Bronislav Kaminski

Bronislav Vladislavovič Kaminski (rus. Бронисла́в Владисла́вович Ками́нский, 16. jun 1899 – 28. avgust 1944) je bio ruski antikomunista i nacistički kolaborator[1][2] i komandir SS šturmbrigade R.O.N.A. (poznata i kao brigada Kaminski, prethodno Ruska nacionalna oslobodilačka armija, RONA), anti-partizanske formacije sačinjene od ljudi iz takozvane Republike Lokot, koja je kasnije inkorporirana u Vafen SS kao SS šturmbrigada R.O.N.A.[3]

Bronislav Kaminski
Kaminski u maju 1944.
Lični podaci
Puno imeBronislav Vladislavovič Kaminski
Datum rođenja(1899-06-16)16. jun 1899.
Mesto rođenjaVitepski guvernorat, Ruska Imperija (danas Polacki rejon, Vitepska oblast, Belorusija)
Datum smrti28. avgust 1944.(1944-08-28) (45 god.)
Mesto smrtiLicmanštat, Rajhsgau Varteland,, Nacistička Nemačka (danas Lođ, Poljska)
Vojna karijera
SlužbaSovjetski Savez 1918–1921
Nacistička Njemačka 1941–1943
ČinVafen-brigadefirer SS-a
KomandantRuska nacionalna oslobodilačka armija
OdlikovanjaGvozdeni krst, 1. klase

Rođenje, detinjstvo i mladost uredi

Bronislav Kaminski je rođen u Vitepskom guvernoratu u Carskoj Rusiji, danas u Polotskom okrugu u Belorusiji. Njegov otac je bio etnički Poljak iz mešovite poljsko-beloruske porodice a majka mu je bila etnička Nemica (folkdojčer).[2] Prema poljskom piscu Janušu Maršalecu, Kaminski se smatrao Rusom.[4] Studirao je na Politehničkom univerzitetu u Sankt Peterburgu a zatim služio u Crvenoj armiji tokom građanskog rata u Rusiji. Nakon demobilizacije se vratio na Institut i nakon što je diplomirao je radio u hemijskoj fabrici.[4] 1935. je izbačen iz Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a 1937. tokom Velike čistke je uhapšen zbog kritikovanja Staljinove politike kolektivizacije farmi, kao i zbog rada sa Nemcima i Poljacima. Optužen je za „pripadnost kontrarevolucionarnoj grupi”. 1941. je pušten iz zatvora i smestio se u Brjansku, gde je našao posao kao inženjer u lokalnoj destileriji.

Vođa republike Lokot uredi

Do oktobra 1941, nemačka vojska je stigla do oblasti Lokot blizu grada Brjanska, koji su Nemci osvojili 6. oktobra 1941. U novembru 1941, Bronislav Kaminski se zajedno sa bliskim prijateljem, nastavnikom u lokalnoj tehničkoj školi, Konstantinom Voskoboinikom, obratio nemačkoj vojnoj upravi sa predlogom da pomogne Nemcima u uspostavljanju civilne administracije i lokalne policije. Voskoboinika su Nemci postavili za „starostu” (gradonačelnika) i načelnika lokalne paravojske koju su kontrolisali Nemci.[5] Kaminski je postao Voskoboinikov zamenik. Radeći sa Hajncom Guderijanom, dvojica kolaboracionista su organizovali paravojsku od 10.000 naoružanih ljudi u cilju da slome ruske partizanske snage.[6] Nakon što je 8. januara 1942. Voskoboinik poginuo u borbi, Kaminski je postao gradonačelnik i načelnik paravojske. 1942. paravojska je dobila ime Ruska oslobodilačka nacionalna armija (R.O.N.A.) (rus. Русская Освободительная Народная Армия), koja je brojala više desetina hiljada ljudi. Tokom ovog vremena, Kaminski je bio vođa republike Lokot, koja je imala pola miliona stanovnika na svojoj teritoriji.[7]

Sredinom marta 1942, predstavnik Kaminskog u nemačkoj 2. pancer armiji u Orelu je uverio komandire da je jedinica kojom je Kaminski komandovao bila „spremna da se aktivno bori protiv gerile” kao i da sprovodi propagandnu kampanju protiv „jevrejskog boljševizma” i sovjetskih partizana. Ubrzo nakon toga, komandant 2. armije generalpukovnik Rudolf Šmit, je postavio Kaminskog za načelnika armijske pozadinske oblasti 532 sa centrom u Lokotu. 19. jula 1942, nakon odobrenja komandanta Armijske grupe Centar, feldmaršala Klugea, Šmit i komandir oblasti 532, Kaminski su dobili određeni stepen autonomije i nominalni samoupravni autoritet, pod nadzorom majora fon Felthajma i pukovnika Ribzama. Kaminski je postavljen za načelnika republike Lokot i brigadnog komandira lokalne paravojske. Upravljao je lokalnom vladom i uspostavljao svoje sudove, zatvore i štampao novine. Ohrabrivano je privatno preduzetništvo a kolektivna poljoprivredna dobra su raspuštena.

Od juna 1942, paravojska Kaminskog je učestvovala u velikoj akciji pod kodnim imenom „operacija Fogelsang” kao deo borbene grupe general-lajtnanta Vernera fon Gilse, nazvane Gilsa II. U jesen 1942, Kaminski je naredio obaveznu mobilizaciju sposobnih muškaraca iz svoje oblasti. Jedinice su takođe pojačane „dobrovoljcima” regrutovanim iz redova sovjetskih ratnih zarobljenika iz obližnjih nacističkih koncentracionih logora. Kaminski je naredio sakupljanje napuštenih (obično zbog manjih mehaničkih kvarova ili nedostatka goriva) sovjetskih tenkova i oklopnih vozila. Do novembra 1942, njegova jedinica je imala najmanje dva tenka BT-7 i jedno artiljerijsko oružje od 76 mm. Zbog nedostatka vojnih uniformi i čizama, Nemci su brigadu Kaminskog snabdeli sa dovoljno uniformi da opremi četiri bataljona. Međutim, do kraja 1942, paravojska republike Lokot je narasla na brigadu veličine 14 bataljona, sa 8.000 ljudi. Do januara 1943, brigada je brojala 9.828 čoveka, uključujući okklopnu jedinicu sa jednim KVII, dva srednja T-34, tri BT-7 i dva BT-5 laka tenka kao i tri oklopna vozila (jedno BA-10, dva BA-20).

Struktura brigade je reorganizovana u proleće 1943. Nakon reorganizacije, brigada se sastojala od 5 pukova od kojih je svaki imao po 3 bataljona, protivavionskog bataljona (3 protivavionska topa i 4 teška mitraljeza) i oklopne jedinice. Oformljen je i odvojeni „gardijski” bataljon čime je brigada ukupno narasla na procenjenih 12 hiljada ljudi.

Brigada je, zajedno sa nemačkim jedinicama, tokom maja i juna 1943. učestvovala u operaciji Cigojnerbaron[8] („Ciganski baron”). Nakon ove operacije, brigada je učestvovala u operaciji Citadela, velikoj ofanzivi kako bi se uništila Kurska izbočina. Nakon ovoga su usledile slične operacije Frajšic[9] i Tanhojzer[10], u kojima je brigada, zajedno sa drugim jedinicama pod nemačkom komandom, učestvovala u akcijama protiv partizana ali takođe i u represiji nad civilnim stanovništvom.

U leto 1943, brigada je počela da trpi veliki broj dezertiranja, delom zbog nedavnih sovjetskih vojnih pobeda, a delom i zbog napora partizana da „preobrate” što je moguće više vojnika iz brigade Kaminskog. U sklopu ovih pokušaja, pokušano je nekoliko atentata na Kaminskog. Kaminski je svaki put uspeo da izbegne smrt a svi zarobljeni zaverenici su osuđeni na smrt. Nekoliko nemačkih oficira koji su prolazili kroz Lokot je prijavilo da su videli leševe kako vise sa vešala ispred štaba Kaminskog. Zbog bojazni da bi moglo da dođe do sloma komande, Nemci su štabu Kaminskog pridružili svog poverenika kako bi restrukturisao brigadu i vratio stabilnost jedinici.

Prema posleratnim sovjetskim procenama, do 10.000 civila je ubijeno tokom postojanja formacije Kaminskog u Lokotu.

U Belorusiji uredi

 
Nemačka operacija protiv sovjetskih partizana u martu 1944.

Nakon neuspeha nemačke operacije Citadela, sovjetske kontraofanzive su primorale brigadu na povlačenje. 29. jula 1943, Kaminski je izdao naređenja za evakuaciju imovine i porodica pripadnika brigade RONA i članova uprave republike Lokot. Do kraja avgusta 1943, Nemci su prebacili do 30 hiljada ljudi (10-11 hiljada članovi brigade) u Lepelj u Vitepskoj oblasti u Belorusiji. U ovoj oblasti je bilo aktivnih partizanskih snaga, i brigada je učestvovala u teškim okršajima do kraja godine.

Tokom povlačenja, broj dezertiranja iz brigade se značajno poveao, i izgledalo je da je cela formacija blizu razbijanja. Kada je komandir 2. puka, major Tarasov, odlučio da se pridruži partizanima zajedno sa celim svojim pukom (ponuđena mu je amnestija ako se ceo puk pridruži partizanima), Kaminski je odleteo u njegov štab, i po navodima jednog izvora, zadavio Tarasova i osmoricu drugih pred očima svojih ljudi. Uprkos ovome, do 200 ljudi je dezertiralo u naredna dva dana. Do početka oktobra 1943, brigada je izgubila dve trećine sastava, ali je i dalje imala 12 tenkova (od kojih 8 T-34), i jedno artiljerijsko oruđe od 122 mm, tri od 76 mm i osam od 45 mm.

Krajem 1943, nakon nemačkog povlačenja iz Rusije u Belorusiju, lokalna beloruska policija, sovjetski ratni zarobljenici i osuđenici pušteni iz zatvora su stavljeni u sastav brigade. Brigada je postala deo Vafen SS kao brigada „Kaminski”. 27. januara 1944, Himler je Kaminskog nagradio zbog „dostignuća”, dodelivši mu Gvozdeni krst 2. klase a istog dana i Gvozdeni krst 1. klase.

 
Bronislav Kaminski i vojnici brigade narodne vojske Kaminski" tokom operacije „Frilingsfest”, Belorusija, maj 1944.

Dana 15. februara 1944, Kaminski je izdao naređenje da se brigada i uprava Lokota povuče dalje na zapad u oblast Dzjatlave u zapadnoj Belorusiji. U ovom periodu, sastav brigade je dopunjen pripadnicima policijskih snaga iz Belorusije. U martu 1944, brigada je preimenovana u brigadu narodne vojske Kaminski (nem. Volksheer-Brigade ’Kaminski’). Od 11. aprila 1944, brigada je bila pridružena SS-borbenoj grupi fon Gotberg, koja je takođe uključivala zloglasnu Dirlevangerovu jedinicu, i učestvovala je u masovnim ubistvima i bezbednosnim operacijama: Regenšauer (do 7.000 „bandita” je prijavljeno kao ubijeno), Frilingsfest (7.011 „bandita” prijavljeno kao ubijeno i 1.065 komada oružja zaplenjeno) i Kormoran (7.697 „bandita” prijavljeno kao ubijeno i 325 komada oružja zaplenjeno). Tokom ovih operacija, lokalni civili su ubijani kao „osumnjičeni partizani” ili deportovani u robovsku radnu snagu, a njihova sela su spaljivana.

U SS uredi

U junu 1944, brigada je apsorbovana kao deo Vafen SS i preimenovana u Vafen-jurišnu-brigadu RONA, a Kaminskom je dodeljen čin vafen-brigadefirer SS. On je bio jedina osoba sa ovim činom.

Kao rezultat operacije Bagration, antipartizanske aktivnosti brigade su obustavljene i ljudstvo (6-7 ljudi po nekim izvorima, 3-4 hiljade po drugim) je okupljeno u SS trening kampu Nojhamer. Sačinjeni su planovi da se oformi ne-nemačka SS divizija i napravljen je nacrt strukture za 29. Vafen grenadirsku diviziju SS (ruska 1.). 1. avgusta 1944, Kaminski je dobio novi čin - vafen-brigadefirer i general-major vafen SS.

Varšavski ustanak uredi

1944, Kaminski je učestvovao u gušenju Varšavskog ustanka, u Ohoti, gde je R.O.N.A. počinila veliki broj ratnih zločina (ubistva, silovanja i pljačke). Prema nekim izvorima, vojnici Kaminskog su počinili gotovo 700 ubistava iako su brojali samo 1% nemačkih snaga u vreme Varšavskog ustanka.[11] Kaminski je smatrao da ima direktan autoritet od komandanta SS, Hajnriha Himlera, i nije želeo da prima naređenja od generala SS Eriha fon dem Bah-Zelevskog, koji je bio komandant nemačkih snaga u Varšavi.[11]

Varšavski ustanak je počeo 1. avgusta 1944. 4. avgusta 1944, puku brigade koji je bio spreman za borbu je naređeno da pomogne u slamanju pobune. SS-grupenfirer Hajnc Rajnefart je postavljen za šefa borbene grupe Rajnefart, koju su sačinjavale snage Kaminskog kao i Dirlevangerovi ljudi, i nekoliko drugih jedinica redarstvene policije i SS pozadinskih jedinica. Hitler je lično zahtevao da Kaminski pomogne, i Kaminski je sakupio rgupu od 1.700 neoženjenih muškaraca i poslao ih (neki izvori navode da su imali četiri T-34 tenka, jedan SU-76 i nekoliko artiljerijskih oruđa) u varšavu kao mešoviti puk pod komandom načelnika štaba brigade, SS-šturmbanfirera Jurija Frolova. Kasnije tokom 1945, Frolov je istakao da je puk brojao do 1.600 ljudi i imao 7 artiljerijskih oruđa i 4 minobacača.

Frolov je istakao da je Kaminski svojim ljudima dao dozvolu da pljačkaju:[12], što su mnogi i činili. Brigada Kaminskog je ubrzo izgubila svaku borbenu vrednost i Kaminski lično se fokusirao samo na sakupljanje vrednih predmeta ukradenih iz domova civila.[13] Čak do 10.000 stanovnika Varšave je ubijeno u masakru u Ohoti, od čega su većinu ubistava počinili pripadnici brigade Kaminskog.[14]

Smrt uredi

Hajnrih Himler je iskoristio ponašanje varšavske grupe kao razlog da Kaminskog komandujuće oficire osudi na smrt na suđenju u Licmanštatu (Lođ). Optženi su za krađu imovine Rajha, jer je ukradenu imovinu trebalo dostaviti Himleru, a Kaminski i njegovi ljudi su pokušali da je zadrže za sebe.[13] Sa Kaminskim je na smrt osuđen i načelnik štaba brigade, vafen-oberšturmbanfirer Ilja Šavikin.

Pripadnicima R.O.N.A. je dato lažno objašnjenje da su Kaminskog ubili poljski partizani. Kada su njegovi ljudi odbacili ovo objašnjenje, Gestapo je uzeo automobil Kaminskog gurnuo ga u jarak, izrešetao i izmrljao guščijom krvlju kao dokaz. Demoralisana jedinica je izvučena iz grada i stacionirana na severu, daleko od bilo kakve partizanske aktivnosti.[13]

Smrt Kaminskog i nepouzdanost njegovih vojnika kao borbene jedinice je okončala planove da se brigada Kaminskog proširi u diviziju. Nakon što je Kaminski ubijen, njegova jedinica je stavljena pod komandu SS-brigadefirera i general-majora policije, Kristofa Dima.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Levene, Mark (2013). Annihilation: Volume II: The European Rimlands 1939-1953. Oxford University Press. ISBN 019250956X. 
  2. ^ a b Rein, Leonid (2011). The Kings and the Pawns: Collaboration in Byelorussia during World War II. Berghahn Books. str. 317. ISBN 0857450433. 
  3. ^ Williamson, Gordon (2012). The Waffen-SS (4): 24. to 38. Divisions, & Volunteer Legions. Bloomsbury Publishing. str. 15. ISBN 978-1-780-96578-9. 
  4. ^ a b Janusz Marszalec: Z krzyżem świętego Jerzego, "Polityka" nr 31/2001, ss.66-68
  5. ^ McNab, Chris (2013). Hitler’s Elite: The SS 1939-45. Bloomsbury Publishing. str. 348. ISBN 978-1-472-80644-4. 
  6. ^ Charles D. Winchester, Ian Drury (2011). Hitler's War on Russia. Bloomsbury Publishing. str. 343. ISBN 978-1-849-08995-1. 
  7. ^ „After The Blitzkrieg”. Scribd.com. Pristupljeno 2013-11-23. [mrtva veza]
  8. ^ Operacija Cigojnerbaron
  9. ^ Operacija Frajšic
  10. ^ Operacija Tanhojzer
  11. ^ a b Kirchmayer, Jerzy (1978). Powstanie warszawskie (na jeziku: poljski). Warsaw: Książka i Wiedza. str. 367. ISBN 83-05-11080-X. 
  12. ^ „Protokol sudebnogo zasedaniя Voennoй kollegii Verhovnogo suda SSSR po delu voennoslužaщih brigadы RONA Ivana Frolova i drugih”. Wolfschanze.narod.ru. Arhivirano iz originala 2013-12-03. g. Pristupljeno 2013-11-23. 
  13. ^ a b v Kirchmayer, Jerzy (1978). Powstanie warszawskie (na jeziku: poljski). Warsaw: Książka i Wiedza. ISBN 83-05-11080-X. 
  14. ^ Wroniszewski, Jozef (1970). Ochota 1944. Warszawa. 

Literatura uredi

  • Davies, Norman (2004). Rising '44: The Battle for Warsaw. ISBN 978-0-670-03284-6. 
  • Janusz Marszalec: Z krzyżem świętego Jerzego, "Polityka" nr 31/2001, ss.66-68
  • Reitlinger, Gerald, "The SS; Alibi of a Nation 1922-1945" (1981) ASIN: B001KNA5RO
  • Stein, George H. (1994). The Waffen SS: Hitler's Elite Guard at War, 1939-45. ISBN 978-0-8014-9275-4. 

Spoljašnje veze uredi