Bitka kod Krasnoja

Bitka kod Krasnoja (Krasni) je bila serija okršaja vođenih od 15. do 18. novembra 1812. tokom završne faze Napoleonovog povlačenja iz Moskve.[1] U ovom sukobu Rusi pod generalom Kutuzovim naneli su velike gubitke ostacima Velike armije, koja je bila ozbiljno oslabljena iscrpljivanjem.[2][3] Ni Kutuzov ni Napoleon nisu dozvolili da ovaj sukob eskalira u punu bitku. Tokom četiri dana borbe, Napoleon je nastojao da požuri svoje trupe, produžene u liniji marša od 50 milja, pored Rusa, koji su bili postavljeni paralelno u odnosu na glavni put. Uprkos ogromnoj nadmoći ruske vojske, Kutuzov se uzdržao od pokretanja pune ofanzive jer nije želeo da rizikuje žestoku bitku protiv Napoleona.[4]

Vrhunac sukoba dogodio se 17. novembra, kada je agresivna finta francuske carske garde navela Kutuzova da odloži potencijalno odlučujući konačni napad.[1] Ovaj samožrtvujući manevar omogućio je Napoleonu da evakuiše veliki deo svoje vojske pre nego što su Rusi zauzeli Krasni. Napoleon je uspeo da izbegne potpuni poraz.

Uprkos Napoleonovoj uspešnoj akciji, sveukupno gledano, sukob je bio poguban za Francuze.[3][2] Korpusi Davua, Ežena i Neja pretrpeli su teške poraze u pojedinačnim akcijama tokom četiri dana borbi. Ruski kozaci su uzeli veliki broj zarobljenika, a Velika armija je bila primorana da napusti veći deo svoje preostale artiljerije i teretnog voza.[5]

Rezime rezultata

uredi
 
Kutuzov je odlučio da ne vodi veliku bitku uprkos nadmoćnoj snazi svoje vojske

Ukupni francuski gubici u okršajima u Krasnom procenjuju se između 6.000 i 13.000 ubijenih i ranjenih, dok je još 20.000 do 26.000 palo u rusko zarobljeništvo.[6] Skoro svi francuski zatvorenici bili su zaostali u povlačenju.[2] Francuzi su takođe izgubili oko 200 artiljerijskih oruđa i ogroman deo svog voza za snabdevanje.[2] Procenjuje se da ruski gubici nisu bili više od 5.000 ubijenih i ranjenih.

Značajno je, međutim, da je Napoleon uspešno izveo 75% boraca Ii IV korpusa i Carske garde iz Krasnog, spasavajući tako svoju nadu da će ove trupe iskoristiti kao jezgro oko kojeg bi mogao da obnovi svoju vojsku za bitku kod Berezine i rat Šeste koalicije.

Krasni je bila ruska pobeda, ali krajnje nezadovoljavajuća. Car Aleksandar I se razbesneo na Kutuzova kada je saznao za neuspeh starog feldmaršala da potpuno uništi Francuze. Ipak, zahvaljujući ogromnoj popularnosti Kutuzova kod ruske aristokratije, Aleksandar mu je dao pobedničku titulu kneza Smolenska za ono što je postignuto u ovoj bici.

Izvori su nejasni zašto Kutuzov nije odlučio da uništi poslednje preostale francuske trupe tokom ofanzive. Ruski vojni istoričar general Nikolaj Mihnevič ukazao je na nespremnost Kutuzova da rizikuje živote svojih iscrpljenih i promrzlih trupa i naveo reči feldmaršala „ Sve će se to [francuska vojska] srušiti i bez mene“.[7]

U popularnoj kulturi

uredi

Lav Tolstoj spominje bitku u svom Ratu i miru. Tokom celog romana, ali posebno u ovom delu, Tolstoj brani postupke Kutuzova, tvrdeći da ga je manje zanimala slava poraza Napoleona nego spasavanje ruskih vojnika i dozvoljavanje Francuzima da nastave da se samouništavaju brzim povlačenjem.[8]

Reference

uredi
  1. ^ a b Lieven, str. 267
  2. ^ a b v g Foord, str. 343
  3. ^ a b Lieven, str. 267–268
  4. ^ Smith, str. 201–203 "The 2nd clash at Krasnoi, November 14–18 – A village in the central sector, 50 km south west of Smolensk. A victory for the Russians under General Miloradovich (III, V, VI, VII and VIII Corps of Kutuzov's army), over the remnants of the Grande Armée under Napoleon. This four-day action saw the remnants of the Grande Armée, some 50,000 men in all, strung out of a column four days long, a ten hours walk, hurry their way past the 90,000 Russians. The Russians claimed 13,000 killed, 26,500 captured, 133 guns and fifteen colours, standards and eagles taken, as well as Marshal Davout's baton. No serious effort was made to stop the fugitives; Kutuzov could have annihilated Napoleon here. For some reason he let most of them go."
  5. ^ Smith, str. 201–203
  6. ^ One notable prisoner was Jean Victor Poncelet, the future inventor of projective geometry.
  7. ^ Mihnevič N. Otečestvennaя voйna 1812 g. // Istoriя russkoй armii, 1812—1864 gg.. — SPb.: Poligon, 2003. — S. 45—46.
  8. ^ Tolstoy, Leo (1949). War and Peace. Garden City: International Collectors Library. 

Literatura

uredi