Википедија:О нама — разлика између измена
Садржај обрисан Садржај додат
Нема описа измене |
Нема описа измене ознака: уклањање референцираног садржаја |
||
Ред 1:
SLOBODAN-PURO ĐURIĆ rođen je 1935. godine na Cetinju, u familiji koja je generacijama, više od jednog vijeka, njedrila umjetnike. Kao dječak pokazivao je afinitete za muziku i film. Gitaru i violinu učio je u muzičkoj školi na Cetinju. Sa četrnaest godina ipak se opredjeljuje da upiše Filmsku školu u Zagrebu.Tokom školovanja u Zagrebu pohađao je praktični dio nastave na kultnim filmovima - Bakonja fra Brne i Plavi devet. Pod uticajem zagrebačke likovne scene, upisuje čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu, a kasnije završava Pedagošku akademiju i Kulturološki fakultet.
Nakon završene hercegnovske Umjetničke škole radi kao slobodni umjetnik.
U periodu od 1965 - 1975. godine zapošljen je u Elektroindustriji “Obod” kao grafički i prvi crnogorski industrijski dizajner, na kreiranju mnogih Obodovih proizvoda i inoviranju detalja postojećog dizajna. Godine1967. napravio je prvu knjigu grafičkih standarda vizuelnog i korporativnog identiteta i logotipa elektroindustrije Obod . Pokreće, kao grafički urednik i fabrički list "Obodin" (1965-1975) koji je takođe, ilustrovan Purovim ilustracijama.
Nakon toga od 1975 - 1984. prelazi u Centar za kulturu Cetinje gdje je imenovan za rukovodioca Likovnog salona “13. novembar”, koji baš u ovom periodu iz cetinjskog prerasta u republički da bi kasnije prerastao u jedan od najreferentnijih jugoslovenskih likovnih salona. Tokom tog perioda sakupljen je fond Salona od preko 300 umjetničkih djela - slika, skulptura i grafika poznatih crnogorskih i jugoslovenskih stvaralaca koji su uglavnom poklanjali svoje radove, cijeneći značaj salona. Nagrađeni radovi su otkupljivani, a danas su na čuvanju, u vlasništvu Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju.
Puro je takođe bio grafički urednik “Cetinjskog lista”. U ovom periodu intenzivno sarađuje sa izdavačkom kućom “Obod” Cetinje na grafičkom opremanju velikog broja knjiga ovog izdavača.
Iako je napustio filmsku školu, njegova vezanost za film i rad na njemu traju. U periodu od završetka Umjetničke škole do preuzimanja mjesta Gradonačelnika Cetinja (1984) radio je na mnogim dokumentarnim i igranim filmovima, kako na pisanju scenarija, tako i na organizaciji snimanja, kao i na izradi scenografija, od kojih se izdvaja scenografija rađena za crnogorski igrani film "Sramno ljeto", u režiji Branislava Bastaća.
Godine1984. biva izabran na funkciju Gradonačelnika Cetinja u koje vrijeme počinje obnova nepokretnih spomenika kulture i kompletne infrastrukture starog - zaštičenog istorijskog jezgra Cetinja. Na ovoj funkciji ostaje u tri mandata do 1989. godine kada preuzima funkciju predsjednika SSRN Cetinja (Socijalistički savez radnog naroda) . U tom periodu uspjelo se obnoviti i revitalizovati oko 135 većih i manjih spomenika kulture. Bio je jedan od inicijatora i utemeljivača Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Kao gradonačelnik, Puro je bio i jedan od zaslužnih za otkup ciklusa slika o Gorskom vijencu poznatog crnogorskog slikara Pera Počeka u Italiji.
U penziju samo formalno odlazi 1990. godine jer se tada još intenzivnije posvetio ne samo stvaranju likovnih djela, već i pisanju knjiga od kojih je do sada objavio sedam: Dado Đurić Fragmenti iz života i Cetinjske šaljive price u šest knjiga.
Izlagao je na dvanest samostalnih, preko 220 grupnih izložbi u zemlji i oko 45 u inostranstvu.
Studijski je boravio u: Francuskoj, Italiji, SSSR-u, Španiji, Grčkoj i Rusiji. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1959. godine.
U inostranstvu grupno izlagao u: Rimu, Bariju, Peruđi, Spoletu, Terniju (Italija); Haseltu, Šarloa, Turneu (Belgija); Parizu, Cagnes sur Meru (Francuska); Strogetu, Kobenhovnu ( Danska); Štutgartu, Hamburgu, Manhajmu ( Njemačka); Oslu ( Norveška); Moskvi, Kastromi (SSSR); Celovec, Klagenfurtu ( Austrija); Klužu ( Rumunija); Tunisu, Kairu, Aleksandriji ( Egipat), Nikoziji (Kipar), Ankari (Turska), Varni (Bugarska)…
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada od kojih se izdvajaju:
- Prva nagrada za mlade likovne stvaraoce Savjeta za prosvjetu i kulturu Crne Gore 1956. godine.
- Nagrade likovnog salona “13. novembar” Cetinje 1968. i 1973. godine.
- Trinaestojulske nagrade za slikarstvo – Skupštine Crne Gore za 1974. godinu.
- Trinaestonovembarske nagrade grada Cetinja za 1981. godinu.
Ukazom predsjednika SFRJ-a Josipa Broza Tita odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom za zasluge i postignute uspjehe u radu od značaja za socijalističku izgradnju zemlje, i Ordenom Republike kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ za naročite zasluge na polju javne djelatnosti kojom se doprinosi opštem napretku zemlje kao Gradonačelnik Cetinja.
- Odlukom Vlade Crne Gore, 2010. godine imenovan je za istaknutog crnogrskog kulturnog stvaraoca.
Obavljao je mnoge društveno-političke funkcije, od kojih se izdvaja: Predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Predsjednik vijeća Republičke zajednice kulture, Predsjednik fonda za unaprijeđivanje likovnih umjetnosti »Moše Pijade« - Beograd, Član Predsjedništva Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, član likovnog odbora CANU, poslanik Skupštine Crne Gore, član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, član Predsjedništva SSRN Crne Gore (Socijalistički savez radnog naroda) i mnogih savjeta, žirija, odbora i fondacija kulturnih institucija i manifestacija Crne Gore i Jugoslavije.
Slobodan-Puro Đurić je uvršten u knjigu milenijumskog izbora “Uspješni umjetnici i dizajneri dvadesetog vijeka”, po izboru i u izdanju Internacionalnog Bibliografskog centra Kembridž, Engleska, 2001. godine.
Njegova djela nalaze se u mnogim galerijama, zbirkama muzeja i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu. Živi i stvara na Cetinju, Budvi i Podgorici.
Od 1963. godine u braku je sa Vidom Kaluđerović, s kojom ima troje djece, Anu, Maju i Mirka.
Adrese:
Ul. Pete proleterske bb, 81250 Cetinje, Crna Gora
Ul. Slovenska obala br.6, 85310 Budva, Crna Gora
Ul. Vaka Đurovića 28/21, 81110 Podgorica, Crna Gora
Monografija, Slobodan Puro Đzruć, Narodni muzej Crne Gore, DPC Podgorica, 2017
|