Ilirizam — разлика између измена

2 бајта додата ,  пре 1 године
м
Pored književnog, ilirizam je imao i društveno i političko obeležje. Njegovi predstavnici su bili nefeudalci i odbacivali su latinski jezik, jezik povlaštenih klasa, a primat davali dotad prezrenom narodnom jeziku. Na političkom planu pokret je predstavljao protivtežu mađarskim nastojanjima za prevlašću. Nastojali su da svojim radom i delovanjem unesu u hrvatski narod veru u njegovu veličinu kao dela jugoslovenstva i slovenstva. Videći dotrajalost feudalnog uređenja uz pokret su pristajali i neki od plemića.
 
Mađarski vlastodršci su nastojali da slome ilirski pokret. Primenjivali su policijski pritisak, progone, zatvor, oštru cenzuru. U Beču su prikazivali pokret kao buntovnički. Pod pritiskom deo hrvatskog plemstva, radi svojih klasnih privilegija, otvoreno staje na stranu Mađara pa se odvija sukob između iliraca i mađarofila. Godine 1843. vlasti su zabranile upotrebu ilirskog imena. Zbog oštre cenzure u Zagrebu, ilirci pokreću list "Branislav" u Beogradu 1844. godine.
 
Pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama <ref name=autogenerated1>Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik [[Dragiša Živković]], Nolit, Beograd. {{page|year=1992|isbn=978-86-19-01962-0|pages=280}}</ref> prihvati jezički standard zasnovan na novoštokavskim govorima, da se ustanove početne pravopisne i gramatičke norme, da se odbaci kajkavski književni jezik. Pokret je uspeo učvrstiti nacionalnu svest Hrvata, razviti književnost na novim osnovama, pa se zato radije govori o hrvatskom narodnom preporodu. Tim se pojmom, hrvatski narodni preporod, obeležava i književnoistorijsko razdoblje između 1836 (uvođenje štokavskog jezičkog standarda i u severozapadnu Hrvatsku, «Danica Ilirska») i 1850. kao prvi period veće epohe u kojoj književnost nastupa prvenstveno u funkciji konstituiranja moderne hrvatske nacije.
26.978

измена