Скијање на води — разлика између измена

м
Tradicija skijanja na vodi započela je 1922. godine u Lejk Sitiju (Lake City) u Minesoti kada je Ralf Semjuelson pokušao, stojeći na dve daske, skijati na vodi konopcem povezan s čamcem ispred sebe. Nekoliko godina nakon toga ova aktivnost nije uspevala dobiti dovoljno pažnje pa je Semjuelson odlučio krenuti na put po SAD-u i promovisati je u svim delovima zemlje.
Tehnika skijanja na vodi
Skijanje na vodi uglavnom počinje u područjima dublje vode. Skijaš pre početka mora biti u vodi.{{чињеница|date=10.2013}} U trenutku kada je spreman za početak vožnje, skijaš daje signal vozaču glisera za koji je pričvršćen i vozač polako pokreće brod postepeno ubrzavajući kako bi skijaš sigurno izronio iz vode te došao u uspravni položaj u kom stoji na obe noge.
Sem vozača glisera i skijaša, neophodno je i prisustvo treće osobe, tzv. posmatrača, čiji je zadatak da, tokom vožnje, posmatra skijaša i, ukoliko skijaš padne, o tome obavesti vozača. Nakon svakog pada, vožnja se nastavlja, jednako kao i na početku, postepenim ubrzavanjem sve dok skijaš ponovo ne postane stabilan u uspravnom položaju.
Brzina u ovom sportu varira i ide od svega 22km/h pa do 58km/h u slalomskom skijanju na vodi. Skijanje na vodi bez korišćena skija (bosih nogu) još je brža disciplina u kojoj se mogu postići brzine od oko 72km/h. Najveće brzine postižu se na vodenim skijaškim slalom trkama na kojima je zabeležena najveća brzina od čak 241km/h. Sem brzine, i dužina konopca koji povezuje skijaša s gliserom takođe drastično varira s obzirom na nivo iskustva i vrstu takmičenja/aktivnosti.