Boris Buden — разлика између измена
Садржај обрисан Садржај додат
м Враћене измене корисника 2A02:8109:B6C3:A100:5576:1137:F41E:D765 (разговор) на последњу измену корисника MareBG ознаке: враћање враћена измена |
ознаке: поништење враћена измена |
||
Ред 17:
| држава_смрти =
}}
'''Boris Buden''' ([[Garešnica]], [[Hrvatska]] [[1958]]) je [[filozof]], teoretičar kulture i publicista. Piše eseje i članke iz područja filozofije, politike, kritike kulture i umetnosti.
== Dela ==
Najkasnije početkom 2000-ih, fenomen prevođenja počeo je zauzimati središnje mjesto u Budenovim razmišljanjima. Osamdesetih godina 19. stoljeća, i sam prevoditelj na srpskohrvatski (uključujući i središnja djela Sigmunda Freuda), Buden je razvio prevodno-teorijski rad, koji je izražen u dvjema monografijama koje je na njemačkom jeziku napisao T. Solo. ispoljene sposobnosti.
Vavilonsko okno objavljeno je 2004. Može li se prevesti u različite kulture? , u kojem Buden govori i o vlastitoj prevodilačkoj praksi i reorganizaciji jezičko-prevodilačkih uvjeta nakon vojnog raspada Jugoslavije. Buden razvija kritičku perspektivu na pitanje šta se smatra „sopstvenim” jezikom, a šta „drugim” ili „tuđim” kroz, između ostalog, detaljnu raspravu o prevodu koji je mislio Wilhelm von Humboldt, nastavlja sa diskusijom WalteraBenjamina i na kraju obrati se konceptima postkolonijalnog prijevoda Gayatri Ch. Spivak i Homi K. Bhabhe. Buden se prije svega protivi depolitizirajući kulturalizaciji debate o jezicima i prevođenju, koja omogućava da „kultura postane autoritet diskursa o društvenim uslovima“ i koja smanjuje bezbednost na nacionalnom nivou.U Findet Europa: Eine Suche in der Dolmetscherkabineh (2015), Buden će dalje razvijati ove teme u eksperimentalnoj, dokumentarno-fiktivnoj formi, eksplicitno se baveći pitanjem evropskih integracija. Knjiga sadrži govore šest „konceptualnih likova“ – koji sežu do izmišljene interdisciplinarne radionice, čija se organizacija pripisuje jednako izmišljenom „Institutu za održavanje demokratije“. Fokus je na brizi za „evropsku ideju“, o čijoj snazi i slabosti se pregovara na osnovu različitih koncepcija prevođenja.
Budenovo ispitivanje fenomena prevođenja povezano je sa njegovom kritičkom analizom koncepta „prevoda“ i centralne uloge koju je ovaj termin počeo da igra u političkim diskursima o „kraju komunizma“ od 1989. Budenova kritika funkcije i uloge koncepta tranzicije posebno je jasna u njegovoj monografiji Zone des Transitions iz 2009. godine. O kraju postkomunizma i u zbirci drugih eseja je na engleskom izašla knjiga Tranzicija u Nigdje. Umjetnost u istoriji nakon 1989. godine, objavljena 2020.
Posebno se naslov i podnaslov prvospomenutog djela mogu smatrati programskim: govor o „kraju komunizma“ ili „postkomunističkoj tranziciji“ sam je došao do kraja. Ono što se računa s obzirom na „zonu tranzicije“ koju stvaraju ovi diskursi jesu „samo iskustva koja smo tamo imali“. S jedne strane, Buden kritizira hegemonističku ideju tranzicije, čiji je cilj uvijek bio unaprijed određen „primanjem u globalni kapitalistički sistem zapadne liberalne demokratije“, koji je asimetričan i vrlo patronizirajuć za one zemlje koje kao da nikad nisu imali demokratske kulture. S druge strane, on analizira aktuelna dešavanja u državama nasljednicama Jugoslavije i drugim istočnoevropskim zemljama koje ne žele da se uklope u horizont ove tranzicijske ideje, kao što su: uspon nacionalno-konzervativnih ideologija, njihova savezništva sa crkveno-religijskim strukturama i njihova „retroutopijska” fiksacija na kulturnu prošlost.
U ''In transition to nowhere'', opsežnoj zbirci eseja napisanih uglavnom na engleskom, Buden razvija ova pitanja prvenstveno u angažmanu s različitim umjetničkim praksama, koje također služe kao važni politički resursi. U ovim esejima dodje do jasne veze između Budenovog prevodilačkog mišljenja i njegove kritike, u diskursima postkomunističke tranzicije, ne samo u konkretnim analizama, već i u teorijskim izjavama kao što je, na primjer, kako se fobbern postavka između jezika nikada ne svodi samo na to da ljudi razumiju jedni druge. Umjesto toga, to je uvijek društveno formirajuća praksa, odnosno stvara i oblikuje društvene odnose na svoj način.”
Autor je sledećih radova:
Линија 28 ⟶ 38:
Prevodio je Frojda („Pronađena psihoanaliza”, te „Budućnost jedne iluzije i drugi spisi”) i Lorencera („Intimnost i socijalna patnja”).
'''Prijevodi:'''
• Sigmund Freud, Budućnost jedne iluzije, Zagreb: Naprijed, 1986. (Metapsihološki spisi, Budućnost jedne iluzije, itd.)
• Sigmund Frojd, Pronađena psihoanaliza, Zagreb: Naprijed, 1987. (Dora, Mali Hans, Schreber i dr.)
• Alfred Lorenzer, Intimnost i socijalna patnja, Zagreb: Naprijed, 1989. (intimnost i socijalna patnja)
• Jean Laplanche i Jean-Bertrand Pontalis, Rječnik psihoanalize, Zagreb: August Cesarec, 1992, (Rječnik psihoanalize), zajedno s Radom Zdjelar.
također manji tekstovi: Th . W. Adorno, JF Lyotard, R. Funk, H. Dahmer, A. Mitscherlich, S. Bernfeld, P. Parin, S. Zweig, itd.
== Kritike ==
Kritičari Borisu Budenu
== Reference ==
|