Tendaj
- Za kineski ogranak iste škole pogledajte Tiantai
Tendai (天台宗 Tendai-shū) je japanska škola mahajana budizma koja potiče od kineske škole tiantai ili škole Lotusove sutre.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b8/%E6%9C%80%E6%BE%84%E5%83%8F_%E4%B8%80%E4%B9%97%E5%AF%BA%E8%94%B5_%E5%B9%B3%E5%AE%89%E6%99%82%E4%BB%A3.jpg/185px-%E6%9C%80%E6%BE%84%E5%83%8F_%E4%B8%80%E4%B9%97%E5%AF%BA%E8%94%B5_%E5%B9%B3%E5%AE%89%E6%99%82%E4%BB%A3.jpg)
Njenim osnivačem se smatra Saičo (posmrtno ime Dengjo Daiši), budistički monah koji je po svom povratku iz Kine, gde je izučavao kinesku tradiciju tientai, u Japanu osnovao budističku sektu tendai.[1] Saičo je 805. godine osnovao Enrjaku-đi, budistički samostan na planini Hiei.
Iako temeljena na tiantaiju, nova doktrina je nastojala pomiriti zen i određene elemente šintoizma sa japanskom estetikom. Tendai u sebi sjedinjava različite ideje i rituale budizma, uključujući i ezoterične obrede, ali ih interpretira na nov način.[1] Iako je u suštini eklektičan, Lotus sutra je naročito značajan budistički zapis, koji se smatra vrhovnom knjigom budizma.[1] Sedište tendai budizma bilo je na planini Hiei, a sam tendai budizam imao je važnu ulogu u oblikovanju japanskog budizma, jer je iznedrio osnivače budističkih škola Kamakura, i to zen, jodo, jodo šinšu i ničiren.[1]
Postala je najpopularniji oblik budizma među japanskim višim klasama, a Enrjaku-đi važno političko središte, sve dok ga u Sengoku periodu 1572. nije razorio Oda Nobunaga u nastojanju da ujedini Japan. Hram je kasnije obnovljen i dan-danas služi kao sedište škole.
Literatura
уреди- Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd. 2004. ISBN 978-86-19-02360-3..
- Kembridžova ilustrovana istorija religije, Stylos, Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6..