Fiat TR.1 je italijanski jednomotorni sportsko turistički monoplan proizveden u Fiat Aviazione 1930. godine. Nastao na osnovu svog uspešnog prethodnika Fiat AS.1.

Fiat TR.1

Avion Fiat TR.1
Avion Fiat TR.1

Opšti podaci
Namena Turističko-sportski avion
Posada 1
Broj putnika 1
Poreklo  Italija
Proizvođač Fiat Aviazione (Fiat Aviacione)
Probni let 1930.
Uveden u upotrebu 1930.
Status neaktivan
Prvi operater  Italija
Dimenzije
Dužina 6,55 m
Visina 2,58 m
Raspon krila 9,00 m
Površina krila 13,50 m²
Masa
Prazan 440 kg
Normalna poletna 725 kg
Pogon
Broj motora 1
Fizičke osobine
Klipnoelisni motor 1 h Fiat A.50S
Snaga KEM-a 73,5 kW
Snaga KEM-a u ks 100 ks
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 200 km/h
Ekonomska brzina 175 km/h
Dolet 750 - 1.150 km
Plafon leta 5.268 m
Portal Vazduhoplovstvo

Projektovanje i razvoj

uredi
 
Crtež aviona Fiat TR.1 u 3 projekcije
 
Motor Fiat A.50 aviona Fiat TR.1
 
Avion Fiat TR.1 vrata

Za razliku od aviona Fiat AS.1 sledeća konstrukcija aviona u ovoj porodici je bio avion Fiat AS.2 koji je bio istovetan svom prethodniku, razlika je bila u tome što je ovaj avion umesto drvene noseće strukture imao metalnu i drugi motor Fiat A.50S snage 100 KS, dok su ostale geometrijske veličine ostale iste.

Avion Fiat TR.1, predstavlja značajniju evoluciju prethodnih modela, umesto dvostruko otvorenih kokpita u tandemu ovde je napravljena potpuno zatvorena kabina sa dva sedišta u tandemu. Pored toga promenjene su i ostale geometrijske veličine aviona uz mogućnost izbora jednog od dva ponuđena motora Fiat A.50 (100 KS pri 1.900 o/min) ili Fiat A.53 (110 KS pri 1.900 o/min).

Prvi avion iz serije, ovog modela je poleteo 1930. godine

Tehnički opis

uredi

Trup: Nosaća konstrukcija aviona Fiat TR.1 je napravljena od duraluminijskih cevi sa čeličnim spojnicama. Trup je, do kljunlj do kaja kabine, pokriven metalnom oblogom, dok je zadnji deo pokriven vatrootpornom impregniranom tkaninom. Kabina je komotna da u nju mogu stati pilot, jedan putnik a ima i solidan prostor za prtljag. Sedišta su postavljena u tandem rasporedu, jedno sedište iza drugog. Oba sedišta su kompletno opremljena uređajima za pilotiranje i instrumentima. Pilot sedi na drugom sedištu i on može isključiti upravljački mehanizam prvog sedišta. Kabina je porpuno zatvorena, ima četvoro vrata po dvoja vrata sa svake strane. Dobru vidljivost obezbeđuju veliki bočni i prednji prozori, kao i providni krov kabine. Bočni prozori se mogu otvarati za provetravanje a kabina ima i uređaj za ventilaciju. Vrata su prilično velika. Zbog teškoća otvaranja vrata tokom leta, postavljen je poseban uređaj koji omogućava pilotu da ih otvori u slučaju opasnosti[1].

Pogonska grupa: Avion Fiat TR.1 može biti opremljen motorom Fiat A.50 (100 KS pri 1.900 o/min) ili Fiat A.53 (110 KS pri 1.900 o/min). Oba motora su sedmocilindrična radijalna sa vazdušnim hlađenjem. Na vratilu motora je nasađena drvena dvokraka elisa fiksnog koraka. Rezervoari za gorivo, napravljeni od čeličnog lima se nalaze na krovu kabine na sastavu krila i imaju kapacitet od 125 litara. U kabinu se mogu ugraditi dva dodatna rezervoara, kapaciteta 45 litara. U tom slučaju avion ima pumpu sa motorom koja služi za pretakanje goriva između rezervoara. Rezervoar za ulje sa rebrastim hladnjakom je postavljen ispod motora i ima kapacitet od 10 litara. Poklopac motora prati linije trupa na takav način da daje vitak i elegantan izgled celom avionu. Aerodinamički oblik poklopca smanjuje avionu otpor vazduha ali ne smanjuje efikasnost hlađenja motora[2].

Krilo ovog aviona je parasol, vezano je za krovnu konstrukciju aviona i poduprto kosim podupitačima oslanjajući se njima na dno aviona. Krilo je pravouganog oblika a sastoji se iz dva polukrila između kojih se nalazi rezervoar sa gorivom. Polukrila imaju dve ramenjače napravljene od duralumina u vidu rešetkaste konstrukcije. Prednja ramenjača formira napadnu ivicu krila a na zadnju ramenjaču se kače krilca (eleroni). Rebra su napravljena od kvadratne duraluminijumske cevi sa trouglastim podupiračima, formirajući profil krila srednje debljine. Spajanje svih elemenata konstrukcije krila se vrši pomoću čeličnih okova koji su odgovarajuće zakivani i zalemljeni. Rebra i ramovi su međusobno učvršćeni čeličnim žicama i duralumin kompresionim elementima. Polukrila su pričvršćene za centralno telo trupa pomoću jednostavnih šarki i nisu za njega vezana nerastavljivim vezama. Kutijasto rebro koje je prikladno spojeno sa odgovarajućim rebrom koji je integralno sa trupom, uspostavlja savršen spoj između strukture krila i noseće strukture trupa. Podupirači krila su napravljeni od obloženih duraluminijskih cevi, odgovarajuće ojačanih kako bi na sebe primili sva naprezanja.

Repne površine kod ovog aviona su klasične, sastoje se od vertikalnog i horizontalnih stabilizatora na koje su priključeni kormilo pravca i kormila dubine. Svi ovi elementi su napravljeni kao i krilo. Noseća konstrukcija je od duralumina a obloga od impregniranog vatrootpornog platna. Principi vezivanja i tehnologija su isti kao kod krila.

Stajni trap je fiksan neuvlačeći. Sastoji se od dva prednja nezavisna točka pričvršćena za trup aviona u predelu ispod krila. Ispod repa se nalazi piramidalna elastična drljača čija je stopa u obliku kašike tako da prilikom kretanja po zemlji ona ustvari klizi po travi. Poluosovine koje nose točkove su napravljene od čelika visoke čvrstoće i oblikovane su tako da obezbeđuju maksimalnu krutost uz minimalnu težinu. Nalaze se na krajevima viljuški koje su zglobno povezane sa trupom u ravni simetrije. Druga veza poluosovine sa trupom je preko vertikalnog podupirača u koga je ugrađen uljno-pneumatski amortizer. Svrha ovog amortizera je da ublži udarna opterećenja koja se javljaju pri sletanju aviona ili prilikom vožnje po neravnom tlu. Točkovi su veliki i opremljeni kočnicama koje se kontrolišu ručno ili pomoću komandi kormila pravca. Na taj način se olakšavaju manevri na zemlji, kad avion skreće u levo koči se levi točak i obrnuto. Kad se avion (uglavnom pri sletanju) kreće pravolinijski onda se koristi ručna kočnica koja sinhronizovano koči oba točka ravnomerno i time smanjije brzinu aviona i zaustavni put. Razmah između točkova, kod ovog aviona, je prilično velik što znatno povećava stabilnost aviona pri sletanju.

Verzije

uredi
  • TR.1 - model aviona sa motorom Fiat A.50 snage (100 KS pri 1.900 o/min)
  • TR.1 - model aviona sa motorom Fiat A.53 snage (110 KS pri 1.900 o/min)

Operativno korišćenje

uredi

Zemlje koje su koristile avion

uredi

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ https://ntrs.nasa.gov/citations/19930090258
  2. ^ D. Lučić: Osnovi praktične aerodinamike sa opisima aeroplana, Biblioteka „Vazduhoplovnog Glasnika“, Novi Sad, 1936,

Literatura

uredi
  • D. Lučić: Osnovi praktične aerodinamike sa opisima aeroplana, Biblioteka „Vazduhoplovnog Glasnika“, Novi Sad, 1936,
  • Rendulić, Zlatko (2014). Lovačka avijacija 1914-1945. Valjevo: Teovid. ISBN 978-86-83395-36-1. 
  • Janić, Čedomir (2003.),Vek avijacije - [ilustrovana hronologija], Beočin: Efekt 1, ISBN 86-84905-00-8

Spoljašnje veze

uredi