Slobodan Jovanović
Slobodan Jovanović (Novi Sad, Austrougarska, 21. novembar/3. decembar 1869 — London, Ujedinjeno Kraljevstvo, 12. decembar 1958) bio je srpski pravnik, istoričar, književnik i političar[1], potpredsednik Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije (27. mart 1941 — 11. januar 1942), predsednik Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije (11. januar 1942 — 26. jun 1943) u Londonu, profesor Beogradskog univerziteta (1897—1940), predsednik Srpske kraljevske akademije, rektor Beogradskog univerziteta, profesor javnog prava i dekan Pravnog fakulteta u Beogradu. Tokom oba balkanska rata 1912. i 1913. godine bio je šef Presbiroa pri Vrhovnoj komandi Srpske vojske. U ratnom presbirou je radio i od početka Prvog svetskog rata do 1917. kada mu je dodeljen rad u Ministarstvu inostranih dela. Ekspert na Konferenciji mira u Parizu 1919, teoretičar koji je između 1932. i 1936. objavio sabrana dela u sedamnaest tomova, predsednik Srpskog kulturnog kluba (1937—1941). Posle Drugog svetskog rata, Jovanovićeve knjige nisu štampane u Jugoslaviji do 1990. godine. Preminuo je u Londonu, u devedesetoj godini, kao apatrid. Jovanović je zvanično rehabilitovan 2007. godine.[2]
Slobodan Jovanović | |||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||||||||||||||||
Datum rođenja | 3. decembar 1869. | ||||||||||||||||||||||||
Mesto rođenja | Novi Sad, Austrougarska | ||||||||||||||||||||||||
Datum smrti | 12. decembar 1958.89 god.) ( | ||||||||||||||||||||||||
Mesto smrti | London, Ujedinjeno Kraljevstvo | ||||||||||||||||||||||||
Univerzitet | Univerzitet u Beogradu | ||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||
Biografija uredi
Rođen je 3. decembra 1869. u Novom Sadu, od oca Vladimira Jovanovića i majke Jelene, stanovali su u kući u Miletićevoj ulici broj 3. Vladimir Jovanović (1833—1922) je kao vodeći srpski liberal živeo u Novom Sadu kao politički izgnanik iz Srbije. Dao je ime svom sinu prvencu Slobodan, a ćerki Pravda. Po mnogima je Slobodan Jovanović prvi među Srbima nosio ovo ime.[3] Od sredine 1872. njegova porodica živi u Beogradu. 1879. polazi u Prvu beogradsku gimnaziju, tada sedmorazrednu i smeštenu u levom krilu Kapetan-Mišinog zdanja. Godine 1886. završio je Prvu mušku gimnaziju u Beogradu. Posle boravka u Minhenu (1886/87.) i Cirihu od 1. aprila 1890. studirao je prava u Ženevi, Švajcarska, kao državni stipendista Kraljevine Srbije. Potom je studije nastavio 1891. godine na Slobodnoj školi političkih nauka u Parizu. Naredne godine, 1892, vraća se u Srbiju gde dobija prvu državnu službu, u sudu, a potom u Ministarstvu inostranih dela u Beogradu. Slobodan Jovanović je 1893. upućen za atašea u srpsko poslanstvo u Carigradu, Osmansko carstvo, gde ostaje do 1894. Na ovom položaju radio je na poboljšanju položaja Srba u Turskoj. U MIP-u je u Prosvetnom odeljenju koje se bavilo srpskom propagandom (školskim i crkvenim pitanjima) u Makedoniji. Slobodan Jovanović objavljuje 1895. godine studiju „O društvenom ugovoru“, kritiku Rusoove teorije društvenog ugovora. Nalazi se u grupi okupljenoj oko 1894. konzervativnog (u smislu Dizraelijevog konzervativnog parlamentarizma) lista „Red“, koja je naredne godine (1895) nastavila da sarađuje u „Srpskom pregledu“ Ljubomira Nedića, profesora filozofije na Velikoj školi. Objavljuje svoje radove u brojnim časopisima, uključujući i 1896. mostarsku „Zoru“.
Godine 1897. je izabran za vanrednog profesora na Pravnom fakultetu Velike škole u Beogradu. Iste godine objavljuje svoje pristupno predavanje „O suverenosti“. Godine 1899. objavljuje delo pod nazivom „O dvodomnom sistemu“ u kojem se zalaže za dvodomni sistem kao neodvojivi deo parlamentarnog sistema prisutan u svim zemljama u kojima je uveden parlamentarizam osim u pojedinim zemljama Latinske Amerike i Balkana. U ovom delu kao glavni primer uzima Englesku, državu u kojoj je nastao savremen parlamentarizam. Iste godine objavljuje raspravu „Jovan Hadžić, srpski zakonopisac“ u izdanju Matice srpske.
Profesor uredi
Godine 1900. na Pravnom fakultetu je izabran za redovnog profesora. Slobodan Jovanović bio je nastavnik Pravnog fakulteta u Beogradu pune 43 godine, sve do svoga penzionisanja 1940. godine. Profesor Jovanović je bio jedan od osnivača „Srpskog književnog glasnika“ 1901. godine. U ovom književnom časopisu nalazio se u uređivačkom odboru i važio je za jednog od najredovnijih saradnika. Slobodan naredni istraživački rad objavljuje 1902. pod nazivom „Engleski parlamentarizam“.
Profesor Jovanović je 4. februara 1905. godine izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Godine 1908. je izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Profesor Jovanović je objavio veliku sintetičku studiju pod nazivom „Naše ustavno pitanje u XIX veku“ 1905. godine, a potom je drugi put štampao 1908. i treći 1932. Godine 1907. izdao je knjigu „Ustavno pravo“, koju će ponovo štampati 1924. Godine 1908. objavio je studiju pod nazivom „Utemeljenje građanskog zakonodavstva i ustavnosti u Srbiji“, koje će kasnije proširiti i objaviti 1931, i 1932. godine. Profesor Jovanović objavljivanjem knjige 1912. godine „Ustavobranitelji i njihova vlada“ započinje rad na velikom projektu pisanjem „Istorije Srbije 1838—1903“ koje će trajati pune dve decenije i predstavljaće središnje mesto u sveukupnom njegovom delu.
Šef Presbiroa pri Vrhovnoj komandi uredi
Tokom Prvog i Drugog balkanskog rata Slobodan je bio šef Presbiroa pri Vrhovnoj komandi [4] Srpske vojske. Posle pobede Srpske vojske u Kumanovskoj bici prelazi sa Presbiroom i Vrhovnom komandom u Skoplje, gde boravi nekoliko meseci. Posle Drugog balkanskog rata, 1913. godine izabran je za rektora Beogradskog univerziteta. Međutim, 1914. godine izbija Prvi svetski rat a Slobodan je ponovo upućen na službu u Presbiro [5] pri Vrhovnoj komandi Srpske vojske. U jesen 1915. austrougarske i nemačke oružane snage preduzele su veliku ofanzivu na Srbiju, istovremeno i bugarske snage prekidaju saobraćajnu komunikaciju dolinom Južne Morave i Vardara. Srpska vojska sa izbeglim narodom nalazila se u bezizlaznoj situaciji na Kosovu i Metohiji. Tada Vrhovna komanda odlučuje da se krene u povlačenje preko Albanije i Crne Gore na jadransku obalu u susret savezničkim snagama. Posle albanske golgote profesor Jovanović se našao na ostrvu Krf, gde su bile smeštene srpska vojska, izbeglice, narodna skupština, vlada i druge ustanove. Profesor Jovanović je pored obaveza u Presbirou nalazio vremena i za književni rad, koji mu je predstavljao duhovni mir u vremenu teškom po srpski narod. Na Krfu je 1917. napisao biografske oglede o Stojanu Novakoviću i Ljubomiru Nediću. Posle Prvog svetskog rata profesor Jovanović se nalazio među pravnim ekspertima pri jugoslovenskoj delegaciji na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.
Međuratni period uredi
Slobodan Jovanović zajedno s Bogdanom Popovićem obnavlja izlaženje „Srpskog književnog glasnika“. Profesor Jovanović je 1920. godine izdao čuvenu knjigu „Vođi Francuske revolucije“, sastavljenu od portreta Miraboa, Dimurjea, Dantona i Robespjera. Drugi put je ova knjiga štampana u okviru Jovanovićevih Sabranih dela 1932. kod izdavača Gece Kona. U okviru rada o nacionalnom pravu i istoriji profesor Jovanović 1923. štampa drugu knjigu pod nazivom „Druga vlada Miloša i Mihaila Obrenovića. Takođe, 1926. je objavio knjigu „Vlada Milana Obrenovića (I-II)“ koju je doštampao 1927. A 1929. godine izdaje knjigu pod nazivom „Vlada Aleksandra Obrenovića“ (I-II).
Profesor Jovanović je 1927. godine izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Između 1928. i 1930. godine nalazio se na mestu predsednika Srpske kraljevske akademije. Izdavanje Sabranih dela profesora Jovanovića je počelo kod Gece Kona 1932. godine. Profesor Jovanović je objavio knjigu 1934. pod nazivom „O državi“, koju čine teorijske formulacije sastavljene od elemenata, funkcija i ustanova savremene društvene zajednice. Ovu knjigu je proširio studijom „Poratna država“ 1936, kojom obrađuje Italiju, Englesku, Francusku, Rusiju i Nemačku i u njoj tipološki klasifikuje odnos između pravne države i države fašizma i komunizma, odnosno nastanak novih država masa kao novog oblika totalitarizam. Slobodan Jovanović je bio osnivač i prvi predsednik Srpskog kulturnog kluba u periodu od 1937. do 1941. Slobodan je 1938. godine objavio monografiju „O Gledstonu“, vođi engleskih liberala u parlamentu i na čelu britanske vlade; prateći njegovo političko angažovanje, profesor Jovanović je u stvari pratio put reformisanja[6] Britanske imperije. U broju od 4. decembra 1939. „Politika“ je preko čitave strane 9. i dva stupca strane 10. objavila pet članaka posvećenih Slobodanu Jovanoviću pod zajedničkim naslovom „Sedamdeset godina života g. Slobodana Jovanovića“. Godine 1939. objavio je veliko delo „Primeri iz političke sociologije“ - Engleska, Francuska, Nemačka 1815 — 1914. Iste godine objavio je studiju „O američkom federalizmu“. Jula 1940. Slobodan odlazi u penziju sa mesta redovnog profesora, odlikovan je Ordenom Jugoslovenske krune prvog reda.[7]
Jovanović je bio protivnik sporazuma Cvetković-Maček, kojim je obrazovana Banovina Hrvatska. Zalagao se za federaciju sa jakom centralnom vlašću u vidu jugoslovenskog parlamenta, biranog opštim pravom glasa, koji bi se brinuo za zajedničke poslove.[8]
Drugi svetski rat uredi
Posle vojnog puča 27. marta 1941. godine prihvatio je dužnost potpredsednika vlade u pučističkoj vladi generala Dušana Simovića.
Izbeglištvo je počelo u Jerusalimu, a nastavljeno u Londonu (od jula 1941). Do Simovićeve smene došlo je početkom januara 1942. kada su svi ministri Simovićeve vlade u Londonu predali su kolektivnu ostavku, izjavljujući da general Simović nije sposoban za rukovođenje. Nakon toga je kralj Petar II je imenovao Jovanovića za predsednika vlade. Jovanović je preuzeo dužnost 11. januara 1942. Iako je po svojoj inteligenciji i obrazovanju bio vodeći član emigracije, Jovanović nije imao nikakvog iskustva u praktičnoj politici, a s obzirom na svoju starost nije se očekivalo da on prilagodi svoje stavove novim okolnostima ili da postane energičan vođa.[9] Srpski političari u emigraciji priznavali su Slobodana Jovanovića za neosporan autoritet.[10], ali nije bio dorastao velikim političkim iskušenjima.[11] Sedište Jugoslovenske vlade u Londonu nalazilo se u velikoj zgradi na Najtsbridžu, gde je bio smešten kabinet Slobodana Jovanovića. U Jovanovićevoj vladi su bile pristupljene sve političke stranke koje su bile i u Simovićevoj vladi.[12] Međutim, Jovanovićeva vlada je uvela dve novine u odnosu na Simovićevu vladu. Prvo je bilo imenovanje četničkog vođe Dragoljuba Mihailovića za ministra vojske, vazduhoplovstva i mornarice. Do kraja Jovanovićevog boravka na mestu predsednika izbegličke vlade Mihailović će biti prvo unapređen u divizijskog, pa u armijskog generala i načelnika Vrhovne komande. Imenovanje za ministra i unapređivanja su trebalo da ojačaju Mihailovićevu poziciju u Jugoslaviji i ubrza savezničku pomoć.[13][14] Druga novina je bilo obrazovanje Vojnog kabineta predsednika vlade na čije čelo je postavljen major Živan Knežević. Major Knežević i njegov rođeni brat ministar dvora Radoje Knežević, inače Mihailovićeve pristalice i vođe Lige majora, su činili sivu eminenciju koja je stajala iza Jovanovića.[15][11] Braća Kneževići, su takođe imali jak uticaj na kralja Petra, postavili su svog brata Nikolu za šefa vladinog Odseka za šifriranje i tako imali uvid nad porukama koje su odlazile i dolazile u vladu i koristili su Jovanovićevu nesklonost da se meša u sporove ministara svoje vlade.[15]
Nova vlada je za ministra vojske umesto generala Bogoljuba Ilića imenovala generala Dragoljuba Mihailovića,[16][13][17][14], koji je vodio rojalistički pokret u Jugoslaviji, da bi se izbegla mešanje vojske u rad vlade i da se istovremeno iskoristi Mihailovićev ugled pri iznošenju zahteva Saveznicima. Posle Kairske afere i Simovićeve smene, vlade Slobodana Jovanovića zapravo su preko braće Radoja i Živana Kneževića bile u službi generala Dragoljuba Mihailovića [18][13] Imenovanje je trebalo da ojača Mihailovićevu poziciju u Jugoslaviji i ubrza savezničku pomoć.[13][14] Izbeglička vlada je podržala Mihailovićev suštinski pasivan stav[19], pošto je radije želeo da sačeka slabljenja okupatora pre vođenja aktivnog otpora, delom da bi se izbegle odmazde nad civilnim stanovništvom. Međutim, ovo je povećavalo rizik da pokret otpora okupljen oko komunista preuzme od Mihailovića vođstvo u pokretu otpora protiv sila Osovine.[17] Britanci su o Mihailoviću širili propagandu kao velikom vođi, iako je situacija u Jugoslaviji potpuno drugačija od pisanja britanske štampe[17]; kada je imenovan za ministra Mihailović nije imao vojsku pod svojom direktnom komandom nakon gušenja ustanka u Srbiji od strane Nemaca u jesenjoj ofanzivi. Mihailović je već tada stupio u kontakte sa kvislinškim i nemačkim vlastima i deo svoje vojske utopio u kvislinšku Srpsku državnu stražu. Sa druge strane, Jovanović i njegovi ministri nisu uspeli da ubede Saveznike da svojim ograničenim sredstvima pruže značajnu materijalnu pomoć Mihailoviću.[14]
Od 26. juna do 10. avgusta 1943. nalazio se na dužnosti potpredsednika vlade u kabinetu Miloša Trifunovića. Kada je kralj Petar II pod pritiskom britanskog premijera Vinstona Čerčila doneo odluku da smeni predsednika vlade Božidara Purića i da na njegovo mesto dovede Ivana Šubašića, profesor Jovanović se suprotstavio ovoj odluci. Novi predsednik vlade Ivan Šubašić je ubrzo sklopio sporazum s Titom tokom leta 1944. Posle Drugog svetskog rata, Slobodan Jovanović ostao je da živi u Londonu. U Londonu je stanovao od 1945. do 1958. nedaleko od Kensingtona Gardensa u ondašnjem skromnom i malom hotelu Tjudor Kort (Tudor Court Hotel, 48 — 52 Crowell Road, London SW7). Godine 1946. na procesu generalu Dragoljubu Mihailoviću i grupi od 23 lica u Beogradu Slobodan Jovanović je osuđen od strane Vojnog veća „na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od dvadeset godina, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva“. Na osnovu ove presude u Jugoslaviji je praktično uvedena zabrana na njegova dela.
Emigracija uredi
Posle rata, nekadašnji članovi jugoslovenske vlade u Londonu nisu bili kvalifikovani za britansku državnu socijalnu pomoć. Većina značajnih jugoslovenskih odnosno srpskih emigranata našla se na rubu egzistencijalnog opstanka. Međutim, srpski brodovlasnik Vane Ivanović osnovao je „Dobrotvorno udruženje slobodnih građana Jugoslavije“, čijim je donacijama spasao bede veliki broj uglednih intelektualaca emigranata. Slobodan Jovanović je bio inicijator osnivanja 1951. godine Udruženja srpskih pisaca u izgnanstvu i na osnivačkoj skupštini izabran je za počasnog predsednika, Miloš Crnjanski za predsednika, Miodrag Stajić za potpredsednika, za sekretara dr Miodrag Purković i za člana Uprave Kosta Pavlović. U tom Udruženju, koje je priređivalo mesečna predavanja, Jovanović je govorio iz oblasti srpske istorije i književnosti.
Rehabilitacija uredi
Preminuo je u petak 12. decembra 1958. u 6.30 č. izjutra, u svojoj devedesetoj godini, u Londonu. Opelo nad zemnim ostacima Slobodana Jovanovića izvršeno je 20. decembra 1958. pre podne, u srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Sava u Londonu. Opelu je prisustvovala kraljica Marija Karađorđević. Kao izaslanik kralja Petra II bio je Bogoljub Jevtić. Kao izaslanik kraljevića Tomislava i princeze Margarite bio je major Đorđe Dimitrijević. Od porodice opelu su prisustvovali Kosta St. Pavlović sa suprugom i sinom. Opelu su prisustvovali svi članovi Jugoslovenskog narodnog odbora, kome je Jovanović bio osnivač i predsednik od njegovog osnivanja, predstavnici Udruženja srpskih pisaca u izgnanstvu, kome je Jovanović bio počasni predsednik, predstavnici veterana JVUO iz Organizacije srpskih četnika i Organizacije srpskih četnika Ravna Gora. Kovčeg je bio prekriven zastavom Kraljevine Jugoslavije. Slobodan Jovanović je posle opela sahranjen na groblju Kensal grin, u severozapadnom delu Londona. Sahranjen je u pravoslavnom delu groblja, na kome se uglavnom nalaze grobovi Srba koji su u emigraciju otišli 1945. Godine 1965. je Udruženje srpskih pisaca u izgnanstvu podiglo spomen-ploču Slobodanu Jovanoviću u hotelu Kort u Londonu, gde je živeo od 1945. pa sve do svoje smrti 1958.
Njegovi posmrtni ostaci su 1. decembra 2011. godine ekshumirani, i preneti u hram Svetog Save u Londonu, gde je 5. decembra održan parastos. Dana 8. decembra su preneti u Srbiju, gde su 10. decembra sahranjeni u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.[20][21][22][23]
Uređivački odbor biblioteke „Srpska književnost u sto knjiga“ uvrstio je njegovu knjigu „Portreti iz istorije i književnosti“ kao 60. u kompletu. No, samo u prvom izdanju, štampanom u malom broju primeraka. U drugom izdanju ova knjiga, sastavljena od eseja Slobodana Jovanovića, nije bila ni štampana, zbog intervencije Saveza komunista Jugoslavije.
Godine 2007. Slobodan Jovanović je rehabilitovan odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda kojom je osuđen na robiju i gubitak časti je proglašena ništavnom.[24]
Srpska akademija nauka i umetnosti je u novembru 2019. povodom 150 godina od rođenja Slobodana Jovanovića organizovala izložbu i naučni skup.[25][26][27]
Dela uredi
Posle dugogodišnjih pokušaja da se štampaju njegova sabrana dela, zbog nepovoljnog mišljenja vlasti, tek 1990. godine u zajedničkom poduhvatu tri izdavača (BIGZ, Jugoslavija Publik, Srpska književna zadruga) štampano je 12 tomova sabranih dela akademika Slobodana Jovanovića.
Među značajnija njegova dela spadaju:
- O suverenosti,
- Osnovi pravne teorije o državi,
- Srpsko-bugarski rat (1901),
- Engleski parlamentarizam (1902),
- Svetozar Marković (1903),
- Makijaveli,
- Vođi francuske revolucije,
- Političke i pravne rasprave,
- Ustavno pravo Kraljevine Srbije,
- Ustavobranitelji.
- Ustavno pravo Kraljevine SHS,
- Jovanović, Slobodan (1933). Ustavobranitelji i njihova vlada (1838—1858) (3. ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1933). Druga vlada Miloša i Mihaila (2. ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1934). Vlada Milana Obrenovića. Knj. 1 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1934). Vlada Milana Obrenovića. Knj. 2 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1934). Vlada Milana Obrenovića. Knj. 3 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1934). Vlada Aleksandra Obrenovića. Knj. 1 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1935). Vlada Aleksandra Obrenovića. Knj. 2 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
- Jovanović, Slobodan (1936). Vlada Aleksandra Obrenovića. Knj. 3 (drugo, ispr. i dop. izd.). Beograd: Geca Kon.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 289.
- ^ „Rehabilitovan Slobodan Jovanović”. Pristupljeno 14. 4. 2013.
- ^ Trkulja, Jovica (11. 12. 2011). „Prvi Slobodan u Srba”. Novosti. Arhivirano iz originala 26. 09. 2019. g. Pristupljeno 13. 2. 2017.
- ^ „Ljetopis: Slobodan Jovanović”.
- ^ „Na današnji dan je rođen Slobodan Jovanović, prvi čovek sa tim imenom i otac „advokature“ u Srbiji”.
- ^ „Gledston”.
- ^ „Politika”, 24. jul 1940
- ^ Petranović 1992, str. 33.
- ^ Tomasevich 1975, str. 270.
- ^ Petranović 1992, str. 176.
- ^ a b Petranović 1992, str. 275.
- ^ Tomasevich 1975, str. 269.
- ^ a b v g Pavlowitch, str. 124.
- ^ a b v g Tomasevich 1975, str. 271.
- ^ a b Tomasevich 1975, str. 272.
- ^ Roberts 1973, str. 53.
- ^ a b v Kay 1991, str. 5.
- ^ Pavlowitch 1981, str. 94.
- ^ Tomasevich 1975, str. 281.
- ^ „RTS: „Slobodan Jovanović u Aleji velikana“ (5.12.2011)”. Pristupljeno 14. 4. 2013.
- ^ Posmrtni ostaci Slobodana Jovanovića stižu u Srbiju („Večernje novosti“, 2. decembar 2011)
- ^ Posmrtni ostaci Slobodana Jovanovića stižu u Beograd („Večernje novosti“, 5. decembar 2011)
- ^ Dejan Popović: Profesor Slobodan Jovanović vraćen jer je društvu potrebna katarza („Blic“, 11. decembar 2011)
- ^ „Rehabilitovan Slobodan Jovanović; Koštunica:Ispravljena nepravda.”. Pristupljeno 26. 10. 2007. Radio-televizija Srbije, 26. oktobar 2007
- ^ „Svet i vreme Slobodana Jovanovića (1869–1958)”. SANU. Pristupljeno 6. 11. 2019.
- ^ „Naučni skup "Slobodan Jovanović – život, delo, vreme"”. SANU. Pristupljeno 6. 11. 2019.
- ^ Dimitrijević, Milica (5. 11. 2019). „Svet i vreme Slobodana Jovanovića”. Politika. Pristupljeno 6. 11. 2019.
Literatura uredi
- Jovanović, Slobodan (2005). Sabrana dela I - XVII tom [1. Vođi Francuske revolucije; 2 Političke i pravne rasprave, Knj. 1; 3. Političke i pravne rasprave, Knj. 2; 4. Političke i pravne rasprave, Knj. 3; 5. Ustavobranitelji i njihova vlada (1838-1858); 6. Druga vlada Miloša i Mihaila; 7. Vlada Milana Obrenovića, Knj. 1; 8. Vlada Milana Obrenovića, Knj 2; 9. Vlada Milana Obrenovića, Knj. 3; 10. Vlada Aleksandra Obrenovića, Knj. 1 11. Vlada Aleksandra Obrenovića, Knj. 2 12. Vlada Aleksandra Obrenovića, Knj. 3; 13.Država, Knj. 1; 14. Država, Knj. 2; 15. Iz istorije političkih doktrina, Knj. 1; 16. Iz istorije političkih doktrina, Knj. 2; 17. Primeri političke sociologije. Beograd: Prosveta [Fototipsko izdanje štamparije IKP "Gece Kona" od 1932. do 1935.] str. 8056. ISBN 978-86-07-01630-3.
- Milosavljević; Dr Boris (2017). Slobodan Jovanović: teorija. Beograd: Balkanološki institut SANU. str. 651. ISBN 978-86-7179-100-7.
- Grupa autora; Priređivači: Čavoški, Kosta i Kostić, Aleksandar (2019). Slobodan Jovanović - život, delo, vreme: povodom 150 godine od rođenja [Zbornik radova]. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. str. 452. ISBN 978-86-7025-827-3.
- Popović, Dr Nebojša A. (2003). Slobodan Jovanović i jugoslovenska država. Beograd: Institut za savremenu istoriju. str. 399. ISBN 978-86-7403-075-2.
- Basta, Dr Danilo N. (2003). Pet likova Slobodana Jovanovića. Beograd: Službeni list SRJ. str. 205. ISBN 978-86-355-0570-1.
- Jovanović, Slobodan; Priredio: Trkulja, Dr Jovica (2020). Poruke i putokazi. Beograd: Catena mundi. str. 544. ISBN 978-86-6343-133-1.
- Jovanović, Slobodan (2014). Moji savremenici: Milovan Milovanović, Nikola Pašić, Bogdan Popović i Pavle Marković. Beograd: Beoknjiga. str. 201. ISBN 978-86-7694-431-6.
- Mitrović, Andrej (2019). Jugoslavija na konferenciji mira 1918-1920. Novi Sad: Prometej; Beograd: Radio-televizija Srbije. str. 512. ISBN 978-86-515-1500-5.
- Pavlović, Marko (2000). Jugoslovenska država i pravo: 1914-1941. Kragujevac: N. Pavlović. str. 375. ISBN 86-83313-01-8. OCLC 440809385.
- Kazimirović, Vasa (2022). Srbija i Jugoslavija 1914-1945, Knj. 1. Novi Sad: Prometej. str. 722. ISBN 978-86-515-2015-3.
- Kazimirović, Vasa (2022). Srbija i Jugoslavija 1914-1945, Knj. 2. Novi Sad: Prometej. str. 698. ISBN 978-86-515-2017-7.
- Stanišić, Mihailo (1999). Ekspanzionizam Hrvata i rastrojstvo Srba. Službeni list SRJ. str. 369. ISBN 86-355-0429-1.
- Nikolić, Kosta (2008). Vlade Kraljevine Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Beograd: Institut za savremenu istoriju. str. 275. ISBN 978-86-7403-120-9.
- Priređivači: Pijevac, Komnen i Jončić, Dušan (2004). Zapisnici sa sednica Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije 1941-1945. Beograd: Arhiv Srbije i Crne Gore i Službeni list SCG. str. 528. ISBN 978-86-3550-637-1.
- Priredio: Križman, Bogdan (1981). Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1941-1943. - Dokumenti, Knj. 1. Beograd: Arhiv Jugoslavije; Zagreb: Globus. str. 529.
- Priredio: Petranović, Branko (1981). Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945. - Dokumenti, Knj. 2. Beograd: Arhiv Jugoslavije; Zagreb: Globus. str. 447.
- Đuretić, Veselin (1992). Saveznici i Jugoslovenska ratna drama: između nacionalnih i ideoloških izazova, Knj. 1. Beograd: Politika. str. 545.
- Đuretić, Veselin (1992). Saveznici i Jugoslovenska ratna drama: prestrojavanje u znaku kompromisa, Knj. 2. Beograd: Politika. str. 560.
- Stranjaković, Dragoslav; Priređivač: Mitrović, Jeremija (1991). Najveći zločini sadašnjice: Patnja i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941-1945. Gornji Milanovac: Dečje novine; Priština: Jedinstvo. str. 578. ISBN 978-86-3670-486-8.
- Stanković, Nikola (2022). Jugoslovenska vojska van otadžbine 1941-1948. Novi Sad: Prometej. str. 297. ISBN 978-86-515-1915-7.
- Terzić, Milan (2022). Borba za informacije: Radio-depeše Jugoslovenske kraljevske vlade i Draže Mihailovića. Beograd: Službeni glasnik. str. 444. ISBN 978-86-519-2817-1.
- Nikolić, Kosta (2018). Saveznici, četnici i partizani u Drugom svetskom ratu. Beograd: Catena Mundi. str. 374. ISBN 978-86-6343-098-3.
- Grupa autora; Priredio: Knežević, Radoje (2019). Knjiga o Draži (2. izdanje). Beograd: Catena Mundi. str. 740. ISBN 978-86-6343-077-8.
- Roberts, Valter (2014). Tito, Mihailović i Saveznici 1941-1945. Beograd: Čigoja. str. 402. ISBN 978-86-531-0015-5.
- Timotijević, Miloš (2019). Zlato četnika i partizana - dekonstrukcija jednog mita: Finansije i otpor okupatoru u Srbiji i Jugoslaviji (2. izdanje). Beograd: Službeni glasnik. str. 316. ISBN 978-86-519-2233-9.
- Cvetković, Srđan (2019). Između srpa i čekića: likvidacija "narodnih neprijatelja" - 1944-1953 (2. izdanje). Beograd: Službeni glasnik. str. 601. ISBN 978-86-519-1923-0.
- Priređivači: Cvetković, Srđan i Dević, Nemanja (2019). OZNA: Represija komunističkog režima u Srbiji 1944-1946. - Dokumenti. Beograd: Catena Mundi. str. 600. ISBN 978-86-6343-117-1.
- Pavlović, Momčilo (2019). Za Tita ili za kralja: Izbori za Ustavotvornu skupštinu 11. novembra 1945. (2. izdanje). Beograd: Institut za savremenu istoriju. str. 432. ISBN 978-86-7403-228-2.
- Martin, David (2018). Ally Betrayed: The Uncensered Story of Tito and Mihailovich. Arcole Publishing. str. 359. ISBN 978-17-8912-268-8.
- Fotitch, Constantine (1948). The war we lost: Yugoslavia's tragedy and the failure of the West. New York: Viking Press. str. 344. ISBN 978-05-9853-498-9.
- Saradnici: Jovanović, Slobodan; Pavlović, Stevan K. ; Garić, Bratimir (1993). Slobodan Jovanović u emigraciji: Razgovori i zapisi. Beograd: Službeni list SRJ i Dosije. str. 231. ISBN 978-86-3550-185-7.
- Slobodan Jovanović: Iz istorije i književnosti II, Sabrana dela tom 12, 887 strana. . Beograd. 1991. ISBN 978-86-13-00435-6. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - Ilustrovana monografija - Miodrag Jovičić, Slobodan Jovanović - Pravni fakultet univerziteta u Beogradu i I. P. Vajat D. O. O Beograd, (2004). str. 12-60.
- Dimić, Ljubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Spoljašnje veze uredi
- Biografija na sajtu SANU
- Fond Slobodan Jovanović Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. januar 2012)
- Zbirka knjiga Slobodana Jovanovića — Digitalna Narodna biblioteka Srbije
- Slobodan koji je sanjao slobodu (RTS Oko magazin - Zvanični kanal)
- 150 godina srpskog Voltera (RTS sajt - Zvanični kanal)
- Jovanović među velikanima (SPC, 10. decembar 2011) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. septembar 2015)
- Slobodan Jovanović konačno počiva u Srbiji („Večernje novosti“, 10. decembar 2011)
- Srbija vraća deo duga velikanu („Blic“, 10. decembar 2011)
- Slobodan Jovanović - naučnik i državnik („Večernje novosti“, feljton, decembar 2011) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. mart 2012)
- NAJBOLjI POZNAVALAC USTAVNOG PRAVA U SRBIJI: Slobodan Jovanović nikad nije pripadao nijednoj stranci („Večernje novosti”, 21. februar 2023)