Разговор:Анте Старчевић — разлика између измена
Садржај обрисан Садржај додат
м stranica za razgovor |
Нема описа измене |
||
Ред 96:
--[[Корисник:Branko1408|Branko1408]] ([[Разговор са корисником:Branko1408|разговор]]) 09:47, 18. септембар 2014. (CEST)
ANTE STARČEVIĆ
Tužne viesti zemljom proletjele,
Proletjele kroz krajeve ciele:
Starčevića, koreniku stara,
Uhvatila dva carska stražara.
Stražari ga vode u tamnice,
Iz tamnice pred sudčevo lice.
Koji zločin Ante počinio,
Da mu sudac sudit odlučio?
Stari Ante pred sudcima stoji,
Gleda, kako sudac pravdu kroji.
Stane sudac pa knjigu otvori
I iz knjige ovako govori:
"Po nalogu previšnjega cara,
Dozvah sebi Starčevića stara,
Nek se brani, kakogod umije,
Dok presuda težka pala nije.
Zašto si se, Ante, pobunio,
Hrvatima svojim govorio,
Da Hrvate car milostiv vara,
Da mu kruna zarđala stara,
Nek' Hrvati mog cara ostave
I slobodnu državu sastave!
Zašto hoćeš mom čestitom caru
Nad Hrvatskom otet vlast prastaru?
Hrvatska je zemlja cara moga,
Cara moga i više nikoga!"
Carskom sudcu Ante govorio:
"Od starosti um ti potamnio.
Sramota se branit velika
Protiv tužbe carskog odvjetnika.
Carska tužba meni na čast služi,
Nek' me care za to uviek tuži!
Liži, sudče, skute cara svoga,
Ja ću ljubit roda hrvatskoga.
Car se stari i srdi i tuži,
Što sin vjerno svojoj majci služi,
Jer bi htio otet vjernom sinu
Vjernu majku, milu domovinu.
Ja se nisam pobunio stari,
Već mi srdce zbog Doma krvari.
Što sam rek'o, opeta ću reći,
Makar mor'o za to u grob leći:
Car nas buni, car nas ljuto vara,
Zarđala pamet mu je stara.
Hrvat njega nije ostavio,
To je sam car prije učinio
I ugovor prvi prekršio.
Dvije jesu strane ugovora,
Obadvije poštivat se mora.
Jedna strana dužnosti hrvatske,
Druga strana obaveze carske.
Svoju stranu car je poderao,
Pa na našu prstom pokazao.
Carsko pravo- moje pravo radit,
Prvom stranom cigaru zapalit.
Nek' ugovor i s hrvatske strane,
Kao s carske vriediti prestane!
Veliš, da smo zemlja cara tvoga,
Cara tvoga i više nikoga.
Reci caru, gospodine stari,
Da sam sebi račune ne kvari.
Car tvoj jošte nije ni živio,
Kad je Hrvat svoj gospodar bio,
Svoj gospodar na milom tlu svome,
Klanjajuć' se Bogu jedinome.
Morao bi car tvoj dobro znati,
Ovdje vlada tek Bog i Hrvati.
Tako bilo od pradavnih dana,
Tako bilo za naših knezova,
Za kraljeva i slavnih banova,
Tako bit će do sudnjega dana."
Gleda sudac cesarovu sliku,
Gleda Antu, starog koreniku,
A iza njeg' tisuću očiju,
Iz očiju oštre munje siju,
Niemo brane Starčevića svoga,
Mrko glede sudca carevoga.
Sudac ne zna, što bi učinio,
Starčević je u pravici bio.
Al' car hoće, da bi zora rana
Našla Antu u lance svezana.
Plaho sudac listove otvori
I ovako Anti progovori:
"Izvršit se mora carska volja,
Nek' te snađe tamnička nevolja!
Dva mjeseca pretežke tamnice,
Dok pred carsko ti ne padneš lice
I za oprost pitaš cara moga,
Cara moga, gospodara tvoga."
Okrene se Ante Hrvatima
I ovako progovori svima:
"Svaka sila ide za vremena
I nad carem oluja se sprema.
Tamnica je za poštene ljude,
Kad dobrima loši ljudi sude.
ja bih bio sinja kukavica,
Kad bih carskih boj'o se tamnica.
Na slobodi ili iz sudnice,
Iz tamnice ili iz grobnice
Hrvate ću k slobodi voditi,
Silnoga ću cara predobiti,
Jer uza nj je laž hinbena lica,
A uza me Božja je pravica.
Hajd'te, braćo, vi sad svom domu,
Nadajte se brzo pismu momu."
Sudac opra ruke s malo vode,
Starčevića iz sudnice vode,
Vode njega do tamne ćelije,
Gdje nikada sunce sjalo nije.
Na ruke mu meću lisičine,
Težke negve na noge Antine,
To mu družtvo, a hrana ciela
Kora kruha i vodica biela.
Prvi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije biela knjiga pođe,
Biela knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Tko svoj nije, svačiji će biti,
O milosti tuđoj ovisiti.
Tko se smatra sužnjem tuđih ljudi,
Nek' se svome sužanjstvu ne čudi,
Što čas svaki mjenja gospodara
I što svaki gospodar ga vara.
Al' Hrvati, moja braćo draga,
Nisu bili nikad roblje vraga.
Slobodni smo, braćo uviek bili,
Ne dasmo se nikad tuđoj sili.
Sloboda nam sad tek životari,
Jer je bečki car progoni stari,
Tko mač hvata, mač mu glavu rubi,
Tko dom voli, tog sloboda ljubi.
U toj vjeri čvrsti ostanite,
Nikoje se sile ne bojite!
Tkogod stigne gore, dolje ide,
Nove zore traci već se vide.
Težki lanci već se eto lome,
Pravica se bliži Domu mome.
To je vjera hrvatskih sinova,
To je nauk otca iz okova,
Koji nije rob cara silnoga,
Nego borac roda hrvatskoga.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i perom i trnovim dračem.
Iz tamnice s carem bojak bijem
I caru se u brk siedi smijem."
Ide knjiga od usta do usta,
Ohrabri se, tko do sada susta,
A val silni rodoljubna žara,
Grije grudi, hoće da ih para.
Drugi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije druga knjiga pođe.
Druga knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"U prvoj sam knjizi govorio,
Da je Hrvat viek slobodan bio,
Al' sloboda zlatna potamnila,
Pritisla je cesarova sila.
Al' to nije tekar slučaj prvi,
Za slobodu dasmo mnogo krvi.
Stotinu nas napadalo sila,
Sva nam prošlost težka borba bila,
Težkom borbom zemlju smo čuvali
I slobodu zemlji sačuvali
Ljute bjehu borbe s Mongolima,
S Avarima, ljutim Tatarima,
Sa Francima i silnim Turcima,
S Mletčanima i silnim Ugrima.
Pređi s njima bitke vojevahu
I nad njima bitke dobivahu.
Tu Ljudevit, knez drage Posavske
I Trpimir, knez Biele Hrvatske,
Kralj Tomislav, kralj Stjepan Držislav,
Kralj Krešimir, dobri kralj Zvonimir,
Tu Horvati i Šubići bani,
Tu junaci Zrinski-Frankopani,
Tu Matija Gubec i seljaci,
Tu radnici, marni učenjaci,
Još Kvaternik, moj pobratim mili,
Iz potaje što su ga ubili.
Sada znate, kako se borismo
I dušmane kako predobismo,
Ne sklapanjem mrtvih ugovora,
Ljutom svađom kraj dugih govora
Nego mačem i vjerom u Boga
Sačuvasmo dosad roda svoga.
A odsada, to i sami znate,
Borba vodi do slave Hrvate,
I do slave i pobjede slavne,
Do slobode i pravice davne.
Spremite se za tu borbu ljutu,
Uklonite sve, što je na putu!
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i glavom i trnovim dračem.
Braniči smo roda hrvatskoga,
Miljenici Boga pravednoga.
U redove čvrste svi se zbijmo
I vragu se u brk crni smijmo!
Dok smo složni nema vraga toga,
Da bi svlado roda hrvatskoga!
To je nauk otca iz okova,
To je volja hrvatskih sinova."
Ide knjiga od usta do usta,
Napried ide, tko dosada susta,
A val silni rodoljubna žara
Grije grudi, hoće da ih para.
Treći tjedan tamnovanja prođe
Iz ćelije treća knjiga pođe,
Treća knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Naša kuća, a gdje su vam ključi?
U cara su, on nam gazda kući!
S ključem care ide, gdje ga volja,
Sjedne, gdje mu večerica bolja,
Za domare stari car ne mari,
Glavno da mu pun želudac stari,
Dajmo kuću il' tražimo ključe,
Mi iz doma ili on iz kuće!
Kad sam bio još maleno diete,
Slušao sam pričati od tete:
Volim malo al' slobodno selo,
Nego carstvo zarobljeno cielo.
Koliba mi draža, nek' je moja,
Više nego kuća, što je tvoja.
Moja ovca moju djecu hrani,
Tuđa krava kuruz potamani.
Moj opanak čuva me od blata,
Tuđa čizma goni s mojih vrata.
Moj vinograd napaja me vinom,
A tuđinski žuči i pelinom.
Kolibica moja slobodica,
Tuđa kuća moja je tamnica.
U njoj ginem o kruhu i vodi
I nazdravljam hrvatskoj slobodi.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i srdcem i trnovim dračem.
To je nauk vašeg otca cio,
Sliedite me, ako vam je mio!"
Ide knjiga od kuće do kuće,
O ključima glas svom zemljom puče.
Uzplamtjeli hrvatski domari,
Idu tamo, gdjeno trune Stari.
Upute se do carske tamnice,
Pred sudčevo oni stanu lice:
"Sudče, robe cara silenoga,
Vadi ključe ti iz džepa svoga!
Ključe daj nam, ne zameći kavgu,
Iz tamnice da vadimo pravdu,
A sa pravdom Otca Domovine,
Da i njemu jednom sunce sine!"
Sudac, vičan samo robovati,
Hrabre ljude do tamnice prati,
Od tamnice otvori im vrata
I doziva Otca svih Hrvata:
"Hodi, Stari, na me se ne ljuti,
Čudnovati carevi su puti.
Sloboda je caru vrlo mila,
Ali nek' bi samo za njeg' bila,
Sebe hrani bielim pogačama,
U tamnici Antu mrvicama.
Sad hrvatsko srdce zaigralo,
Priestolje se caru rasklimalo."
Još je sudac govoriti htio,
Al' mu Ante nije dozvolio:
"Strvinaru, bjež' od naših vrata,
Nije za te čisti dom Hrvata.
Jesi l' prije tako govorio,
Kad si pravdu nada mnom krojio?"
Tad Hrvati dignu se na noge,
Starčevića iz tamnice vode.
Sred Zagreba kuću sagradili,
Od kuće mu ključe izručili,
Da imade gdje skloniti glavu
I odakle branit staru slavu
Do konačne pobjede svog roda,
Dok ne zasja podpuna sloboda.
Još mu liepo nadjenuli ime:
Ante Stari, Otac Domovine!
| |||