Harač je lični porez, glavarina u Osmanskom carstvu. Naplaćivao se od svake muške nemuslimanske glave [1], kao vrsta otkupa od ropstva. Davao je pravo na ličnu i imovinsku sigurnost kao i pravo na oslobađanje od vojne obaveze[2]. Harač je bio dokaz vernosti sultanu, pa su pobune nemuslimanskog stanovništva često počinjale neplaćanjem harača. Harač se delio po visini na tri klase: alal (visok), evsat (srednji) i edna (nizak).[3]

U početku je harač bio zemljarina ali se ubrzo stopio sa glavarinom (džizija).[4]

Reference уреди

  1. ^ Avdo Sućeska. „Položaj Jevreja u BiH za vrijeme Osmanlija-Turaka” (html) (на језику: engleski). Приступљено 16. jul 2010. „Kao nemuslimani, oni su na prvom mjestu bili obavezni da daju državi glavarinu (džizija = harač) 
  2. ^ Avdo Sućeska. „Položaj Jevreja u BiH za vrijeme Osmanlija-Turaka”. Приступљено 16. jul 2010. „Plaćanje harača imalo je značaj otkupa za oslobođenje od vršenja vojne službe i doprinos državi za uživanje lične i imovinske sigurnosti. 
  3. ^ Ana Oprisan. „Overview on the Roma in Turkey”. Архивирано из оригинала 11. апр 2011. г. Приступљено 16. jul 2010. „The frequent attempts at reorganisation and improvement of the collection during the seventeenth and eighteenth centuries, especially under the Koprulu dynasty of grand vezirs meant frequent adjustments to the levels but never the eradication of the tripartite division of the cizye, despite pressure on the sultans to do so. The division of ala (wealthy), evsat (middle) and edna (poor) remained the basis for the cizye throughout the Empire’s history.  Проверите вредност парамет(а)ра за датум: |archive-date= (помоћ)
  4. ^ Noel Malkolm. „Povijest Bosna”. Приступљено 16. jul 2010. „plaćali su godišnju zemljarinu (harač, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom džizjd) sultanu [мртва веза]

Литература уреди

Vidi još уреди