Aleksandar Akoimetos, nazvan Aleksandar Besani (umro oko 430[1]) je bio radikalni sirijski asketa iz 4. veka.

Početkom 4. veka u istočnom hrišćanstvu se pojavio radikalni oblik monaštva, čiji su sledbenici nazvani masalijani.[2] Oni su odbacivali rad i svojinu i neprestano se molili, pa čak uopšte i ne spavajući. Ovaj ideal je u radikalnom vidu sprovodio Aleksandar Akoimetos, na osnovu čega je i stekao nadimak besani.[2]

Aleksandar je bio osnivač monaških zajednica u Siriji[1], ali nije hteo da ostane u pustinji u tradicionalnoj ulozi pustinjskog oca, već je krenuo u urbani Konstantinopolj.[2] U prestonicu je stigao sa stotinjak monaha među kojima je bio i Ipatije Vitinijski.[3] Aleksandarovi monasi su živeli od milostinje, ali nisu dozvoljavali gomilanje darova i stvaranje zaliha.[1] Ovi „slobodni“ monasi nisu potpadali pod bilo kakav vid crkvenog ili episkopalnog nadzora, već su lutali ulicama upražnjavajući nerad, propovedajući, pa čak i šikanirajući ljude.[4] Crkva je reagovala tako što je osudila ovakav način života kao mesalijansku jeres, uspostavljajući temelje tradicionalnom obliku monaštva koji se razvio u srednjem veku, sa manastirima, igumanima, itd.[5]

Danas se smatra da je Aleksandar osuđen i prognan ne zato što su njegove propovedi odstupale od svetih spisa, već zato što je predstavljao političku pretnju za crkvu.[2] I pored toga, njegov dosledni zavet siromaštva je, preko njegovih učenika, snažno uticao na istočno hrišćansko monaštvo.[1]

Izvori

uredi
  1. ^ a b v g Asceticism, Encyclopædia Britannica
  2. ^ a b v g Caner, Daniel. Wandering, Begging Monks: Spiritual Authority and the Promotion of Monasticism in Late Antiquity. Los Angeles: University of California Press (str. 126–130), 2002.
  3. ^ Baguenard, str. 51
  4. ^ Frank, Georgia. 2000. The Memory of the Eyes: Pilgrims to Living Saints in Christian Late Antiquity. Transformation of the Classical Heritage. Los Angeles: University of California Press (str. 13–14)
  5. ^ Dunn, Marilyn. The Emergence of Monasticism. Oxford, Blackwell Publishers (str. 58–89), 2000.

Literatura

uredi