Википедија

Vensov plan

Ne poistovećivati sa Vens—Ovenov plan.

Vensov plan (engl. Vance plan, hrv. Vanceov plan) bio je mirovni plan pregovora bivšeg državnog sekretara SAD Sajrusa Vensa u novembru 1991. tokom rata u Hrvatskoj. U to vrijeme, Vens je bio posebni izaslanik generalnog sekretara UN; bio je asistent američkog diplomate Herberta S. Okjuna tokom pregovora. Plan je bio tako osmišljen da sprovede prekid vatre, demilitarizuje dijelove Hrvatske koji su bili pod kontrolom krajiških Srba i Jugoslovenske narodne armije (JNA), dozvoljavajući povratak izbjeglica i stvarajući povoljne uslove za pregovore o stalnom političkom rješenju sukoba koji je nastao usljed raspada Jugoslavije.

Stanje na području današnje Hrvatske u januaru 1992:
Pod hrvatskom kontrolom
Pod srpskom kontrolom

Vensov plan se sastojao od dva sporazuma. Prvi sporazum, poznat kao Ženevski sporazum, potpisali su jugoslovenski ministar odbrane general Veljko Kadijević, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman u švajcarskom gradu Ženevi 23. novembra 1991. godine. S obzirom da sporazum o prekidu vatre u to vrijeme nije održan, dalji pregovori doveli su do Sporazuma o implementaciji 2. januara 1992. godine. Sporazum o implementaciji, koji su potpisali general-pukovnik Andrija Rašeta i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, doveo je do dugoročnog prekida vatre, koji su nadgledale Zaštitne snage Organizacije ujedinjenih nacija (Unprofor). Strane nisu u potpunosti sprovele ostale glavne odredbe Vensovog plana.

Pozadina uredi

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj

U avgustu 1990, pobuna poznata kao Balvan revolucija počela je u Hrvatskoj. Odvijala se u pretežno srpskim područjima dalmatinskog zaleđa oko grada Knina,[1] dijelovima Like, Korduna i Banije, kao i u naseljima u istočnoj Hrvatskoj sa znatnom srpskom populacijom.[2] Ove oblasti će kasnije biti dio Republike Srpske Krajine. Nakon što je Srpska Krajina proglasila namjeru pridruživanja Srbiji, hrvatska vlada je proglasila Srpsku Krajinu pobunjeničkom organizacijom.[3] Do marta 1991, sukob je eskalirao što je dovelo do rata u Hrvatskoj.[4] U junu 1991, Hrvatska je proglasila nezavisnost.[5] Uslijedio je tromjesečni moratorijum na proglašenje nezavisnosti Hrvatske i Srpske Krajine,[6] ali su oba proglašenja stupila na snagu 8. oktobra.[7]

Zbor narodne garde (ZNG) osnovan je u maju 1991. kao podrška Hrvatskoj policiji, jer ona nije bila u mogućnosti da se nosi sa RSK, koja je imala podršku JNA. U novembru iste godine, ZNG je preimenovana u Hrvatsku vojsku (HV).[8] Uspostavljanje hrvatske vojske ometao je embargo UN na oružje koji je uveden u septembru.[9] Posljednje mjesece 1991. obilježili su najteže borbe rata, kao što su Bitka za kasarne,[10] blokada Dubrovnika[11] i bitka za Vukovar.[12]

Ženevski sporazum uredi

Vensov plan je ishod diplomatske misije Sajrusa Vensa, bivšeg državnog sekretara SAD, tadašnjeg izaslanika generalnog sekretara UN. Pomoć su mu pružili američki diplomata Herbert Okjun[13] i zamjenik generalnog sekretara UN za posebna politička pitanja Marak Golding.[14] Misija je poslata u Jugoslaviju i za cilj je imala vođenje pregovora o prekidu neprijateljstava u Hrvatskoj krajem 1991. godine. Planom je predložen prekid vatre, zaštita civila u određenim područjima koja su određena kao zaštićena područja UN i mirovna operacija UN u Hrvatskoj.[13]

Plan je prvo predstavljen predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Milošević je plan smatrao potpuno prihvatljivim i obećao je da će osigurati da ga rukovodstvo RSK na kraju podrži. Podržao je plan jer je obezbijedi da se sačuvaju srpski teritorijalni dobici iz 1991, zadržao administraciju krajiških Srba u oblastima u kojima će biti raspoređeni mirovnjaci i dozvolio JNA da svoj fokus prebaci na Bosnu i Hercegovinu. Vens se zatim sastao sa jugoslovenskim ministrom odbrane generalom Veljkom Kadijevićem, koji je takođe podržao plan, a Milošević je očigledno ubijedio u to.[13] Nakon što je plan prihvatio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman,[13] sporazum su potpisali Tuđman, Milošević i Kadijević u švajcarskom gradu Ženevi 23. novembra 1991. godine.[14] Ženevski sporazum je bio preduslov za raspoređivanje mirovnih snaga UN-a.[15] Sadržao je četiri odredbe; kraj hrvatske blokade kasarni JNA, povlačenje osoblja i opreme JNA iz Hrvatske, sprovođenje prekida vatre i olakšavanje isporuke humanitarne pomoći.[16]

Strane sporazuma takođe su se složila sa raspoređivanjem mirovne misije UN-a u Hrvatskoj, što je kasnije odobreno Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a 721 27. novembra,[14] nakon formalnog zahtjeva za raspoređivanje mirovnih snaga koji je prethodnog dana podnijela jugoslovenska vlada.[17]

Vensov plan je odobren u skladu sa Rezolucijom 721 kao do izvještaja generalnog sekretara UN-a podnijetog 11. decembra,[18] kao Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a 724 15. decembra. Tom rezolucijom je utvrđeno da još nisu ispunjeni neophodni uslovi za raspoređivanje mirovnih snaga. Umjesto toga, UN su rasporedile 50 oficira za vezu da pripreme misiju,[19] dok su borbe trajale tokom 1991. godine.[20] Blokada kasarni JNA na teritoriji pod kontrolom HV trajala je do decembra 1991. godine.[21]

U posljednjoj desetodnevnoj rundi sastanaka, Vens je pregovarao o još jednom sporazumu o prekidu vatre kao privremenom aranžmanu potpomognutom raspoređivanju mirovnih snaga UN-a, koje bi ga nadgledale.[22] Konačna prepreka sporazumu uklonjena je kada je Tuđman pristao da ukine blokadu preostalih kasarni JNA na teritoriji pod kontrolom HV 25. decembra. Time su ispunjeni Kadijevićevi uslovi za sprovođenje prekida vatre, a Milošević je 31. decembra izjavio da nema primjedbe na plan.[23]

Sarajevski sporazum uredi

Konačni sporazum poznat je kao Vensov plan,[22] Sarajevski sporazum[24][25] ili Sporazum o primjeni.[14] Raspoređivanje UN-a omogućeno je prihvatanjem da sporazum ne predstavlja konačnu političku nagodbu i opisom uloge misije UN-a, što je omogućilo da obje strane to proglase pobjedom. Krajiški Srbi su tvrdili da stanje dozvoljava održavanje vlasti Srpska Krajine dok se ne postigne konačno političko rješenje, praktično određujući da krajiški Srbi nemaju podsticaj za pregovore. Hrvatske vlasti su vjerovale da će UN vratiti području kontrolom krajiških Srba vratiti pod njihovu vlast, što UN neće ni pokušati.[26]

Nakon četvorosatnih pregovora,[20] sporazum su potpisali hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak i zamjenik komandanta 5. vojne oblasti JNA general-pukovnik Andrija Rašeta u Sarajevu 2. januara 1992. godine. Bio je to petnaesti sporazum o prekidu vatre od početka rata u Hrvatskoj 31. marta 1991. godine. Primirje je uglavnom održavano[22] nakon što je stupilo na snagu 3. januara u 18 časova.[27] Glavni izuzetak bio je na dubrovačkom području,[28] gdje je JNA držala položaje oko Dubrovnika i u obližnjim Konavlima do jula 1992. godine.[29] To područje nije bilo uključeno u plan raspoređivanja mirotvoraca UN-a.[30] Jugoslovenska ratna mornarica se iz pomorske baze Lora kod Splita povukla 4. januara.[31] Komandant ZNG-a general-major Imra Agotić primjetio je 5. januara 84 prekršaja primirja sa srpske strane.[32] Jugoslovensko Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana oborilo je helikopter Evropske nadzorne komisije 7. januara. Sljedećeg dana Kadijević je podnio ostavku na dužnost ministra odbrane,[33] a zamijenio ga je general-pukovnik Blagoje Adžić.[32]

Vensov plan je osmišljen da zaustavi borbe u Hrvatskoj i omogući da se pregovori nastave bez uticaja tekućih neprijateljstava. Nije ponudio nikakva politička rješenja. Plan je podrazumijevao raspoređivanje 10.000 mirotvoraca UN-a (Unprofor) u tri glavna područja sukoba određena kao zaštićena područja UN-a.[22] Plan je navodio određene opštine koje su trebale biti uključene u svako zaštićeno područje, ali tačne granice svakog zaštićenog područja nisu bile jasno određene, jer je koliko opština trebalo biti djelimično uključeno. Zadatak određivanja tačnih granica svakog zaštićenog područja unaprijed je dodijeljen raspoređenim oficirima za vezu UN-a, u saradnji sa vlastima u svakom području.[30] Stvaranje zaštićenih područja bilo je neophodno za Miloševićevo i Tuđmanovo prihvatanje plana. Jugoslovenske vlasti prvobitno su tražile razmještanje mirovnjaka duž zone između srpskih i hrvatskih područja, što je odražavalo srpsku želju da mirovne snage obezbijede linije sukoba. Hrvatska je tražila da se mirovne snage rasporede duž njenih granica. Zaštićena područja su služila da formalno zadovolje obje strane.[34]

 
Raspored mirovnih snaga Ujedinjenih snaga na osnovu Vensovog plana.

Zadatak Unprofora bio je da stvori tampon zone između zaraćenih strana, razoruža pripadnike Teritorijalne odbrane Srpske Krajine, nagleda povlačenje JNA i HV iz zaštićenih područja UN-a i povratak izbjeglica u ta područja.[22] Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN 743 od 21. februara 1992. opisuje pravni osnov misije UN, zatražen i usaglašen u novembru 1991, bez izričitog pozivanja na poglavlja VI ili VII Povelje Ujedinjenih nacija.[35] Umjesto toga, rezolucija se poziva na poglavlje VIII Povelje,[36] koja predviđa sprovođenje putem regionalnih aranžmana ili agencija nakon daljeg odobrenja Savjeta bezbjednosti UN.[37]

Predsjednik Srpske Krajine Milan Babić je odbacio plan; Milošević ga je pozvao u Beograd, gdje su on, srpski članovi saveznog Predsjedništva, komandati JNA i čelnici Srba u BiH na sedamdesetčasovnom sastanku pokušali da ubijede Babića da se predomisli. Iako Milošević nije ubidio Babića da promijeni mišljenje, dogovorio je da Skupština Republike Srpske Krajine odobrio plan.[16] Babićeve i Miloševićeve pristalice organizovale su dvije odvojene, istovremene sjednice Skupštine — na svakoj je proglašena pobjeda. Babić je 27. februara smijenjen[22] sa dužnosti predsjednik Srpske Krajine, zbog Miloševićeve intervencije; na njegovo mjesto došao je Goran Hadžić.[16] Babić se protivio Vensovom planu, jer je smatrao da bi se njegovo prihvatanje i zamjena JNA sa Unproforom predstavljalo faktičko prihvatanje hrvatskog suvereniteta nad teritorijom Srpske Krajine,[22] jer je Vensov plan tretirao teritorije Srpske Krajine kao dio Hrvatske.[38] Hrvatska je Zaštićena područja UN smatrala svojom teritorijom i protivila se bilo kakvom zvaničnom priznanju zvaničnika Srpske Krajine unutar njih. Strahovala je da će Srpska Krajina iskoristiti misiju UN da se konsoliduje u okviru Zaštićenih područja. Hrvatske vlasti su smatrale da su jedine strane u Vensovom planu bile vlasti u Beogradu, UN i Hrvatska.[39]

Posljedice uredi

 
Sajrus Vens, autor Vensovog plana.

Uprkos Ženevskom sporazumu koji je zahtijevao hitno povlačenje ljudstva i opreme JNA iz Hrvatske, JNA se nije povukla još 7—8 mjeseci. Kada se na kraju povukla, svoju opremu je prepustila snagama Srpske Krajine.[40] Prekid vatre od 2. januara omogućio je JNA da zadrži svoje položaje u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, koje su bile na ivici vojnog kolapsa.[41] Kao posljedica organizacijskih problema i kršenja prethodnog sporazuma o prekidu vatre, Unprofor je počeo pristizati tek 8. marta[35] i trebala su mu dva mjeseca da se potpuno rasporedi u Zaštićena područja UN. Iako je Unprofor stavio većinu teškog naoružanja Srpske Krajine u skladišta koja su zajednički kontrolisali UN i Srpska Krajine do januara 1993,[42] mirovne trupe nisu bile u stanju da ispune odredbe Vensovog plana, kao što je razoružanje Milicije Krajine, povratak izbjeglica, obnova civilne vlasti i uspostavljanje višenacionalnih policijskih snaga.[43] Milicija Krajine je preimenovana u policiju, dok se etničko čišćenje područja pod njenom kotrolom nastavilo bez kontrole. Unprofor je bio primoran da spriječi povratak izbjeglica zbog loših bezbjednosnih uslova. Nije bilo pokušaja uspostavljanja višenacionalne policije.[44] Unprofor takođe nije uspio da ukloni snaga Srpske Krajine iz oblasti izvan određenih Sigurnih područja UN koje su bile pod kontrolom Srpske Krajine kada je potpisan prekid vatre prema Sarajevskom sporazumu. Ta područja — kasnije poznata kao „ružičaste zone”[42] — trebalo je da budu vraćena pod hrvatsku kontrolu na samom početku.[45] Neuspjeh ovog aspekta sprovođenja Vensovog plana učinio je ružičaste zone glavnim izvorom trvenja između Hrvatske i Srpske Krajine.[46]

Hrvatska je 1993. pokrenula nekoliko manjih vojnih operacije protiv Srpske Krajine da bi zauzela značajne mjesne ciljeve i privukla međunarodnu pažnju; bila je zabrinuta da bi situacija na terenu mogla postati trajna. Kao odgovor, Srpska vojska Krajine je preuzela svoje oružje iz skladišta pod zajedničkom kontrolom UN i Srpske Krajine, čime je poništen jedini veliki uspjeh Unprofora.[42] U martu 1995. misija Unprofora je prekinuta zalaganje američkog ambasadora Ričarda Holbruka; operacija Ujedinjenih nacija za vraćanje povjerenja raspoređena je u Hrvatsku sa novim mandatom.[47] Kasnije te godine, najveći dio teritorije Srpske Krajine zauzet je tokom operacije Bljesak i Oluja Hrvatske vojske, što je Babić predvidio kada se suprotstavio Vensovom planu 1991. godine.[42] Ostatak teritorije Srpske Krajine integrisan je u sastav Hrvatske nakon Erdutskog sporazuma o kojem su hrvatske i srpske vlasti pregovarale 12. novembra 1995. tokom mirovnih pregovora koji su doveli do Dejtonskog sporazuma.[48]

Reference uredi

  1. ^ „Roads Sealed as Yugoslav Unrest Mounts”. The New York Times. 19. 8. 1990. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  2. ^ „Presuda - Martić (IT-95-11)” (na jeziku: srpskohrvatski). Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 12. 6. 2007. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  3. ^ Sudetic, Chuck (2. 4. 1991). „Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  4. ^ Engelberg, Stephen (3. 3. 1991). „Belgrade Sends Troops to Croatia Town”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  5. ^ Sudetic, Chuck (26. 6. 1991). „2 YUGOSLAV STATES VOTE INDEPENDENCE TO PRESS DEMANDS”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  6. ^ Sudetic, Chuck (29. 6. 1991). „Conflict in Yugoslavia; 2 YUGOSLAV STATES AGREE TO SUSPEND SECESSION PROCESS”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  7. ^ „Odluka”. Narodne novine. 53 (1265). 8. 10. 1991. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  8. ^ Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States, 1999 (na jeziku: engleski). London, England: Taylor & Francis Group. 1999. str. 272—278. ISBN 978-1-85743-058-5. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  9. ^ Bellamy, Christopher (9. 10. 1992). „Croatia built 'web of contacts' to evade weapons embargo”. The Independent (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  10. ^ Cowell, Alan (24. 9. 1991). „Serbs and Croats: Seeing War in Different Prisms”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  11. ^ Bjelajac & Žunec 2009, str. 249–250.
  12. ^ Sudetic, Chuck (18. 11. 1991). „Croats Concede Danube Town's Loss”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  13. ^ a b v g Armatta 2010, str. 194–196.
  14. ^ a b v g Trbovich 2008, str. 299.
  15. ^ Marijan & May 2012, str. 120.
  16. ^ a b v Armatta 2010, str. 196.
  17. ^ „S/RES/721(1991)”. undocs.org. Security Council. 27. 11. 1991. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  18. ^ UN. Secretary-General (11. 12. 1991). „Report of the Secretary-General pursuant to Security Council resolution 721 (1991).” (na jeziku: engleski). Security Council. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  19. ^ Ramcharan 1997, str. 59.
  20. ^ a b Sudetic, Chuck (3. 1. 1992). „YUGOSLAV FACTIONS AGREE TO U.N. PLAN TO HALT CIVIL WAR”. The New York Times. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  21. ^ Bjelajac & Žunec 2009, str. 246.
  22. ^ a b v g d đ e CIA 2002, str. 106.
  23. ^ Sell 2002, str. 154–155.
  24. ^ Nazor 2012.
  25. ^ Butković, Davor (4. 8. 2010). „15 godina nakon Oluje: Bismo li dobili rat bez Tuđmana?”. www.jutarnji.hr (na jeziku: hrvatski). Jutarnji list. Pristupljeno 2. 1. 2024. 
  26. ^ CIA 2002, str. 105.
  27. ^ Marijan 2012, str. 103.
  28. ^ CIA 2002, str. 158.
  29. ^ CIA 2002, str. 157-158.
  30. ^ a b v Ramcharan 1997, str. 449–450.
  31. ^ Brigović 2011, str. 449.
  32. ^ a b Dom i svijet & 3. 1. 2002.
  33. ^ Bellucci & Isernia 2003, str. 215.
  34. ^ Sell 2002, str. 154.
  35. ^ a b Trbovich 2008, str. 300.
  36. ^ NATO & 21. 2. 1992.
  37. ^ UN Charter, Article 53 § 1.
  38. ^ Sell 2002, str. 155.
  39. ^ CIA 2002, str. 106–107.
  40. ^ Armatta 2010, str. 197.
  41. ^ Hoare 2010, str. 123.
  42. ^ a b v g CIA 2002, str. 107.
  43. ^ Denitch 1996, str. 5.
  44. ^ Libal 1997, str. 89.
  45. ^ UN & September 1996.
  46. ^ Nambiar 2001, str. 172.
  47. ^ Ahrens 2007, str. 167–168.
  48. ^ Biondich 2004, str. 439.

Literatura uredi

Knjige
Naučni članci
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Венсов_план&oldid=27674484”