 G Nino Nedžibović 2 O Petar Dabić 3 S Milan Muminović 4 O Nikola Baban 5 O Amar Beširević 6 O Goran Popović 8 S Lazar Babić 9 N Adel Ajkunić 10 N Nikola Bjeloš 11 O Mladen Perović 13 S Srđan Mitrić 14 S Đorđe Avadalović 15 O Rade Bojanić 16 S Dejan Đerić

Br. Pozicija Igrač 17 N Boro Mišović 18 O Vladan Mandić 19 N Dejan Bjeloš 23 G Igor Rončević 25 S Slobodan Vučinić 26 O Sergej Tomić 29 S Aleksandar Pušara 33 N Luka Asentić

Poznati bivši igrači

• Milan Rajlić
• Branko Stanković
• Slavko Zagorac
• Velibor Đurić
• Vlastimir Jovanović
• Ilija Prodanović
• Bojan Regoje
• Dai Lin
• Ostoja Stjepanović
• Dimitrije Injac
• Goran Trobok
• Ivan Andan
• Vladica Babović
• Vukašin Benović
• Dragan Bjelica
• Srđan Delipara
• Milanko Đerić
• Dejan Đermanović
• Đorđe Grubačić
• Bojan Jamina
• Aleksandar Kosorić
• Đorđe Lackanović
• Dragiša Lazić
• Mladen Lučić
• Borislav Lukić
• Milan Muminović
• Dejan Pantelić
• Novo Papaz
• Predrag Papaz
• Gojko Pivač
• Darko Raca
• Miljan Radonja
• Igor Radovanović
• Dejan Rašević
• Jovo Sikima
• Aleksandar Simić
• Goran Simić
• Milan Srećo
• Zvjezdan Stanić
• Ivan Stanković
• Ognjen Todorović
• Stefan Tomović
• Slaviša Ujić
• Sretko Vuksanović
• Srđan Stanić
• Emir Zeba
• Levan Kutalia
• Miloš Krstajić
• Ratko Dujković
• Branislav Arsenijević
• Branislav Atanacković
• Branko Baković
• Zoran Belošević
• Zoran Cilinšek
• Stefan Gavarić
• Ivan Ješić
• Žarko Karamatić
• Slobodan Mazić
• Vučina Šćepanović
• Dejan Šimičić
• Darko Spalević
• Đorđe Tadić
• Miloš Stojanović
• Miodrag Stefanović
• Lazar Vidić
• Ljubiša Vukelja
• Vladimir Mićević
• Mahir Karić
• Jovan Svitlica
• Igor Žuržinov

Zanimljivosti

Kao gimnazijalac u Sarajevu, Ratko Dugonjić (političar i Narodni heroj Jugoslavije je četiri godine igrao u fudbal Slaviji koja je u to vreme bila prvoligaš. Prvotimac je postao sa 17,5 godina. Debitovao je u Sarajevu, 16. jula 1933. godine, na utakmici Slavija — Sloga 2:1. U te četiri sezone odigrao je dosta utakmica i postigao golova. Dve su ostale upamćene kada je u senzacionalnoj pobedi Slavije nad višestrukim prvakom Kraljevine Jugoslavije Građanskim iz Zagreba u prvenstvu 1934/35. dobro igrao i postigao jedan gol. Jednu od svojih najboljih igara u dresu Slavije pružio je Dugonjić u prvenstvenoj utakmici protiv Hajduka iz Splita u Sarajevu 30. juna 1935. godine. Pobedila je Slavija 2:1, a gol odluke postigao je Dugonjić u 67. minuti.

Vidi još

• Fudbalski savez Republike Srpske
• Fudbalski klubovi Republike Srpske
• Stadion Slavija
• Sokolovi

Literatura

• Fudbal u Kraljevini Jugoslaviji, Milorad Sijić. Beograd: Milirex. 2009. ISBN 978-86-86033-16-1. 

Spoljašnje veze

• FK Slavija — Zvanični sajt kluba (jezik: srpski)
• Sokolovi — navijači FK Slavije (jezik: srpski)
• Fudbalski savez Republike Srpske (jezik: srpski)