Корисник:Ljubo88/песак
ZASTUPLJENOST KULTURNE BAŠTINE DIFERENCIJALNIH NACIONALNIH SKUPINA U MEDIJIMA I DRUŠTVU CRNE GORE
Svaka ptica u svom jatu, svako teži svome bratu
Rad na ovu temu svakako bih započela ovim lijepim i iskrenim stihovima jednog od najvećih pjesnika, Jovana Jovanovića Zmaja, čije pjesme danas permanentno obogaćuju našu kulturu. Zapravo, smatram da je kroz jedan stih rečeno gotovo sve ono o čemu bismo mogli da pišemo i pričamo danima, neprestano otkrivajući nove svjetove i nepresušne izvore svega onoga što se može svrstati kao dio kulture. Jasno je da kada govorimo o Crnoj Gori, govorimo o jednoj šarenolikoj tj. multietničkoj i multikulturnoj sredini. Različitosti, vidljive na svakom koraku, dio su našeg svakodnevnog života. Iz njih proističe, i sa njima se razvija, naša blistava luča koja osvjetljava naš put ka jednom boljem, plemenitijem i solidarnijem društvu. Pripadajući jednoj nacij, težićemo da one iskonske vrijednosti konstantno čuvamo, ne dozvoljavajući da se na bilo koji način oskrnave, a njihovo postojanje dovede u pitanje. Naravno, čuvajući svoje ne smijemo izostaviti, ni zaboraviti koliko je važno poštovati i čuvati tuđe. Ukoliko tako postupamo, otvorićemo mogućnosti za kreiranjem jednog skladnog i autentičnog društva, u kome će raznolikosti biti ključ napretka i upjeha. Kao neko ko je po nacionalnsti Srpkinja, smatram da je zastupljenost ovog nacionalnog korpusa kako u društvu, tako i u medijima sasvim dovoljna. Naime, prije svega bih se osvrnula na ono što smatram relevantnim u ovom pogledu, a to je činjenica da ne postoji razlika između Crnogoraca i Srba. Tu diferencijaciju koja se stvara između ove dvije nacionalne skupine sagledavam kao produkt drugačijeg načina tumačenja istorije, istorijskih činjenica i okolnosti. Naglašavam, nikakva etnografska ili krvna razlika ne postoji, barem prema mom mišljenju. Ovo govorim kako bih istakla da sam pripadnik većinskog naroda u našoj zemlji (Crnogorci i Srbi) i da je, samim tim, zastupljenost i očuvanje naše kulturne baštine na jednom zavidnom nivou. Istakla bih da, ipak, postoje izvjesne rupe na putu očuvanja tradicije, običaja i kuturnih vrijednosti. Smatram da bi mediji trebalo mnogo više plasirati sadržaj koji će nas učiti i podsjećati na ono što smo mi. Kao neko ko se dugo godina bavi folklorom, uviđam da naš narod nije dovoljno svejstan našeg kulturnog bogatstva. Plasiranje sadržaja, kroz brojne emisije ili novinske članke, u kome bi se govorilo o našoj igri, pjesmi, običajima, nošnji, omogućilo bi nam da kvalitetnije očuvamo ono što imamo. Nije li lijepo slušati o načinu života naših predaka, o načinu na koji se razvijala naša igra i šta je to što je simboliše i koliko ona zapravo govori o nama kao narodu? Nije li neophodno slušati o svim onim lijepim građevinama koje su svjedoci jednog vremena, a bez kojih danas naš kulturni duh ne bi bio tako jedinstven i uzvišen? Baveći se svim ovim sferama našeg kulturnog nasljeđa, neophodno je da, kako kroz medije tako i na druge načine, doprinosimo podizanju svijesti o svakom dijelu našeg identiteta, jer ćemo samo tako usjeti da kolektivno nadogradimo i očuvamo ono što imamo. Njega i briga, osnova su za razvoj svakog pojedinca i održavanje njegovog života. Jednako onoliko koliku su važne za svaku individuu, toliko su značajne za društvo u cjelini i očuvanje njegovog identiteta. Ono na šta bih se, takođe, osvrnula jeste činjenica da moramo raditi i na očuvanju jezika i pisma. Svjesni smo da se, sve više, kroz naš jezik prožimaju strane riječi, fraze i slengovi, što je produkt brojnih savremenih događanja. Zato je neophodno da u svakom trenutku koristimo naš jezik u potpunosti, jer ćemo samo tako doprinijeti njegovom održavanju i njegovanju. Takođe, smatram da je i upotreba ćiriličnog pisma svedena na najmanji nivo. Iako je jasno da su u Crnoj Gori potpuno ravnopravna oba pisma (ćirilično i latinično), neophodno je da radimo na održavanju i promovisanju onog što nam je identitetski bliže, naročito ako uzmemo u obzir da je prva knjiga na ćiriličnom pismu kod Južnih Slovena (Oktoih prvoglasnik) štampana u štampariji Obod na Cetinju.
Kada rezimiram sve ono što smatram relevantnim, a tiče se ove teme, jasno mogu istaći da narod kome ja pripadam ima dovoljno prostora da u medijima, ali i u društvu, predstavi svoje vrijednosti. Naravno, važno je taj prostor koristiti na valjan i kreativan način, kako bi se osigurala mogućnost da se individue zainteresuju za pitanja sopstvene tradicije, običaja, istorije i kulture i samim tim uključe u njihovo očuvanje. Ono što bih istakla, a što smatram da je izuzrtno važno, jeste neophodnost isticanja i davanja većeg prostora narodima koji su, ipak, manje brojni u našoj zemlji (Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Romi…). Potrebno je da se ovim narodima daju veće mogućnosti da govore o svojoj kulturi, religiji i vrijednostima koje proističu iz njihove kulturne baštine. U društvu u kom procentualno ima više Crnogoraca i Srba, zbog same brojnosti (barem tako smatram) omogućen je veći prostor za interpretiranje sopstvenog kulturno-istorijskog sadržaja, čime se, nesvjesno, zanemariju druge grupacije. Zbog toga je važno osvrnuti se na njih, oslušnuti njihova mišljenja i raditi na onome što oni smatraju relevantnim u kontekstu načina da se njihova tradicija i običaji održe i izgrađuju. Čuvati sopstveni identiet i njegovati sopstvene vrijednosti, a pritom poštovati i boriti se za druge, jeste naš imperativ, jer ćemo samo tako uspjeti da stvorimo jedno zdravo i solidarno društvo!
Isidora Vilotijević