Belanovačko-crvenorečko suženje

Belanovačko-crvenorečko suženjenje koje nije ni epigenija, ni suteska, sastavni je deo Belopalanačke kotline, i sliva reke Nišave u srednjem Ponišavlju. Administrativno pripada opštini Bela Palanaka u Pirotskom upravnom okrugu.

Geografske odlike uredi

 
U gornjem paleozoiku (perm), Belopalanačka kotlina i Belanovačko-crvenorečko suženje, ležalo je na dnu okeana (Tetisa)

U reljefu Belopalanačke kotline poseban značaj imaju epigenetske klisure i suteske, među kojima je i Belanovačko-crvenorečko suženje. Njihovim visinama označen je prestanak međukotlinske jezerske komunikacije i početak razvoja hidrografske mreže. U prvoj fazi geološke istorije ovog područja samo preko otoka, a u drugoj, posle iščezavanja Neogenog Nišavskog jezera, na dnu Belopalanačka kotlina geološka prišlost počinje i završava se, upravo, epigenetskim klusurama i suteskama.[1]

Belanovačko-crvenorečko suženjenje je geomorfološka tvorevina, koja se definiše uzvišenjem - Šuplji kamen, na levoj strani i najbližim uzvišenjem na desnoj obali Nišave, koje odgovara potesu Klimenta. Osnovni oblik ove geomorfološka tvorevini stvoren je tektonskim procesima koji su generalno uticali i na fizionomiju reljefa. Na današnji izgled su uticali i naknadni procesi jezerske abrazije i akumulacije, fluvijalni procesi i kraške erozije.[1]

Belanovačko-crvenorečkim suženjenjem je odvojen srednji deo Belopalanačke kotline, od donjeg, koji se proteže dužinom od 8 km od belanovačko-crvenorečkog suženja do ulaza u gornji deo Sićevačke klisure.[2]

Levom obalom Nišave, kroz ovo suženje u uskom pojasu između Šupljeg kamena i Nišave prolazi železnički kolosek i istočni kraka međunarodni put E10, a desnom obalom, lokalni makadam koji povezuje sela sa njene desne obale - Vrandol i Draževo.[3]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ a b Mitić D. (2006): Srednje Ponišavlje – osnove strategije zaštite prirodnih i stvorenih vrednosti. Univerzitet u Nišu, Niš
  2. ^ Vujisić T., Navala M., Kalenić M., Krstić B., Maslarević Lj., Marković B., Buković J. (1980): Tumač za Osnovnu geološku kartu, list Bela Palanka K34-33. Zavod za geološka i geofizička istraživanja, Beograd
  3. ^ Antonović G., Mrvić V. (2008): Zemljišta sliva Nišave. Institut za zemljište, Beograd

Literatura uredi

  • Janković P. (1909): Istorija razvitka Nišavske doline. Srpska kraljevska akademija, Beograd

Spoljašnje veze uredi