Fiat CANSA FC.12 je italijanski višenamenski avion napravljen uoči Drugog svetskog rata.

Fiat CANSA FC.12
Avion Fiat CANSA FC.12
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnjeprototip
Statusneaktivan
Prvi korisnik Italija RA
Broj primeraka1
Dužina8,50
Razmah krila11,00
Visina2,58
Površina krila19,00
Prazan1.600
Normalna poletna2.350
Klipno-elisni motor1 x Fiat А.30 RАbis V12 cilindara
Snaga1 x 441 kW
Brzina krstarenja365 km/h
Maks. brzina na Hopt425 km/h
Dolet1.100 km
Plafon leta7.600 m

Projektovanje i razvoj

uredi
 
Crtež aviona Fiat CANSA FC.12 u 3 projekcije
 
Motor FIAT A.30 R aviona Fiat CANSA FC.12
 
Kokpit aviona Fiat CANSA FC.12
 
Avion Fiat CANSA FC.12

Sa pojavom nove generacije lovačkih aviona, niskokrilaca s uvlačećim stajnim trapom, zatvorenom kabinom i brzinom koja su se kretale oko 500 km/h iznedrio se problem školovanja pilota jer su se u sastavu ratnog vazduhoplovstva nalazili avioni za osnovnu i prelaznu obuku koji su bili znatno sporiji u odnosu na nove avione velikih brzina. Italija je u to vreme vodila kolonijalne ratove a spremala se i za budući svetski rat pa su joj bili neophodni piloti i to u velikom broju, što je zahtevalo veliki broj školskih aviona a za to je bio neophodan novac. Pored toga dolazi do tranformacije avio industrije koja od drvenih konstrukcija aviona prelazi na metalne što prouzrokuje višak stolarske radne snage a manjak radnika metalne struke. Isto se to dešava i sa materijalom za gradnju aviona, javlja se višak materijala drvne industrije a manjak čelika i legura lakih metala. Imajući sve ovo u vidu stručnjaci iz CANSA su došli na ideju da naprave avion za prelaznu obuku pilota lovaca koji bi bio mešovite konstrukcije a koristio sve elemente i opremu koja se proizvodila za avione "prve linije".

Tako je nastao projekt aviona sa imenom FC.12 (Fiat-CANSA) a glavni projektant je bio inženjer Đakomo Moso (Giacomo Mosso). Ovaj avion je zamišljen kao jednomotorni niskokrilni monoplan sa tandemskim rasporedom sedišta pilota i nastrešnicom zatvorenim kokpitima, duplim kamandama i uvlačećim stajnim trapom u toku leta. Sa tehnološkog aspekta, akcenat je stavljen na nisku cenu, lakoću proizvodnje, korišćenje kako lako dostupnih domaćih materijala i radne snage, tako i niz komponenti proizvedenih aviona - Fiat CR.32 i IMAM Ro.37[1].

Tehnički opis

uredi

Trup je od kljuna do zadnje ivice krila napravljen od čeličnih cevi, zadnji deo trupa je od drveta. Motor je prekriven duraluminijumskim limom a ostatak trupa je prekriven lakiranom šperpločom. Kljun aviona (motor, sistem za hlađenje i kapotaža) su potpuno isti kao kod aviona Fiat CR.32. Kokpiti pilota i kadeta su opremljeni duplim komandama i standardnim instrumentima za određivanje parametara leta i upravljanje motorom. Oba kokpita su prekrivena zajedničkom nastrešnicom od pleksiglasa sa dva zasebna otvora (vrata) koji se otvaraju na gore sa leve na desnu stranu. Položaj kokpita obezbeđuje dobru preglednost i pilotu i instruktoru pri poletanju i sletanju aviona. Predviđena je instalacija primopredajne radio stanice. U Trupu aviona je smešten rezervoar za gorivo kapaciteta 420 litara.

Pogonska grupa je ista kao kod lovca Fiat CR.32. Motor Fiat A.30 RA bis snage 600 KS, sa metalnom dvokrakom elisom promenljivog koraka sa podesivim lopaticama na tlu. Proveren i pouzdan motor A.30 RA bis daje prednosti u održavanju i prelasku sa aviona CR.32 i Ro.37. Pored toga, ovi motori su imali niz drugih prednosti: relativno mala potrošnja goriva i kompaktan sistem hlađenja.

Krila su bila konzolna, samonoseća, trapeznog oblika sa zaobljenim krajem. Konstrukcije od punog drveta sa dve ramenjače, aerodinamičkim kočnicama i oblogom od šperploče. Eleroni i zakrilci su sa drvenim plaštom. Na mestima gde su predviđene noge stajnog trapa sa donje srane krila nalaze se podkrilne obloge.

Repne površine se sastoje od fiksnih stabilizatora (vertikalni i horizontalni) i kormila dubine i pravca. Njihova konstrukcija je kao i krila drvena a obloga od drvene lepenke.

Stajni trap: Noge stanog trapa su pričvršćene za prednju ramenjaču krila, opremljene hidrauličnim amortizerima. Za vreme leta se uvlače u podkrilne obloge rotiranjem za 90 stepeni unazad. Točkovi su opremljeni kočnicama. Okretni zadnji točak se ne uvlačiti u trup aviona za vreme leta.

Naoružanje

uredi
Naoružanje aviona: Fiat CANSA FC.12
Vatreno (streljačko) naoružanje
Top
Mitraljez
Broj i oznaka mitraljeza 1hBreda SAFAT
Broj metaka 250
Kalibar 12,7 mm
Bombardersko naoružanje (bombe)
Klasične avio bombe 50 kg
Ukupna masa 200 kg
Broj tačaka za podvešavanje 4
Raketno naoružanje (rakete)


Verzije

uredi

Nepostoje verzije ovog aviona s obzirom da je napravljen svega jedan prototip aviona Fiat CANSA FC.12.

Operativno korišćenje

uredi

Prototip FC.12 je završen krajem 1939. godine, a prvi probni let je obavljen 16. oktobra 1940. Komisija vazduhoplovstva je zaključila da je avion mnogo bolji nego što je to potrebno za školsku obuku pilota pa je odlučeno da se za obuku pilota lovace koriste avioni Fiat CR.32 koji su povučeni sa "prve linije" jer su zamenjeni modernijim avionima. Sa druge strane konkurentski avioni sa snagama motora oko 200 KS su postizali brzine ne kao FC.12 ali za školsku obuku dovoljne, pa je to bila ekonomičnija varijanta u eksploataciji.

Pošto je tokom ispitivanja zaključeno da je FC.12 robusan i snažan avion i da odlično podnosi opterećenja pri obrušavanju u CANSA su odlučili da od školskog lovačkog aviona naprave školski avion za školu obrušavanja. Modifikacija je obuhvatila: vazdušne kočnice na krilima, četiri podvesna nosača bombi od 50 kg i četiri napred fiksna teška mitraljeza Breda od 12,7 mm umesto jednog.

Opet su usledela iscrpna testiranja aviona, koji je dobio pozitivne ocene ali se vojni vrh nije izjašnjavao. Firma je avion registrovala civilnim oznakama I-TUFF i koristila ga za demonstracione letove i prikaz Musolinijevim gostima ali do komecijalizacije nije došlo pa time ni do serijske proizvodnje. Postepeno je na avion pao zaborav a u ratnim vremenima je i nestao[2].

Zemlje koje su koristile avion

uredi

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ http://www.airwar.ru/enc/other2/fc12.html
  2. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 21. 10. 2022. g. Pristupljeno 21. 10. 2022. 

Literatura

uredi
  • Thompson, Jonathan (1963). Italian Civil and Military Aircraft 1930-1945. Fallbrook, California: Aero Publishers, Inc. pp. 47–9.

Spoljašnje veze

uredi