Aizu
Aizu (jap. 会津, translit. Aizu) je najzapadnija od tri regije prefekture Fukušime u Japanu (ostale dve regije su Nakadori u centru i Hamadori na istoku). Po popisu od 1. oktobra 2010. imala je populaciju od 291.838 ljudi.[1]Njen glavni grad je Aizu-Vakamacu.
Aizu | |
---|---|
![]() Zamak Curuga u glavnom gradu okruga Aizu – Aizu-Vakamacu | |
Sedište | Prefektura Fukušima, Japan |
Jezik | japanski |
Stanovništvo | 291838 (1. oktobar 2010) |
Tokom Edo perioda, Aizu je bio deo samoupravljajuće feudalne oblasti (Aizu han)[2]
Istorija
urediPoslednji daimjoi Aizu oblasti bili su iz porodice Hošina koje su u 17. veku, od strane glave porodice Hošina Misamicua, usvojili vanbračnog sina drugog Tokugava šoguna Tokugave Hidetade. Zbog ove usluge šogunatu dobili su razne olakšice prema hanu uključujući i povećan budžet kad se ova porodica konačno stacionirala kao vladajuće telo u oblasti Aizu. Njihovo finansiranje do sredine 17. veka iznosila je 240,000 koku-a, a usvojeni sin Hošina Macajuki, čiji je polubrat bio Tokugava Iemicu uzdizao se na političkim pozicijama sve do titule regenta tada maloletnom četvrtom Tokugava šogunu Tokugave Iecuni. Zahvaljujući dobrim odnosima, do kraja 17. veka porodici Hošina je dozvoljeno da upotrebljava Tokugavin amblem i prezime Macudaira pa je od tada klan prozvan Aizu-Macudaira dok je prezime Hošino korišćeno samo za potpisivanje dokumenata koji se tiču unutrašnjih poslova u zemlji.
Godine 1822, direktna porodična Hošina-Macudaira loza izumire sa smrću sedmog feudalnog gospodara Katahira sa svojih 15 godina. Njega je nasledio osmi gospodar Katataka koji je bio šesti rođak i član Takasu linije iz klana Mito ali i on umire bez naslednika 1852. godine pa ga na poziciji zamenjuje jedan od njegovih pranećaka, kasnije poznati Katamori čiji su preci do kraja Bošin rata vodili ovu oblast. Osoba koja je trenutno na čelu porodice Tokugava – Tokugava Cunenari, takođe vuče poreklo iz oblasti Aizu.
Zbog svih veza sa šogunatom, ova oblast je bila lojalna i posvećena feudalnoj vladavini čak i u njenoj najvećoj krizi i očiglednom gubitku vlasti u Meidži obnovi.
Van toga okrug Aizu je bio poznat po svojim samurajima veštim u borilačkim veštinama koja je uvek imala na raspolaganju oko 5000 spremnih ratnika za borbu. Zbog toga je često dobijala zadatak čuvanja granica kako na severu (Sahalin), tako i na jugu. Takođe u periodu dolaska admirala Metju Perija Aizu je bio taj koji je bio zadužen za operacije obezbeđenja oko luke prestoničkog grada Eda.
Oblast je imala dva tipa zvaničnih pravila za svoju vojsku, jednu za komandire (将長禁令 shōchō kinrei) i jednu za vojnike (士卒禁令 shisotsu kinrei), napisanih 1790—ih, koji su predstavljali set profesionalnih, modernih standarda za vojnu organizaciju i operaciju. U svoj delu „za vojnike“ bila su dva pravila koja su se štitila ljudska prava štiteći neprijateljske civile i to 70 godina pre Ženevske konvencije 1864. godine:
- 敵地といえども猥りに田畑を踏荒らすべからざる事。
"Bez obzira da li pripada neprijatelju, zabranjeno je gaziti i uništavati tuđa pirinčana polja."
- 敵地に入って、婦女を犯し、老幼を害し、墳墓を荒らし、民家を焼き、猥りに畜類を殺し、米金を掠取り、故なく林木を伐り、作毛を刈取べからざる事。
"U neprijateljskoj teritoriji izričito je zabranjeno silovanje žena, povređivanje starih i dece, skrnavljenje grobova, spaljivanje domova, klanje stoke, otimanje novca i pirinča, seča drveća bez razloga i krađa prinosa iz polja."
Tokom mandata devete generacije feudalnog gospodara Macudaire Katamorija, okrug je poslao veliki deo svojih trupa za Kjoto gde je Katamori služio kao neka vrsta vojnog savetnika (Kjoto Šugošoku). Pokoravajući se naređenjima šogunata, služio je i kao patronat i zvaničan supervizor policijske jedinice Šinsengumi a sve u cilju potisnjavanja pobune među samurajima koji su traživi ponovno ustoličenje cara kao glavne vladajuće figure Japana. Sukobljavajući se sa okrugom Čošu, a kasnije i sa njenim saveznikom Sacumom, Katamori se sa aktuelnim šogunom Tokugavom Jošinobuom povukao sa vlasti 1868. godine. Međutim novo oformljena vlast pod pokroviteljstvom cara, koja se sastojala od ljudi iz Čošu-Sacuma oblasti zahteva kaznu za Katamorija i okrug Aizu koje svrstava u „neprijatelje dvora“. Izbija Bošin rat i okrug Aizu postaje bojno polje za većinu bitaka u ovom sukobu. Vidno nadjačana i brojem i opremljenošću vojnika, Aizu ovaj rat gubi u oktobru 1868. i kao feudalna oblast, prestaje da postoji.
Tokom bitke za Aizu, čuvena Aizu jedinica Bjakotai ("Beli tigrovi"), koja se sastojala od mladih, većinom u tinejdžerskim godinama, samuraja, zbog toka borbe izvršava ritualno samoubistvo - sepuku na Imori brdu.
Poznate ličnosti iz okruga Aizu
uredi- Deva Šigeto (1856–1930), admiral japanske carske mornarice.
- Hidejo Noguči (1876–1928), doktor koji je dao značajan doprinos u lečenju sifilisa i žute groznice.
- Šiba Goro (1860–1945), deo poslanstva tokom opsade na Peking, 1900.
- Nidžima Jae (rođen kao: Jamamoto Jaeko, 1845–1932), žena ratnik, koosnivač Došiša univerziteta, predavač na univerzitetu o žena Nidžime Džoa.
- Jamamoto Kakuma (1828–1892), bivši samuraj, koosnivač Došiša univerziteta.
- Takamine Hideo (1854–1910), bivši samuraj, diplomac američkog fakulteta, edukatom, reformator u obrazovanju.
- Ibuka Kadžinosuke (1854–1935), bivši samuraj, preobratitelj u hrišćanstvo i sveštenik.
- Macudaira Cuneo (1877–1949), sin Macudaire Katamorija, ambasador u Americi i Velikoj Britaniji.
- Macudaira Secuko (1909–1995), ćerka Macudaira Cunea; kasnije udata za princa Čičibu no Mija, brata cara Hirohita.
- Jamakava Kendžiro (1854–1931), diplomac na Jejl univerzitetu, istraživač, fizičar, akademik i predsednik Unverziteta u Tokiju i Kjotu.
- Jamakava Sutemacu (1860–1919) organizator, aktivista crvenog krsta i ženskog patriockog društva. Bila je deo osnivanja Cuda koledža.
- Jamakava Hiroši (1845–1898) Vojni vođa branitelj okruga, i bitna ličnost tokom Seinan rata i pobune Sacuma.
- Jamakava Futaba (1844–1909), saradnik Takamine Hidea, zalagala se za edukaciju žena.
- Tokugava Cunenari (1940 – ), unuk Macudaire Cunea, trenutne glave Tokugava porodice.
- Saigo Tanomo (1830–1903), učitelj Sokaku Takede i glavni sveštenik u hramu "Tošogu".
- Akabane Širo (赤羽四郎) (1855–1910), japanski ambasador u Holandiji.
- Akazuka Takemori (赤塚武盛) (1852–1879), policajac iz Meidži ere.[3]
- Urju Ivako (1829–1897), čuveni socijalni radnik.
- Suva Kičiko (1819–1907), čuveni filantrop.
- Juki Kunitari (1800–1888), pesnik.
- Macudaira Isao (松平勇雄) (1907–2006), unuk Macudaire Katamorija, političar i guverner prefekture Fukušima (1976–1988).
- Akizuki Teidžiro (1824–1900), Aizu samuraj i edukator.
- Kijoši Saito (1907–1997), umetnik.
- Nakano Takeko (1847–1868), čuvena žena - ratnik.
- Kei Sato (1928–2010), glumac
Lista daimjoa okruga
urediIme | Vladavina |
---|---|
Gamo Udžisato (蒲生氏郷) | 1590–1595 |
Gamo Hidejuki (蒲生秀行) | 1595–1598 |
- Uesugi klan 1598-1601 (Tozama; 1.200.000 koku)
Ime | Vladavina |
---|---|
Uesugi Kagekacu (上杉景勝) | 1598–1601 |
- Gamo klan 1601-1627 (Tozama; 600.000 koku)
Ime | Vladavina |
---|---|
Gamo Hidejuki (蒲生秀行) | 1601–1612 |
Gamo Tadasato (蒲生忠郷) | 1612–1627 |
- Kato klan 1627-1643 (Tozama; 400.000 koku)
Ime | Vladavina |
---|---|
Kato Jošiaki (加藤嘉明) | 1627–1631 |
Kato Akinari (加藤明成) | 1631–1643 |
- Hošina/Macudaira klan 1643-1868 (Šinpan; 230,000->280.000 kokua)
Ime | Vladavina |
---|---|
Hošina Masajuki (保科正之) | 1643–1669 |
Hošina Masacune (保科正経) | 1669–1681 |
Macudaira Masakata (松平正容) | 1681–1731 |
Macudaira Katasada (松平容貞) | 1731–1750 |
Macudaira Katanobu (松平容頌) | 1750–1805 |
Macudaira Kataoki (松平容住) | 1805 |
Macudaira Katahiro (松平容衆) | 1806–1822 |
Macudaira Katataka (松平容敬) | 1822–1852 |
Macudaira Katamori (松平容保) | 1852–1868 |
Macudaira Nobunori (松平喜徳) | 1868—1891. |
Reference
urediLiteratura
uredi- Deal, William E. (2005). Handbook to Life in Medieval and Early Modern Japan. Oxford University Press. str. 81. ISBN 978-0-19-533126-4.
- Shinichi, Noguchi (2005). Aizu-han. Tokyo: Gendai Shokan. ISBN 978-4-7684-7102-9.
- Bolitho, Harold. “Aizu, 1853-1868.” Proceedings of the British Association for Japanese Studies, vol. 2 (1977): 1-17.
Spoljašnje veze
uredi- Pravila Aizu vojske za komandire i vojnike (na japanskom)