Vladan Vučković (Kragujevac, 24. januar 1928Beograd, 6. oktobar 2006) bio je inženjer elektrotehnike, doktor nauka, profesor univerziteta, direktor Centra za automatiku i regulaciju u Institutu „Nikola Tesla“ u Beogradu i predavač na Elektrotehničkim fakultetima u Beogradu, Nišu i Novom Sadu.[1]

Vladan Vučković
Lični podaci
Datum rođenja(1928-01-24)24. januar 1928.
Mesto rođenjaKragujevac,  Kraljevina SHS
Datum smrti6. oktobar 2006.(2006-10-06) (78 god.)
Mesto smrtiBeograd,  Srbija
ObrazovanjeElektrotehnički fakultet Univerziteta u Beogradu
Naučni rad
Poljeelektrotehnika, šah, muzika
InstitucijaInstitut „Nikola Tesla“ u Beogradu

Za vreme 40–godišnjeg staža radio je paralelno u institutu „Nikola Tesla“ i na elektrotehničkim fakultetima gde je postavio i predavao više predmeta: Energetska elektronika, Prelazne pojave kod električnih mašina, Elektromotorni pogoni, Mikroprocesorsko upravljanje u energetici itd. Objavio je preko 100 naučnih radova i tri udžbenika. Penzionisan je kao redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu.

Pored svoje struke, svirao je klavir, bavio se problemskim šahom i dobro igrao bridž.

Biografija

uredi

Njegov otac Svetislav Vučković (1902–1973) bio je elektromašinski inženjer i pre Drugog svetskog rata jedan od starešina Sokolskog pokreta. Majka Slavka (1903–1983) bila je profesor gimnastike na Državnom institutu za fiskulturu, DIF (sada Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja). Njegov mlađi brat Dragan Vučković (1930–1998) zvani Mališa, bio je saobraćajni inženjer, zaposlen u Institutu za saobraćaj, docent na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu i višestruki šampion Jugoslavije u auto–reliju. Njegova mlađa sestra Ida (Ivanka) Ćirić (1932–2007) bila je značajna srpska grafičarka–ilustratorka za decu.

Supruga Joka (Niš 1929. — Beograd, 2017) bila je inženjer elektrotehnike u Institutu „Nikola Tesla“. Nisu imali dece.

Vladan Vučković je osnovnu i srednju školu završio u Beogradu. Završio je srednju muzičku školu „Stanković“ i studirao klavir na Muzičkoj akademiji.

Profesionalna biografija

uredi

Diplomirao je 1953. na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Od 1954, pa sve do 1995. godine radio je u Institutu „Nikola Tesla“ u Beogradu, sa prekidom od pet godina, od 1989. do 1993, kada je u zvanju redovnog profesora radio na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu.

Institut „Nikola Tesla“ bio je njegova matična kuća. U Centru za automatiku i regulaciju, pod Vladanovim vođstvom, u stručnom, naučnom i svakom drugom pogledu radio je u oblastima koje su u vezi sa električnom energijom, njenim pretvaranjem, prenošenjem i upravljanjem. Razvijao je ideje, teoriju, metode, sisteme, elemente i uređaje, sa ciljem da se uvedu savremene tekovine nauke u privredu i naučnim metodama rešavaju problemi iz privrede. Zajedno sa saradnicima je konstruisao preko 50 vrsta uređaja iz područja energetske elektronike.

Vučković je 1957. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu izabran za honorarnog asistenta za predmet Električne mašine, a 1963. za honorarnog predavača. Doktorat pod nazivom „Prikazivanje rada mašina naizmenične struje na modelu“ odbranio je 1965. na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. U ovom, za to vreme vrlo zanimljivom i značajnom radu, on je sistematizovao sve do tada poznate dinamičke modele električnih mašina, i utvrdio njihove uzajamne korelacije, što je omogućilo jednostavniji pristup izboru adekvatnog moda za različite namene. Radovi koji su sledili iz ovog doktorata su često citirani, i predstavljali su osnovnu literaturu nizu mlađih saradnika, poslediplomaca i doktoranata koji su pod rukovodstvom prof. Vučkovića radili na primeni modela mašina u upravljačkim algoritmima sve do današnjih dana. Knjiga pod nazivom Opšta teorija električnih mašina, koja je proistekla iz njegovog rada na doktoratu, objavljena je tek 1992. godine. Vladan Vučković izabran je 1970. za honorarnog docenta na Fakultetu, i držao predavanja iz izbornog predmeta Transduktori, a od 1972. i predavanja na redovnom kursu na poslediplomskim studijama Prelazni procesi u električnim mašinama.

Početkom 1970–ih prof. Vučković počinje svoj pionirski rad u jednoj u to vreme sasvim novoj oblasti, Energetska elektronika. Kao rezultat toga, zajedno sa kolegama iz Instituta „Nikola Tesla“ pokreće pokreće stručno–naučne skupove pod nazivom „Savetovanja o energetskoj elektronici“, koji se prvi put održavaju 1973. u Beogradu. Ova konferencija kasnije prerasta u jugoslovensku, a danas ima međunarodni značaj. Godine 2005. održana je 12. po redu, a poslednja na kojoj je prof. Vučković aktivno učestvovao. Oktobra 2017. održana je 19. po redu u Novom Sadu.

U zvanju vanrednog profesora sa nepunim radnim vremenom izabran je 1976. na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a 1977. na Elektronskom fakultetu u Nišu, na kome osniva i dugi niz godina drži predmet Energetska elektronika.

Početkom 1989. godine Vučković je izabran za redovnog profesora, a od školske 1989/1990. zasniva stalni radni odnos na Elektrotehničkom fakultetu, gde drži nastavu iz predmeta Elektromotorni pogoni i Regulacija elektromotornih pogona na redovnim studijama, i učestvuje u izvođenju nastave na poslediplomskim studijama. Na ovom poslu ostaje sve do 1993. kada po sili zakona prestaje da radi u redovnoj nastavi, i ponovo zasniva stalni radni odnos u Institutu „Nikola Tesla“. Za vreme svog rada u nastavi značajno je doprineo unapređenju načina i sadržaju predavanja, a u skladu sa savremenim tokovima u ovim oblastima.

Po prestanku stalnog radnog odnosa na Fakultetu, i kasnije po konačnom odlasku u penziju 1995, nastavlja svoj aktivan rad na poslediplomskim kursevima, i u okviru komisija za doktorate. Takođe, nastavlja sa drugim vidovima stručnog i pedagoškog rada, i kao rezultat toga nastaje 1997. udžbenik Električni pogoni, koji je osnovna literatura za ovu grupu predmeta, na svim fakultetima na našem govornom području.

Profesor Vučković je dugi niz godina držao nastavu i na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu.

Bio je član više studijskih komiteta JUKO CIGRE (Zaštita i automatika, Obrtne mašine) i osnivač i predsednik Studijskog komiteta Jednosmerni prenos i oprema energetske elektronike, od osnivanja 1995. godine (sada je to STK B4 HVDC i energetska elektronika), predsednik Društva za Energetsku elektroniku i saradnik Saveznog zavoda za standardizaciju.

Objavljene knjige i radovi

uredi

Objavio je preko 100 naučnih i stručnih radova i učestvovao u izradi još većeg broja značajnih studija, projekata i uređaja u oblasti automatike i regulacije.

Objavio je i tri monografije:

  • Opšta teorija električnih mašina, „Nauka“, Beograd, 1992; drugo izdanje „Nauka“ i Institut „Nikola Tesla“, 2009.

Za knjigu Opšta teorija električnih mašina Vladan Vučković je 1993. dobio Oktobarsku nagradu grada Beograda za najvrednije dostignuće u oblasti nauke.

  • Osnovi elektroenergetike — elektroenergetski pretvarači, koautorski sa Emilom Levijem i Vladimirom Strezoskim, Fakultet tehničkih nauka i MP „Stilos“, Novi Sad, 1997.[2]
  • Električni pogoni, „Akademska misao“, Beograd, 2002.

Problemski šah

uredi

U pogledu bavljenja šahovskom kompozicijom, Vladan Vučković je imao dva perioda aktivnosti, pre i posle profesionalne karijere, u razmaku od preko 40 godina. Oba perioda su vezana za uticaj njegovog tri godine mlađeg prijatelja grčkog porekla, Trandafila Šapere (Τριαντάφυλλος Σιαπέρας, Triantafyllos Siaperas).[3] Šapera je bio veliki znalac u šahu i šahovskoj kompoziciji, verovatno najveći kod nas u drugoj polovini 40–ih, iako je još bio u srednjoj školi. Njegov učenik bio je i dr Milan Vukčević,[4] jedan od najpoznatijih svetskih autoriteta u ovoj oblasti. Pod uticajem Šapere, Vladan je objavio prve probleme 1946. ili 1947, a kada je počeo da izlazi časopis Šah (1947–1952) postao je saradnik u uređivanju rubrike za problemski šah. Kada se Šapera vratio za Grčku, 1952, gde će preporoditi tamošnji šah, Vučković završava studije i zapošljava se, a časopis Šah prestaje sa izlaženjem, tako da se godina objavljivanja poslednjeg Vučkovićevog problema u tom periodu, 1952, poklapa sa Šaperinim odlaskom.

Posle duge pauze, 40 godina kasnije, vest o Šaperinoj smrti, 1994, bila je povod da se Vladan, posle penzionisanja, vrati problemskom šahu. Tada počinje i poznanstvo sa Marjanom Kovačevićem, urednikom šahovske rubrike u Politici i aktuelnim svetskim prvakom u komponovanju šahovskih problema. Tada započinje najveći procvat problemskog šaha u Srbiji: 1994. godine Milan Velimirović osniva časopis Mat Plus, obnovljena su takmičenja prekinuta raspadom Jugoslavije, pa je u periodu 1994–1997. oblast problemskog šaha dignuta na mnogo viši nivo.

Početkom trećeg milenijuma Vladan Vučković je preuzeo ulogu sekretara Društva problemista Srbije (DPS) i jedno vreme je uređivao Bilten DPS, a na petom i šestom Amaterskom prvenstvu Jugoslavije u komponovanju šahovskih problema 1999 i 2002. imao je ulogu neutralnog sudije u svim kategorijama. Zanimljivo je da je Vladan Vučković najveći međunarodni uspeh u komponovanju šahovskih problema doživeo jednim od poslednjih radova iz 2001, koji je na nemačkom tematskom turniru dobio prvu nagradu.

Muzika

uredi

Vladan Vučković je 1952. završio srednju muzičku školu „Stanković“, Odsek klavir, i počeo da studira klavir na Muzičkoj akademiji, kod prof. Emila Hajeka. Kao student svirao je u kamernim sastavima u Akademskom kulturno–umetničkom društvu „Branko Krsmanović“. Kasnije je svoje sviranje, zbog svojih drugih obaveza, morao da ograniči samo za svoje prijatelje. Bio je blizak sa akademikom Petrom Miljanićem, a drugovao je sa kompozitorom Vasilijem Mokranjcem.

Izvori

uredi
  1. ^ „Vladan S. Vučković (1928–2006)”, Projekat Rastko
  2. ^ E. Levi, V. Vučković, V. Strezoski: Osnovi elektroenergetike — elektroenergetski pretvarači, strana o knjizi na sajtu Fakulteta tehničkih nauka, Univerzitet u Novom Sadu
  3. ^ Trandafil Šapera[mrtva veza], na sajtu „Problemski šah u Srbiji — Sajt posvećen šahovskoj kompoziciji“
  4. ^ Milan Vukčević[mrtva veza], na sajtu „Problemski šah u Srbiji — Sajt posvećen šahovskoj kompoziciji“

Spoljašnje veze

uredi