Janko Drašković (Zagreb, 20. oktobar 1770 — 14. januar 1856, Radgona) grof, hrvatski plemić, književnik i jedan od vođa Ilirskog pokreta.[1]

Janko Drašković
Datum rođenja1770.
Mesto rođenjaZagreb
Datum smrti1856.
Mesto smrtiBad Radkersburg

Grof Drašković je (1841) bio carsko-kraljevski komornik, vitez reda Sv. Stepana (Stefana - Ištvana) kralja ugarskog.

Biografija uredi

Rođen je u Zagrebu u staroj hrvatskoj plemićkoj porodici "ot Trakošćana", koja je dala više banova i biskupa. Detinjstvo provodi na porodičnim imanjima pored Karlovca (Brezovici i Rečici) i u mestima gde mu je otac, austrijski graničarski pukovnik kao "časnik" službovao. Grof Ivan Drašković (1740—1787) poznat kao "prvi" jugoslovenski mason,[2] carski i kraljevski komornik i Veliki župan Križevački,[3] imao je dva sina, Janka i Juraja ili Đuru. Bio je oženjen sa plemkinjom Eleonorom Felicitom (Malatinski).

Završio je Janko klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a studije prava i filozofije u Beču. Iako jurist, opredelio se za vojnički poziv, ali vojsku morao napustiti kao invalid, nakon nezgodnog pada sa konja. Otišao je zatim u Pariz, gde je više godina poživeo i provodio se kao aristokrata "sa istoka". Po zemljaku Imbru Tkalcu, grof se u francuskoj prestonici odao razvratu, koji je upražnjavao i po povratku, među svojim kmetovima "nežnijeg pola".[4] Oženio se 1808. godine sa baronicom Franciskom Kulner (1788—1846).

Sredovečni grof Janko Drašković je godinama živeo povučeno, na svom posedu Rečici kod Karlovca. Najveći deo imetka je izgubio još 1811. godine u austrijskom novčanom bankrotu. Stupio je u politički život Hrvatske u poznijim godinama (62). Bio je prvak hrvatske "Narodne stranke" do 1848. godine. Predsedavao je na martovskoj konferenciji 1848. godine, na kojoj su formulisani hrvatski narodni zahtevi.

Umro je u siromaštvu 1856. godine, na svom imanju u Radgoni u Štajerskoj. Godine 1893. prenete su tokom svečanosti njegovi posmrtni ostaci u Zagreb, gde su pokopani na groblju Mirogoj. Hrvatsko sveučilišno društvo "Zastava" izdalo je tom prilikom malu Draškovićevu "Spomenicu".

Ilirski pokret uredi

Janko je bio "nesumnjivi otac, vođa i prvak Hrvatskog preporoda".[5] On je veliki patriota i pravi narodni vođa. U prvom redu hrvatskih Ilira bili su pored njega još Ljudevit Gaj i Ivan Derkos (1808—1841). Drašković je dopunio Derkosov književni program, i od njega načinio politički.[6] Izdao je u Karlovcu 1832. godine prvi hrvatski i to štokavskim dijalektom pisani politički spis pod naslovom "Disertacija" (tj. Razgovori). Tom svojom brošurom uveo je posle mnogo stoleća hrvatski jezik u politički život. Označio je glavne puteve i ciljeve koje treba da ima ubuduće hrvatska politika. Smatrao je da hrvatske zemlje treba da se ujedine u sklopu Habzburške monarhije sa Ugarskom.[7] Autor je zaokružio na papiru buduću državu "Veliku Iliriju",[8] u koju su po njegovom shvatanju ušli: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosnu, Hercegovinu, Štajersku, Korušku i Kranjsku. Zaokružio je hrvatski kulturni prostor (zemlje!) i radio na formiranju hrvatskog narodnog jezika, koji bi potisnuo službeni latinski. Knjižicu je inače namenio hrvatskim poslanicima u Ugarskom saboru (mandat 1832-1836), gde se imalo najpre tražiti ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije.

Drašković je navodno počeo da radi za narodni preporod još početkom 19. veka. Od 1806. godine bavio se on narodnom poezijom i melosom u Parizu. Pisao je Janko o tome 1841. godine u pismu Savi Tekeliji, da se nisu se videli njih dvojica "starih prijatelja" čak 37 godina. Smerao je ostareli grof da po Slavoniji i Banatu prodaje osnivačke akcije "Ilirskog kazališta" (hrvatskog).[9]

Zaslužan je za osnivanje više hrvatskih nacionalnih ustanova. Grof je bio od osnivanja 12. aprila 1838. godine predsednik Društva Ilirske čitaonice u Zagrebu.[10] Drašković je pokretač osnivanja i "Matice ilirske", kao predsednik čitaonice govoreći na jednoj od njenih godišnjih skupština, održanoj februara 1842. godine. Njegov predlog je usvojen, pa je rešeno da se ona organizuje po uzoru na slična društva u Pešti (srpska) i Pragu (česka). Do 1851. godine maticom je upravljala je glavna uprava Ilirske čitaonice.[11] Drašković spada u red prvih utemeljitelja, koji je postao uplatom 50 f. članarine. Od njegovog nasledstva, nakon grofove smrti, pripalo je još nekoliko hiljada forinti Matici. Doprineo je otvaranju Narodnog kazališta (pozorišta) u Zagrebu 1840. godine. Kada se te godine novosadsko pozorište (koje je bilo pre Sterijino) "razišlo", deo glumaca je otišao u Beograd a deo u Zagreb. Pozvala je zagrebačka Ilirska čitaonica Novosađane da o domaćinovom trošku gostuju u Zagrebu iste godine. Bio je to početak realizacije Draškovićeve i Demeterove ideje o narodnom kazalištu.[12] Radilo se na tome da umesto predstava na nemačkom jeziku, počne izvođenje dela na hrvatskom jeziku. Prvu predstavu izveli su srpski glumci pod naslovom "Juran i Sofija ili Turci kod Siska", 10. juna 1840. godine. Bio je to komad Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a prolog je napisao Ivan Mažuranić kasnije hrvatski ban. Tada se prozove zagrebačko "Varoško kazalište narodno ilirsko".

Učestvovao je u organizovanju hrvatskog Gospodarskog društva (1841).

Sa Srbima uredi

Drašković je radio i na uobličavanju hrvatskog jezika, za čiju osnovu će biti uzet štokavski dijalekat. Pokušavano je da u prvo vreme taj jezik bude nazvan "ilirski", a činili bi ga "bratski" - hrvatski i srpski. Po grofu najveću prepreku da se "braća" (narodi, odnosno njihovi jezici ujedine) bili su "popovi oba zakona" (vere). To je trebalo da svojim istupanjima i pisanjem prevaziđu intelektualci; kod Hrvata je po grofovim rečima već bilo spremno 12 pisaca. Trebalo je hvatati veze sa istaknutim Srbima; prvi je bio ostareli Sava Tekelija iz Arada. Hrvat Drašković se inače služio podjednako latinicom i ćirilicom; vodio je lični dnevnik ali i pisao pisma na ćirilici, kao ona zaslužnom Srbinu Tekeliji (1841). Nabavljao je više Vukovih ćiriličnih srpskih knjiga, uvek po tri egzemplara.[13] I Jankov brat, grof Đuro Drašković se isto tako služio ćirilicom (koju zove 1797. godine "ilirička litera"); piše pisma bratu[14] i čita ćirilične knjige, kao 1801. godine kada je bio pretplatnik jedne takve knjige.

Bio grof Janko Drašković počasni član elitnog "Društva srpske slovesnosti" u Beogradu.[15] Postao je on 1834. godine u Požunu (Bratislavi), pretplatnik časopisa "Serbski letopisi" (Letopisa Matice srpske), koji se štampao oduvek na ćirilici, u Budimu.[16]

Delo uredi

Grof Drašković se bavio uzgred i književnim radom. Objavio je više rodoljubivih pesama, po književnim časopisima, kao 1838. godine u "Danici ilirskoj", pesmu Odziv na dr Dimitrie Demetra.

Reference uredi

  1. ^ Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 163. 
  2. ^ Zoran D. Nenezić: "Masoni u Jugoslaviji (1764—1980)", Beograd 1987.
  3. ^ Josip Horvat: "Ljudevit Gaj: njegov život, njegovo doba", Zagreb 1975.
  4. ^ Imbro Tkalac: "Moje uspomene", Beograd 1926.
  5. ^ Zoran Milošević: "Crkva i politika", Beograd 2002.
  6. ^ Lazo M. Kostić: "Krađa srpskog jezika; kulturno-istorijska studija", 1964.
  7. ^ "Nova enciklpedija u boji", Vuk Karadžić, Beograd 1977.
  8. ^ Đuro Šurmin: "Povjest književnosti hrvatske i srpske", Zagreb 1898.
  9. ^ "Danica", Novi Sad 1861.
  10. ^ "Danica ilirska", Zagreb 1841.
  11. ^ "Srbski letopis", Novi Sad 1865.
  12. ^ "Pozorišno uređenje", Novi Sad 1873.
  13. ^ Vuk St. Karadžić: "Srpske narodne pjesme...", Beč 1846.
  14. ^ Vera Milosavljević: "Sava Tekelija i srpska misao", Beograd 1998.
  15. ^ "Glasnik Društva srpske slovesnosti", Beograd 1865.
  16. ^ "Serbski letopisi", Budim 1834.