Elenor Glanvil
Elenor Glanvil[note 1] (rođena Gudrik; prvo udato prezime Ešfild; Tikenhem, 1654 – Tikenhem, 1709) bila je engleski entomolog i prirodnjak, specijalizovana za proučavanje leptira i moljaca. Nasledila je porodična imanja širom Samerseta, udavala se dva puta (jednom udovica). Imala je sedmoro dece, od kojih je četvoro preživelo detinjstvo.
Elenor Glanvil | |
---|---|
Datum rođenja | 1654. |
Mesto rođenja | Tikenhem |
Datum smrti | 1709. |
Mesto smrti | Tikenhem, Velika Britanija |
Nakon što se odvojila od svog drugog muža kasnih 1690-ih, Glanvilova se vratila ranoj strasti za sakupljanjem leptira i našla se među ranim entuzijastama insekata, dopisujući se sa drugim entomolozima kao što su Džejms Petiver i Džon Rej. Elenor Glanvil je poslala nekoliko prvi put prepoznatih primeraka leptira Petiveru, doprinoseći njegovom britanskom katalogu insekata Gazophylacium naturae et artis, a njeni eksperimenti u uzgoju leptira rezultirali su nekim od najranijih detaljnih opisa uzgoja leptira. Poznata je po tome što je otkrila [[Crnooki šarenac|crnookog šarenca (Melitaea cinxia) (engl. Glanville fritillary)]], jedinog autohtonog britanskog leptira nazvanog po britanskom prirodnjaku. Tri primerka insekata Elenor Granvil i danas postoje u Sloun kolekciji Prirodnjačkog muzeja u Londonu.
Pred kraj njenog života, njen otuđeni muž je pokušao da dođe do njenog bogatstva zastrašivanjem i širenjem glasina, a ona se tome suprotstavila ostavljajući svoja imanja na čuvanje poverenicima i malim zaostavštinama svojoj deci. Međutim, njen najstariji sin je osporio testament nakon njene smrti i tvrdio da su entomološka potraga njegove majke i naizgled ekscentrično ponašanje bili dovoljni da njen testament proglase nevažećim na osnovu ludila. Testament je poništen 1712. godine.
Mladost i porodica uredi
Elenor Gudrik je rođena 1654. u porodici majora Vilijama Gudrika i Elenor Poinc (rođena Dejvis). Njihovo drugo dete, mlađa ćerka, zvala se Meri. [2] Vilijam se borio u Škotskoj kao podrška vojsci Olivera Kromvela 1650–1651, a kasnije je dobio kraljevsko pomilovanje za svoje postupke u restauraciji 1660. godine. Eleanor Poinc je nasledila nekoliko imanja od svojih roditelja, uključujući imanja u Tikenhamu i Bekvel parku i druga imanja u Samersetširu, a Vilijam je bio njen drugi muž. Porodica Gudrik je živela u Tikenhem kortu.[3]
Nakon očeve smrti 1666. (njena majka je umrla devet godina ranije), Elenor Gudrik je nasledila porodična imanja svoje majke. Nastavila je da živi u Tikenhem kortu. Godine 1676. udala se za umetnika iz Linkolnšira po imenu Edmund Ešfild, i dobili su sina po imenu Forest Edmund, a zatim dve ćerke bliznakinje (od kojih je samo jedna, Meri, preživela rođenje). Ešfild je umro 1679.
Godine 1685, Elenor se udala za Ričarda Glanvila, koji je posedovao imanja u Elmsetu, Someršamu i Oftonu.[4] Imali su još četvoro dece, od kojih je dvoje umrlo još u detinjstvu. Preživeli su sin i ćerka. Ispostavilo se da je Ričard bio nasilan, jednom je pretio Eleonor napunjenim pištoljem[1] i do 1698. godine par se razdvojio.[2]
Entomološki rad uredi
Elenor Glanvil je bila zainteresovana za kolekcionarstvo leptira kao mlada, ali je počela da razvija ozbiljniju potragu nakon što se njen brak sa Ričardom raspao.[1] Angažovala je svoje sluge za pomoć u sakupljanju insekata, dobro plaćajući primerke sve dok su bili pažljivo očuvani u skladu sa uputstvima, i isporučeni u odličnom stanju.[2] Dopisivala se sa drugim ranim sakupljačima insekata kao što su Džon Rej, Adam Badl, Džozef Dendridž i Vilijam Vernon i postala bliska prijateljica sa entomologom Džejmsom Petiverom. Prilikom susreta sa Glanvilovom u Londonu 1703. godine, Vernon je bio impresioniran njenom kolekcijom i pohvalio je kao „najplemenitiju kolekciju leptira, svih engleskih, zbog koje mi treba da budemo postiđeni“.[5]
Tokom godina, Glanvilova je slala Petiveru kutije pažljivo zakačenih primeraka, prikupljajući manje poznate insekte iz cele Engleske i Velsa da bi ih Petiver katalogizirao i podelio sa entomološkom zajednicom.[6] Jedna od njenih kutija uključivala je najraniji poznati primerak smaragdnog repkara. Njen rad je pomogao Petiveru da završi svoj britanski katalog insekata Gazophylacium naturae et artis, i on joj je pripisao zasluge u tekstu. Jedna od prvih lokalnih lista britanskih insekata, sastavljena od insekata Bristola, pripisuje se Glanvilovoj.[6]
Glanvilova je takođe kod kuće uzgajala moljce i leptire. Larve je dobijala uz pomoć pomoćnica, koje su napolju tukle žive ograde i žbunje i čaršavom hvatale insekte koji padaju. Odgajila je leptire crvenooke sedefice i žiličaste kupusare, a njen opis njihovih ranih faza životnog ciklusa ostaje jedna od najranijih detaljnih referenci na praksu uzgoja leptira.[5]
Godine 1702. Elenor je uhvatila novu vrstu leptira u Linkolnširu. Vrsta je prvobitno nazvana Lincolnshire fritillary kada je prvi put ilustrovana i predstavljena u Petiverovom Gazophylacium-u. Kasnije će biti preimenovana u Glanville fritillary u decenijama nakon njene smrti, a njeno ilustrovano otkriće postalo je primerak tipa Karla Linea kada je opisao vrste leptira 1758. godine.[7] To je jedini autohtoni britanski leptir nazvan po britanskom prirodnjaku.
Smrt i nasleđe uredi
Glanvilova je nastavila da ima problema sa Ričardom nakon njihovog razdvajanja, jer je tražio način da uzme njeno bogatstvo i imovinu za sebe i svoju novu ljubavnicu.[5] Ričard je počeo da širi glasine da je Elenor Glanvil izgubila razum, pokušavajući da natera njenu decu da podrže njegove tvrdnje putem pismene izjave pod zakletvom, pa čak i organizovanjem planova za kidnapovanje jednog od Glanvilovih sinova kako bi ga primorali da potpiše nasledstvo.[1] Da bi sprečila Ričardovu zaveru, Glanvilova je dala svoju imovinu u ruke poverenika i ostavila najveći deo svog bogatstva svom drugom rođaku, Henriju Gudriku, sa manjim nasleđem ostavljenim za njeno četvoro dece.[8] Umrla je u Tikenhemu u prvim mesecima 1709. godine, sa imovinom u vrednosti do 7000£ (ekvivalentno 857,426 £ 2018).[2]
Nezadovoljan testamentom, Elenorin najstariji sin Forest osporio je dokument na sudu nakon njene smrti. Tvrdio je da je njegova majka bila luda u vreme izrade testamenta, ubeđena da zavešta svoje bogatstvo Henriju Gudriku kroz zabludu da su njena sopstvena deca pretvorena u vile.[5] Svedoci su svedočili da je Glanvilova pokazivala čudno ponašanje kao što je tučenje žbunja u potrazi za larvama insekata, oblačila se „kao ciganka“ i izlazila napolje bez sve odeće koja se smatrala prikladnom za damu,[9] a 1712. njen testament je poništen iz razloga uočenog ludila, ostavljajući Foresta vlasnikom Tikenham korta.[3]
Iako se Glanvilova borila da sačuva sopstvene kolekcije insekata suočena sa upornim grinjama i buđi tokom svog života,[10] tri njena primerka – dva moljca i leptir, koji su prvobitno dati Petiveru – i dalje postoje u kolekciji Sloun Prirodnjačkog muzeja.[5] Dva njena pisma Petiveru ponovo su otkrivena u arhivi muzeja tokom 1960-ih.[6]
Na Univerzitetu Linkoln, Elenor Glanvil Centar funkcioniše kao centralno odeljenje za rad na raznolikosti i inkluziji širom kampusa.[11][12] Istorijska romansa Fione Mauntin Lady of the Butterflies (2010) usredsređena je na izmišljeno prepričavanje životne priče Elenor Glanvil.[13]
Napomene uredi
Reference uredi
- ^ a b v g Salmon, Michael (2000). The Aurelian Legacy – British Butterflies and their Collectors (na jeziku: engleski) (1st izd.). Harley Books. str. 106—108. ISBN 0-946589-40-2.
- ^ a b v g Gilbert, Pamela (3. 1. 2008). „Glanville [née Goodricke; other married name Ashfield], Eleanor”. Oxford Dictionary of National Biography (online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/58359. (Subscription or UK public library membership required.)
- ^ a b Goodricke, Charles Alfred, ur. (1885). „Goodricke of Yorkshire”. History of the Goodricke family. Hazell, Watson and Viney. str. 47—49.
- ^ Goodricke, Charles Alfred, ur. (1885). „Goodricke of Yorkshire”. History of the Goodricke family. Hazell, Watson and Viney. str. 47—49.
- ^ a b v g d Salmon, Michael (2000). The Aurelian Legacy – British Butterflies and their Collectors (na jeziku: engleski) (1st izd.). Harley Books. str. 106—108. ISBN 0-946589-40-2.
- ^ a b v Marren, Peter (2016). „Lady Glanville's Fritillary”. Rainbow dust : three centuries of butterfly delight. The University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-39588-3.
- ^ „Specimen of the Week 331: The Glanville Fritillary”. University College London, Culture Blog. 23. 2. 2018. Pristupljeno 6. 7. 2022.
- ^ Marren, Peter (2010). „Glanville Fritillary”. Bugs Britannica. Chatto & Windus. str. 248—250. ISBN 978-0-7011-8180-2.
- ^ Russell, Sharman Apt (2003). An obsession with butterflies : our long love affair with a singular insect. Perseus Publishing. ISBN 978-0-7382-0699-8.
- ^ Russell, Sharman Apt (2003). An obsession with butterflies : our long love affair with a singular insect. Perseus Publishing. ISBN 978-0-7382-0699-8.
- ^ „Who was Eleanor Glanville?”. Eleanor Glanville Centre, University of Lincoln (na jeziku: engleski). Pristupljeno 6. 6. 2022.
- ^ „About - Overview”. Eleanor Glanville Centre, University of Lincoln (na jeziku: engleski). Pristupljeno 6. 6. 2022.
- ^ „Fiction Book Review: Lady of the Butterflies by Fiona Mountain”. Publishers Weekly. 1. 7. 2010. Pristupljeno 6. 6. 2022.