Bitka kod Akacuke (10. maja 1552) bila je prva samostalna bitka mladog Ode Nobunage u borbi za ujedinjenje provincije Ovari protiv odmetnutih vazala svog pokojnog oca (Oda Nobuhide) koji su prešli na stranu moćnog klana Imagava iz Suruge i pozvali njihovu vojsku u istočne delove Ovarija.[1][2][3][4][5]

Bitka kod Akacuke
Deo Sengoku perioda

Japan oko 1560. Teritorije klana Oda obojene su žuto, a klana Imagava sivo. Bitka je vođena u istočnom delu provincije Ovari. U vreme bitke (1552) Nobunaga je vladao jugozapadnim delom provincije Ovari, a klan Imagava provincijama Mikava, Totomi i Suruga.
Vreme10. maja 1552 (po lunarnom kalendaru).
Mesto
jugoistočni deo prefekture Aiči, Japan.
UzrokProdor klana Imigava iz provincije Mikava u Ovari.
Ishod Nobunagina pobeda.
Teritorijalne
promene
Klan Imagava iz Suruge zauzeo jugoistočni deo provincije Ovari.
Sukobljene strane
Klan Oda Klan Imagava
Komandanti i vođe
Oda Nobunaga Jamaguči Norijoši
Jačina
800[1] 1.500
Žrtve i gubici
30 samuraja neznatni

Pozadina

uredi
 
 
Acuta
 
Andžo
 
Muraki
 
Kijosu
 
Šobata
 
Suemori
 
Furuvatari
 
Cušima
 
Ivakura
 
Inujama
 
MIKAVA
 
OVARI
 
MINO
 
Narumi
 
Ogava
 
Teramoto
 
Morijama
 
Odaka
Mesta u provincijama Ovari i Mikava oko 1554. na mapi prefekture Aiči. Mesta pod kontrolom Ode Nobunage obeležena su crveno.

Oda Nobuhide, gospodar znatnog ugleda u južnom Ovariju, preminuo je 3. marta 1552. posle kratke zarazne bolesti. Njegov naslednik, Oda Nobunaga, koji je imao svega 18 godina, nasledio je porodične posede oko zamka Nagoja, ali je uživao loš glas među narodom u provinciji zbog svog neozbiljnog ponašanja i čestih prostačkih ispada u javnosti. Nobunaga je između 13. godine (što se u Japanu u to vreme smatralo punoletstvom) i 18. godine svoje vreme uglavnom provodio u lovu, jahanju, vežbanju streličarstva i gađanju arkebuzom (u to vreme još uvek novina u Japanu), ali i prostim, narodnim zabavama kao što su rvanje, plivanje, gledanje sumoa i posećivanje kafana i javnih kuća sa svojim prijateljima. Takođe je pokazivao potpuni prezir prema formalnom odevanju i pravilnom društvenom ponašanju koje se očekivalo od mladog gospodara: u javnosti je nosio kimono bez rukava i kratke pantalone vezane užetom od konoplje (tako je došao i na očevu sahranu), jeo dinje i kolače jašući ulicama sedeći unatraške na konju i često je plesao u ženskoj odeći u najprostijim kafanama, čime je stekao nadimak Budala od Ovarija. Mnogi vazali Nobunaginog oca su smatrali da je njihov novi gospodar previše slab, nezreo ili nesposoban da bi vodio i štitio njih i njihove posede, a neki su čak razmišljali o otvorenoj pobuni i zameni Nobunage njegovim mlađim bratom Odom Nobujukijem, ili prebegavanju moćnijim regionalnim gospodarima. U to vreme južni delovi provincije bili su pod vlašću njegovih rođaka, Oda iz zamka Kijosu, a istočni delovi Ovarija bili su pod vlašću moćne porodice Imagava, koja je u to vreme vladala susednim provincijama Mikava, Totomi i Suruga, i njihovih vazala, porodice Macudaira (kasnije Tokugava) iz Mikave.[1][2]

Bitka

uredi

U proleće 1552. godine, jedva mesec dana nakon očeve smrti, jedan od Nobunaginih starijih vazala, Jamaguči Noricugu, kastelan zamka Narumi (sat hoda istočno do luke Acuta)[6] koji se istakao u službi Oda Nobuhide, i njegov sin Jamaguči Kurodžiro (Norijoši) izdali su Nobunagu i prešli na stranu klana Imagava, starih neprijatelja klana Oda. Izdajnici su pozvali vojsku iz Suruge u Ovari i predali im zamkove Narumi i Odaka, a trupe klana Imagava napravile su nekoliko utvrđenja na zemlji klana Oda. Kao odgovor, 17. aprila (Lunarni kalendar) Oda Nobunaga je podigao oko 800 ljudi u zamku Nagoja i krenuo na Narumi: na oko milju severno od zamka dočekalo ih je oko hiljadu i pet stotina ljudi iz Suruge predvođenih mladim Jamaguči Norijošijem. Samuraji obe strane su sjahali i bitka se vodila peške, prsa u prsa hladnim oružjem i trajala je od Sata Zmije (oko 10 časova) do Sata Konja (oko podne). Posle dva sata intenzivnih borbi, Nobunaga je izgubio oko 30 samuraja (hronike onog vremena navode samo broj poginulih ratnika od ugleda, tj samuraja, dok se broj poginulih ašigarua, slugu i pratilaca ne pominje) i istog dana se povukao nazad u Nagoju, ostavljajući sporne zemlje u istočnom Ovariju pod kontrolom klana Imagava.[1][2]

Posledice

uredi

Dok je Oda Nobuhide za života uspevao da potisne snage klana Imagava iz Ovarija, ovom pobedom trupe iz Suruge zauzele su čitav okrug Čita i zamkove Odaka i Narumi u jugoistočnom Ovariju. Otac i sin Jamaguči nisu našli sreću u novoj službi: obojica su nedugo posle bitke pozvani u Surugu i naterani da izvrše sepuku na dvoru svog novog gospodara, Imagava Jošimoto-a. Garnizoni klana Imagava u zamkovima Odaka i Narumi (pod komandom Okabe Gorobjoe) održali su se sve do Nobunagine pobede u bici kod Okehazame (1560).[2]

Nobunagin prvi pokušaj komandovanja na bojnom polju nije nikoga impresionirao, i ubrzo su usledile nove pobune i napadi na Nobunagu, pošto su njegovi vazali, susedi i rođaci pokušavali da iskoriste njegovu mladost i pretpostavljenu slabost u svoju korist.[1][2]

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d Chaplin, Danny (2018). Sengoku Jidai. Nobunaga, Hideyoshi and Ieyasu: Three Unifiers of Japan. CreateSpace. str. 55—63. ISBN 978-1983450204. 
  2. ^ a b v g d Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 3. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801. 
  3. ^ „Battle of Akatsuka | Sengoku Jidai”. sengokujidai.org. Arhivirano iz originala 02. 03. 2022. g. Pristupljeno 2022-03-02. 
  4. ^ „Oda Nobunaga | Sengoku Jidai”. sengokujidai.org. Arhivirano iz originala 02. 03. 2022. g. Pristupljeno 2022-03-02. 
  5. ^ kanae. „The Battles”. Samurai World (na jeziku: japanski). Arhivirano iz originala 02. 03. 2022. g. Pristupljeno 2022-03-02. 
  6. ^ „Narumi Castle - Jcastle.info”. jcastle.info (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-03-02. 

Izvori

uredi
  • Chaplin, Danny (2018). Sengoku Jidai. Nobunaga, Hideyoshi and Ieyasu: Three Unifiers of Japan. CreateSpace. str. 55—63. ISBN 978-1983450204. 
  • Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 3. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801.