Bitka kod Okehazame

Bitka kod Okehazame (engl. Battle of Okehazama), vođena 19-20. maja 1560.[b] bila je odlučujuća pobeda Oda Nobunage, u to vreme gospodara provincije Ovari, nad Imagava Jošimotom, gospodarom provincija Suruga, Totomi i Mikava.[1][2]

Bitka kod Okehazame
Deo Sengoku perioda

Japan oko 1560. Teritorija klana Oda obojena je žuto, a klana Imagava sivo. Bitka je vođena u istočnom delu provincije Ovari. U vreme bitke Oda Nobunaga vladao je čitavom provincijom Ovari, a klan Imagava provincijama Mikava, Totomi i Suruga.
Vreme19-20. maj 1560. (po lunarnom kalendaru).
Mesto
jugozapadni deo prefekture Aiči, Japan.
UzrokPokušaj vojske klana Imagava da kroz Ovari prodre u Kjoto.
Ishod Nobunagina pobeda.
Teritorijalne
promene
Raspad klana Imagava: Oda Nobunaga zauzeo istočni Ovari, Tokugava Ijejasu zauzeo Mikavu i Totomi, a klan Takeda Surugu.
Sukobljene strane
Klan Oda iz Ovarija Klan Imagava iz Suruge
Komandanti i vođe
Oda Nobunaga
Maeda Tošije
Mori Nagahide
Sakuma Daigaku 
Oda Hidetoši 
Sasa Hajato 
Senšu Suetada 
Imagava Jošimoto 
Macudaira Motojasu
Jačina
3.000[1] 45.000 (samo 5.000 angažovano)[1]
Žrtve i gubici
60 samuraja, nekoliko stotina pešaka[1] 3.000 samuraja[a][1]

Pozadina uredi

 
 
Acuta
 
Andžo
 
Muraki
 
Kijosu
 
Šobata
 
Suemori
 
Okehazama
 
Cušima
 
Ivakura
 
Inujama
 
MIKAVA
 
OVARI
 
MINO
 
Narumi
 
Ogava
 
Marune
 
Morijama
 
Odaka
Mesta u provincijama Ovari i Mikava oko 1558. na mapi prefekture Aiči. Mesta pod kontrolom Ode Nobunage obeležena su crveno.

Pobedom u bici kod Ukinoa (1558) i osvajanjem zamka Ivakura (početkom 1559), Oda Nobunaga je najzad posle 7 godina borbe ujedinio čitavu provinciju Ovari, izuzev jugoistočnih okruga Čita i Aiči, gde su ostale posade klana Imagava iz Suruge još od Nobunaginog poraza u bici kod Akacuke (1552). Glavna uporišta klana Imagava u Ovariju bili su zamkovi Narumi, na estuaru reke Kurozue, i Odaka, sat hoda jugoistočno od njega. Istočno od Narumija pružale su se brda i doline, a na zapadu močvare. Želeći da izbaci strane trupe iz istočnog Ovarija, Oda Nobunaga je u proleće 1560. podigao tri utvrđenja oko zamka Narumi (kod palate Tange 800 m severno od zamka, starog hrama Zenšodži oko 800 m severoistočno i sela Minami Nakašima, oko 800 m jugoistočno od zamka) i tvrđave Vašicu i Marune (udaljene oko 500 m) između zamkova Odaka i Narumi, kako bi odsekao njihove posade od snabdevanja iz susedne provincije Mikava. Mikava je kao i Totomi bila pod vlašću Imagava Jošimota, guvernera Suruge i rođaka šoguna Ašikaga. U proleće 1560. Jošimoto je planirao da sa vojskom sve tri provincije krene u Kjoto kako bi podržao svoje saveznike u prestonici u borbi za prevlast nad osiromašenom i slabom vladom poslednjih šoguna, koji su u tom trenutku bili marionete lokalnih velikaša iz porodice Mijoši, i usput oslobodi svoje posade u blokiranim zamkovima u istočnom Ovariju. Na vesti o pokretu glavnine Jošimotovih snaga iz Suruge južnim priobalnim putem (Tokaido drum), Nobunaga je ojačao posade u pograničnim utvrđenjima i pripremio se za borbu, pustivši preko uhoda glasine da se priprema da dočeka neprijatelja u zamku Kijosu.[1]

Bitka uredi

Snage klana Imagava (po hroničarima oko 45.000 ljudi[1], po modernim istoričarima znatno manje[v]) marširale su iz Suruge do Ovarija opterećene velikim prtljagom, zalihama, šatorima, slugama i pratiocima logora. Po ulasku na neprijateljsku teritoriju istočnog Ovarija, ogromna armija tri provincije rasula se na nepoznatom, teško prohodnom močvarnom i šumovitom zemljištu u više odreda, među kojima je komunikacija održavana kuririma.[1]

Prvi zadatak vojske Imagava bio je da deblokira svoje garnizone u zamkovima Odaka i Narumi: prethodnica vojske, u kojoj je bio i mladi Macudaira Motojasu na čelu 700 ratnika, zauzela je obe Nobunagine tvrđave (Marune i Vašicu) nakon žestoke borbe koja je trajala čitavu noć 18/19. maja i prodrla u zamak Odaka, gde se zaustavila kako bi odmorila ljude i konje.[1]

Za to vreme, Nobunaga je u zoru 19. maja primio vesti o napadu na Vašicu i Narune i sa samo 6 konjanika pojurio iz zamka Kijosu do luke Acuta, gde je stigao u Čas Zmaja (oko 8 ujutro). Ugledavši dim prema istoku, zaključio je da su oba utvrđenja osvojena, pa je sa 6 konjanika i još 200 prostih pešadinaca (ašigaru) pojurio u tvrđavu Tange (800 m severno od Narumija), a zatim u utvrđeni logor kod hrama Zenšodži (800 m severoistočno od Narumija), gde se već okupila glavnina njegove vojske, oko 2.000 boraca. Tu je saznao da njegov neprijatelj Imagava Jošimoto odmara svoje ljude i konje u podnožju brda zvanog Okehazama.[1]

Videći da je Nobunaga stigao u Zenšodži, jedan odred njegove vojske (oko 300 ljudi) je oko podneva (u Čas Konja) 19. maja bez naređenja napao Jošimotovu glavninu, koja se kretala prema zamku Narumi, ali je odbijen sa velikim gubicima (poginula su oba kapetana, Sasa Hajato i Senšu Suetada, sa oko 50 samuraja). Laka pobeda nad ovim odredom, uz uspešno osvajanje obe Nobunagine tvrđave u zoru, dodatno je podigla Jošimotovo i onako veliko samopouzdanje. Verujući da je bezbedan iza prethodnice i ne očekujući nikakav napad male Nobunagine vojske za koju se verovalo da je čak u Kijosu-u, odred u kome se nalazio Imagava Jošimoto sa svojim štabom (svega oko 5.000 ljudi, sa velikim brojem slugu i pratilaca logora) postavio je logor 19. maja u podne u maloj dolini ispod brda zvanog Okazahama, okruženoj šumom i pirinčanim poljima. Ohrabren lakim pobedama tog jutra i siguran zbog veličine svoje vojske, Jošimoto se sa svojim štabom bez žurbe razmestio u logoru kod Okehazame, gotovo bez ikakvih mera predostrožnosti. Umorna od marširanja, nošenja zaliha i borbe čitave noći, većina vojnika je odložila oružje i sklonila se od vrućine u šatore i pod drveće kako bi se odmorila i ručala.[1]

Za razliku od vojske iz Suruge, koja je putovala sporo i rasuto, opterećena prtljagom, zalihama i poslugom, Nobunagina vojska (oko 2.000) se po rečima Hronike gospodara Nobunage, kretala lako i hitro kao banda rabojnika. Poznajući dobro domaći teren i želeći da iskoristi umor neprijateljske vojske zbog marša i borbe u toku noći, Nobunaga je idući malo poznatim stazama zaobišao neprijateljsku prethodnicu i, po oluji i pljusku koji su izbili oko 2 sata popodne (Čas Ovna), bez oklevanja napao glavni Jošimotov logor. Iznenađena na odmoru i bez zapovednika, koji su bili na ručku u Jošimotovom šatoru, većina boraca razbežala se posle vrlo malog otpora. Jošimoto je uspeo da okupi oko sebe svega oko 300 ratnika, sa kojima je pokušao da se povuče na istok, u Mikavu, ali je sustignut i opkoljen. Jošimotovi pratioci su nekoliko puta potisli napadače, među kojima je bio i sam Nobunaga, koji je sjahao i borio se pešice. I sam Jošimoto (koji je na putu iz Suruge nošen u pozlaćenoj nosiljci) prinuđen je da uđe u borbu: posekao je Hatori Kazutadu, ali ga je zauzvrat posekao Mori Jošikacu i uzeo mu glavu. Oko njega su pali svi njegovi pratioci, među kojima je bila većina starijih oficira klana Imagava i uglednijih vazala iz Suruge.[1]

U bici je palo više od 3.000 istaknutih samuraja klana Imagava, dok su gubici na strani klana Oda bili srazmerno mali (hroničari navode oko 60 viđenijih samuraja, uz bar još nekoliko stotina pešaka u osvojenim utvrđenjima).[1]

Posledice uredi

Ovom pobedom, moć klana Imagava je slomljena, a raniji vazali i susedi razgrabili su njihove posede. Oda Nobunaga zauzeo je istočne delove Ovarija (zamkovi Odaka i Narumi uz još 3 manja utvrđenja predali su se posle nekoliko dana bez borbe), a Macudaira Motojasu, dotadašnji vazal klana Imagava, pobunio se i zauzeo provinciju Mikava. Sklopivši savez sa moćnim klanom Takeda iz provincije Kai, Macudaira Motojasu je do 1570. zauzeo i provinciju Totomi, dok je Takeda Šingen osvojio provinciju Suruga.[1]

Napomene uredi

  1. ^ Japanske hronike onog vremena navode gubitke samo znatnijih ratnika, dok se gubici prostih pešadinaca i ne pominju.
  2. ^ Po lunarnom kalendaru.
  3. ^ Po Stivenu Turnbulu, u japanskim vojskama tog vremena borci su činili manje od polovine ukupnog broja ljudi, dok je ostatak otpadao na sluge, nosače i radnike.

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 85—92. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801. 
  2. ^ „Battle_of_Nagara-gawa”. Military Wiki (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-03-06. 

Literatura uredi