Zastupnici po zaposlenju

Zastupnici po zaposlenju su lica koja su ovlašćena da bez posebnog punomoćja obavljaju određene poslove u privrednim društvima ili kod preduzetnika. To mogu biti fizička lica koja su u radnom odnosu u društvu, kao i lica koje nisu u radnom odnosu a obavljaju funkciju u društvu. Njihovo ovlašćenje za obavljanje poslova je pretpostavljeno. Ono proizilazi iz prirode obavljanja njihovih radnih dužnosti. Reč je o poslovima koji spadaju u redovno poslovanje privrednih subjekata a koji uključuju i zaključenje odnosno ispunjenje određenih ugovora ili preduzimanje drugih pravnih radnji.[traži se izvor]

Zakon o obligacionim odnosima , kao primer, nabraja moguća lica kao punomoćnike po zaposlenju: prodavci u prodavnicama, lica koja obavljaju određene usluge u ugostiteljstvu, lica na poslovima šalterske službe u pošti, u banci i slično.[1] Iako nisu navedeni kao primer, dosadašnja sudska praksa[2] je prihvatila je da se u punomoćnike po zaposlenju svrstavaju i : komercijalni direktor, komercijalista, direktor kadrovskog sektora, rukovodilac gradilišta, šef predstavništa.

Pravna priroda

uredi

Punomoćje po zaposlenju predstavlja oblik zastupanja društva čija se ovlašćenja zasnivaju na pretpostavljenoj izjavi volje zastupanog (privrednog društva[3]), samim činom zaposlenja.

Kako su privredna društva pravna lica ona ne mogu neposredno preduzimati pravne radnje, već to moraju činiti preko svojih zastupnika. Zastupnik istupa u pravnom prometu u ime i za račun privrednog društva ili preduzetnika. Zastupnikom u širem smislu se smatraju sva lica koja predstavljaju privredno društvo prema trećim licima, a u užem smislu ona lica čija ovlašćenja za zastupanje proističu iz zakona ili opštih akata koja su propisno registrovana. Za razliku od njih, ovlašćenja za zastupanje punomoćnika proizilazi, ne iz zakona, već iz punomoćja koje je dobijeno od zastupnika društva.[4] Punomoćje je, po pravilu, pisano ovlašćenje koje u sebi sadrži obim i vrstu poslova koje je punomoćnik ovlašćen da preduzima. U slučaju punomoćnika po zaposlenju, ovako shvaćeno punomoćje zapravo ne postoji, a ne postoji ni poseban ugovorni odnos između društva i punomoćnika. Sva prava i obaveze proističu uz činjenice izvršavanja radnih zadataka koje je društvo zahtevalo, u sklopu redovnog poslovanja, od zaposlenog. Ovakva ovlašćenja ne moraju se predvideti statutom, niti se mora izvršiti upis u registar.

U pravnoj teoriji, postavilo se i pitanje da li i punomoćnici po zaposlenju mogu, u okviru svojih ovlašćenja, dati punomoćje drugom licu. Presudom Vrhovnog privrednog suda zauzet je stav da se mogu preneti određena prava, ali ne i sva.

Prava i obaveze

uredi

Lica koja kao zaposleni u društvu rade na poslovima čije obavljanje u redovnom poslovanju uključuje i zaključenje ili ispunjenje određenih ugovora ili preduzimanje drugih pravnih radnji, ovlašćena su da kao punomoćnici društva zaključuju i ispunjavaju te ugovore, odnosno preduzimaju te pravne radnje u granicama poslova na kojima rade bez posebnog punomoćja.[5]

  • Ograničenja ovlašćenja

Punomoćnik po zaposlenju je dužan da postupa po pravilima koja proizilaze iz poslovnih običaja. Ukoliko punomoćnik prekorači ovlašćenja, društvo ne odgovara osim ako takva prekoračenja naknadno ne odobri (ratifikuje). Što znači da bi pravni posao bio ništav, a lice odgovorno za štetu trećem savesnom licu. Ovo je pravilo koje je je prihvaćeno u Zakonu o obligacionom odnosima što je potpuno suprotno od pravila sadržanom u Zakonu o privrednim društvima, koji izričito propisuje da se ograničenja ovlašćenja ne mogu isticati prema trećim licima. U tom slučaju pravni posao bi bio punovažan i kao takav obavezivao društvo a, punomoćnik po zaposlenju bi odgovarao za štetu koju je naneo privrednom društvu, izuzev ako je postupalo u skladu sa odlukom nadležnog organa društva. Stav pravne teorije je da se treba prikloniti rešenju iz Zakona o privrednim društvima koji obezbeđuje veću pravnu sigurnost, poverenje u poslovni promet i zaštitu trećih savesnih lica kojima je najpre u interesu ostvarenje zaključenog pravnog posla.

Prestanak

uredi

Kao pravne činjenice relevantne za prestanak punomoćja po zaposlenju najčešće se javljaju prestanak pravnog lica odnosno smrt fizičkog lica kao punomoćnika ili kao vlastodavca, a po samoj logici stvari to će biti i prestanak samog radnog odnosa.[6][7][8]

Reference

uredi
  1. ^ „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 25. 11. 2011. g. Pristupljeno 14. 12. 2011. 
  2. ^ „Sudska praksa”. Arhivirano iz originala 28. 12. 2011. g. Pristupljeno 14. 12. 2011. 
  3. ^ „Privrednog društva”. Arhivirano iz originala 12. 01. 2011. g. Pristupljeno 14. 12. 2011. 
  4. ^ http://www.harmonius.org/sr/publikacije/clanci/vuk_radovic/Agencijski_problemi.pdf
  5. ^ Zakon o privrednim društvima, Приступљено 5. 4. 2013.
  6. ^ http://www.dobrovoljno.rzzo.rs/download/Zakon_ObligacioniOdnosi.pdf
  7. ^ Kompanijsko pravo, Beograd 2009, Mirko S. Vasiljević
  8. ^ Presuda Vrhovnog privrednog suda, Sl-742/60 u M. Isakovic, P. Šurlan, Opšte uzanse za promet robe, Beograd, 1961,45.

Spoljašnje veze

uredi