Ženidba Maksima Crnojevića
Ženidba Maksima Crnojevića je epska narodna pjesma iz pokosovskog ciklusa epskih pjesama[1]. U pjesmi je opjevana ženidba glavnog junaka Maksima Crnojevića i sve prepreke na koje on u međuvremenu nailazi. Pjesma obuhvata sve tradicionalne elemente i običaje vezane za ženidbu, od izbora mlade, prosidbe, ugovaranja svadbe, pa do skupljanja svatova i odlaska svatovske povorke koja ide po mladu.[2]
Tema uredi
Pjesma opisuje zaplete i prevare koje prate pripreme za ženidbu kneževog sina Maksima te tragediju koja proizilazi iz njih.
Vrsta književnog dela uredi
Narodna epska pjesma
Radnja uredi
Crnogorski knez Ivo Crnojević, otac Maksima Crnojevića, napokon uspijeva da isprosi djevojku za Maksima nakon čitave tri godine. On, zbog poniženja za koje je smatrao da je doživio tokom tih dugih godina prstenovanja i ugovaranja svadbe, postavlja uslov svom budućem prijatelju sa željom da ga što više ponizi iz osvete. Međutim, upravo zbog tog postavljenog uslova počinje niz tragedija, koje sprečavaju Iva da ispuni uslov koji je ponosno zadao. Povratkom na Žabljak, on doznaje da je uslov koji je lično postavio već prekršen. Ivo, pogođen više spoznajom da neće uspjeti da održi zadatu riječ više nego bolešću vlastitog sina, odgađa svadbu, prekršivši dogovor sa duždom te zabranivši da se o svadbi uopšte i govori. Za Maksima se smatra sad da grdnijeg nema, iako je njegov otac obećao da ljepšeg od njega biti neće. Nakon dugih deset godina, Ivo dobija pismo napisano od strane dužda, koji ga otvoreno optužuje za prevaru i kršenje date riječi. Da bi se pokazao kao čovjek koji ne krši svoja zadata obećanja, Ivo odlučuje da digne čitavu zemlju u svatove, a umjesto Maksima koji je onemogućen, za lažnog mladoženju šalje kapetana Miloša Obrenbegovića. Iako ga sestrić Jovan savjetuje da ni po koju cijenu ne ostavlja zemlju pustu da bi svi crnogorski junaci otišli u svatove, Ivo odreaguje svojevoljno u svojoj namjeri da ode po nevjestu, te ga ne posluša. Ipak, narodni pjevač nam ukazuje na to da će se desiti neka izrazita nesreća jer u svatovima nije bilo kuma, koji se važi za zaštitnika svatova. Nevjesta u međuvremenu uspije da sazna za prevaru i lažnog mladoženju, te izražava želju od svekra da vrati sve darove koje je njena porodica dala Milošu, što on odbija, sebično želeći i mladu isključivo za sebe. Taj postupak izaziva u Maksimu bijes, povrijedivši njegov ponos i ego. Bez imalo kajanja i straha, ispunjen mržnjom i bijesom, Maksim jašući na crnom konju ubija svog pohlepnog i sebičnog rođaka. Tuga i jadovanje nastupiše, ispunjavajući čitavu povorku zbog prolivene bratske krvi. Ivo, u dubokoj žalosti i kajanju, poče tražiti Maksima među gomilom mrtvih. Tada Maksim, koji je preživio, odustaje od ženidbe i vraća nevjestu. Bijesan, prekida veze sa svojom porodicom, napušta ih i pridružuje se Turcima. Iako je promjenio ime i vjeru, ni među Turcima nije našao svoj mir.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ „Starac Milija - pjesnik koji ne liči na druge pjesnike”. Vijesti. Arhivirano iz originala 27. 09. 2018. g. Pristupljeno 27. 9. 2018.
- ^ „Gete i Gezeman znali za njegove pjesme, mi ga rijetko spominjali”. Vijesti. Arhivirano iz originala 27. 09. 2018. g. Pristupljeno 27. 9. 2018.
Literatura uredi
- Đurađ Banjac: Antologija narodnih pesama, JRJ, Beograd, 2009.
