Italijanski tartuf

Italijanski tartuf ili italijanska gomoljača, Tuber magnatum je vrlo jestiva gljiva. Naš najrasprostranjeniji tartuf je najčešći i na kontinentu i na Mediteranu.

Oblik

Većinom u obliku kvrgavog krompira,1,5-6-[9] cm dužine,1-4-[6] cm širine,1-5cm visine;rjeđe kuglast, no i tada grbav, s usjecima i žljebovima, s jamama pa i parcijalno spljoštenim slojevima, kao komad stijene. Površina bez bubuljica, eventualno malo brašnasto hrapava.

Peridija

Spolja je kožnatoblijede boje, kao svijetla kafa, starija i s nešto jačom primjesom. Iznutra bijela, tanka, oko 0,5mm, jače izražena i šira s donje strane.

Gleba

[meso unutra kojega se razvija himenij]po cijeloj unutrašnjosti prošarana bijelim venama, a masa kroz koju se vijugavo ili lavirintno vene granaju u početku je sivkastobijela, zatim siva, sasvim zrela tamno purpurnočokoladna i gotovop crna. Tvrda, teška, s jakim no ugodnim ukusomi mirisom na bijeli luk.

Mikroskopija

Spore tamno sepijasmeđe, široko eliptične do gotovo okrugle, načičkane cilindričnim, 4-7/1-1,5 mi, iglicama, po vrhu povezanim jednim prozirnim velom, tako da se prečnik cijele spore povećava za dvije dužine iglica i, zajedno s njima, iznosi: 33-52/32-45 mi. Jezgra je mrežasto granulirana, a pojedine pločice su duge 6-10mi. Spore su veće što ih je manje u ascusu, od jedne jedine do dvije ili tri. Asci izodijametrični ili ovoidni s uglastim stranama, 80-127/60-85 mi.

Stanište i rasprostranjenost

Naš najrasprostranjeniji i najčešći tartuf, i na kontinentu ili na Mediteranu. Raste jedan nedaleko od drugoga,8-18cm pod površinom zemlje, u mikorizi s raznim listopadnim drvećem, najradije pak u hrastovi-grabovim šumama, prorijeđenim i svjetlijim, te duž potoka i rječica sa bagremima, johama i topolama. Pokazatelji su mu duguljasti smeđecrveni hruštevi, koji u gomilama vrve iznad gljive.

Doba sazrijevanja

[XI] I-VI, no mogu se naći, jer dugo rastu i teže se kvare, i u drugo doba godine.

Jestivost

Visoko cijenjena gljiva, osobiti prikladna za umake, za punjenje mesa ili ribe te kao prilog. Sama za sebe je prejaka. Po kuvanju miris bijelog luka, iako slabiji, ostaje, a pridružuje mu se još jedna specifična aroma na parfem.

Slične vrste

Ima mnogo podzemnih vrsta gljiva koje ne samo da nisu tartufi, nego čak ni Ascomyceti. Glatke površine, bez bubuljica i sličnih boja, najbliži je prošupljeni tartuf, Tuber excavatum Vitt. Dosta čest kod nas, takođe ukusan, mikroskopski se razlikuje najlakše po manje-više centriranoj komorastoj šupljini unutar glebe, te po mirisu na druge začine, ne na bijeli luk. Spore su mu u prosjeku manje,30-40/22-33mi. Po boji, obliku, pa i mirisu na bijeli lik, slična je i lažna gomoljača, lažni tartuf, Tuber macrosporum, no ona ima bubuljičastu površinu i još veće spore:do 80/60 mi. Istarski ili perigordski tartuf, Tuber melanosporum najcjenjeniji od svih tartufa, uspijeva takođe širom bivše Jugoslavije, ne samo u Istri(što bi se moglo zaključiti po imenu), no zapravo nema slličnosti:boje je crveno smeđe, pa crne, a pokriven je četvoro do šestostranim piramidalnim žlezdicama, širokim do pola mm. Iglice spora su maksimalno 3 mi duge.

Literatura

Ključ za gljive;Ivan Foč;ITRO "NAPRIJED";Zagreb
Morcillo, M.; Sanchez, M.; Vilanova, X (2015). Truffle Farming Today, a Comprehensive World Guide. ISBN 978-84-617-1307-3.
Trappe, Matt; Evans, Frank; Trappe, James M. (2007). Field Guide to North American Truffles: Hunting, Identifying, and Enjoying the World's Most Prized Fungi. Natural History Series. Ten Speed Press. ISBN 9781580088626.
Nowak, Zachary (2015). Truffle: A Global History. The Edible Series. Reaktion. ISBN 978-1780234366.