Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu

Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije (rus. Депортации народов в СССР, ukr. Депортація народів у СРСР, blr. Дэпартацыі ў СССР; "Deportacije naroda u SSSR") odnosi se na razdoblje tokom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952, kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmene stanovništva koji se mogu razvrstati u sledeće kategorije: deportacije „anti-sovjetskih” grupa, tzv. „neprijatelja radnika”; etničko čišćenje celih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu celinu u svojoj republici, te tako ni pretnju stabilnosti SSSR; transfer radne snage te organizovane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smerove, kako bi se „izmešale” razne republike i time pojačao njihov „sovjetski” karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se spakuje, ukrcali ih na kamione odakle bi bili odvezeni do obližnje željezničke stanice, gde su ukrcani u vagone za stoku, odakle su poslati u centralnu Aziju ili Sibir, zavisno od grupe.

U većini slučajeva, njihova oredišta su bila udaljena, nenastanjena mesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inostranstva, kao i teritorije pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih grupa je bilo zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici), a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, Balkari, krimski Tatari i mešketski Turci).[1] U tim posebnim naseljima, deportovani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno da napuste te lokacije.[2] Uslovi u žurno sklopljenim naseobinama za deportovane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 milijuna ljudi.[3] Broj poginulih zbog posledica deportacija je predmet procena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportovanim grupama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[4] preko 1.000.000, dok visoke procene idu i do 1.500.000 poginulih.[5]

Deportovani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživeli te godine egzila u Sibiru.[6] Povolški Nemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, dok je raspadom Sovjetskog Saveza nezavisna Gruzija 1990-ih odbila da izda dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posledice ovih deportacija osećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Moderni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem Sovjetskom Savezu. Tokom 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovečnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Rusija, naslednica Sovjetskog Saveza, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovečnosti, niti je ijednoj porodici žrtava platila odštetu. Države istočne Europe i bivšeg tzv. sovjetskog bloka, posebno u Poljskoj, baltičkim državama i Moldaviji, redovno obeležavaju sećanje na žrtve deportacija te im odaju počast raznim komemoracijama.

Raseljavanje društvenih slojeva уреди

 
Smer raseljevanja kulaka po Sovjetskom Savezu 1930-ih

Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena grupa koju su prisilno raseljavale sovjetske vlasti. Tokom 1930-ih, skoro milion kulaka je raseljeno širom Sovjetskog Saveza, uglavnom u radne kolonije i logore.[7] Državni arhivi Ruske Federacije navode da je 631.000 seljaka deportovano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao.[8] Gotovo 40% od ukupnog broja deprotiranih bili su deca mlađa od 16 godina. Stoga su se morala naučiti da snose odgovornost za sopstveni opstanak.[9]

Genrih Jagoda je informirao Josifa Staljina da je 32.905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931.[8] Prema tajnoj direktivi Sovjetskog Saveza datiranoj 20. 4. 1933. kulaci su deportovani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nemaca, Belorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937, dok je 36.700 vraćeno nazad u iste.[8]

Životni uslovi kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plate oduzeto im je da se pokriju troškovi za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. 1. 1935. njihova prava vraćena.[8] U pismu datiranom 23. 4. 1930. I. A. Serkin, sekretar KPSS-a, pisao je nadređenom S. A. Bergavinovu sledeće: „Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljavanja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti kako će to biti kompleksno.” Dodao je da, iako je zamišljeno da će glavno zanimanje doseljenih kulaka u posebne naseobine biti poljoprivreda, niko nije sproveo studije o uslovima tla, niti su neke površine na kartama bile nenastanjive u praksi, potpuno nedostupne, ili su se nalazile usred močvare. Uz to, ta je zabačena zemlja zahtevala ogroman trud kako bi se pripremili čak i elementarni uslovi za poljoprivredu. Stoga je upozorio da u prvoj godini dobar deo doseljenika neće moći da uzgaja bilo kakvu hranu za sebe.[10] Najgori primer takvog nemarnog planiranja bio je slučaj iz 1933, kada je oko 6.000 osoba iz evropskog dela Sovjetskog Saveza deportovano i ostavljeno na rečnom ostrvu, gde se spajaju reke Ob i Nazino u zapadnom Sibiru, gde su jednostavno ostavljeni da se sami snalaze. Pošto nisu imali nikakvu adekvatnu hranu niti pribor da se brinu za sebe, oko 2.000 ih je preminulo, veliki deo je pobegao u sibirske tajge, a javili su se i slučajevi kanibalizma i nekrofagije zbog pojave masovne gladi na ostrvu (Afera Nazino).[11][12]

Posebne odredbe za kulake iz zapadne Belorusije su i dalje izdavane sve do proleća 1952. Tako je do 22. 4. 1952. određeno da se 6.000 ljudi premesti u Irkutsku oblasti i Kazahstan. To je verojatno bila poslednja Staljinova deportacija.[13] Dana 23. 12. 1938. deca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gde god žele. Dana 13. 8. 1954, novo sovjetsko vođstvo je usvojilo zakon kojim ukidaju posebne restrikcije deportiranih kulaka.[8]

Reference уреди

Literatura уреди

Knjige уреди

Naučni radovi i žurnali уреди

Ostali izvori уреди

Spoljašnje veze уреди