Kanski filmski festival

филмски фестивал

Kanski filmski festival (franc. Le Festival International du Film de Cannes) se održava svake godine u gradu Kanu na jugu Francuske još od 1946. Na festivalu se prikazuju novi filmovi svih žanrova, uključujući i dokumentarne filmove, iz celog sveta. On je jedan od najprestižnijih i najpopularnijih filmskih festivala u svetu.[1][2][3] Festivalu se može prisustvovati samo sa pozivnicom, a održava se jednom godišnje (obično u maju) u Palati festivala i kongresa.[4]

Kanski filmski festival
Logo filmskog festivala u Kanu
Osnovan20. septembar 1946. god.; pre 77 godina (1946-09-20)
Trajanje12 dana (2017)
Tipfilmski
LokacijaKan,
 Francuska
OsnivačiJean Zay,
Albert Sarraut
Veb-sajt
www.festival-cannes.com

Najprestižnija nagrada (za najbolji film) je Zlatna palma (franc. Palme d'Or), koju je, između ostalih, i dva puta primio srpski režiser Emir Kusturica. Filmski festival u Kanu je prvi put održan od 20. septembra do 5. oktobra 1946 u Kanu.[5]

Dana 1. jula 2014. saosnivač i bivši šef francuskog TV Kanala Plus Pjer Leskjur preuzeo je dužnost predsednika festivala.[6][7] Francuska je takođe domaćin svoje nacionalne filmske nagrade Cezar, što se ujedno smatra da je francuski ekvivalent američkog Oskara.

To je jedan od filmskih festivala „Velike petorke“, pored Venecijanskog filmskog festivala u Italiji, Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu u Nemačkoj, Međunarodnog filmskog festivala u Torontu u Kanadi i Filmskog festivala Sandens u Sjedinjenim Državama.[8][9][10] Velika petorka je međunarodno priznata, jer daje stvaraocima umetničku slobodu da se izraze kroz film.[11] FIAPF je 1951. godine formalno akreditovao festival.[12]

Istorija uredi

Filmski festival u Kanu ima svoje korene u kasnim 1930-im kada je Žan Ze, tadašnji ministar nacionalnog obrazovanja Francuske, na predlog Filipea Erlangera i uz podršku Britanaca i Amerikanaca, osnovao međunarodni kinematografski festival. Godine 1947, festival je bio održan pod nazivom Festival du film de Cannes, gde su bili predstavljeni filmovi iz šesnaest zemalja. U to vreme bio je uveden princip jednakosti, sa žirijem sastavljenim od samo jednog predstavnika po zemlji.[13] Festival se sada održava u Palais des Festivals, palati posebno izgrađena za tu priliku, iako je tokom svečanosti otvaranja 1949. krov bio nedovršen i urušio se tokom oluje. Festival nije bio održan 1948. i 1950. zbog budžetskih problema. Iako je na samom početku francuska želja bila da se festival održava u jesen kako bi se natecali s filmskim festivalom u Veneciji, 1951. Kan je pomerio održavanje u proleće kako bi izbegli ovaj sukob.

Godine 1955, stvorena je Zlatna palma, koja zamenjuje Grand Prix du Festival koji je održavan sve do te godine. Dolores del Rio je 1957. bila prva žena član žirija kao član Sélection officielle. Filmski market je osnovan 1959. godine, dajući festivalu komercijalni karakter i olakšavajući razmenu između prodavaca i kupaca u filmskoj industriji. Danas je to postalo prva međunarodna platforma za filmsku trgovinu. Nedelja međunarodnih kritičara je uvedena 1962. godine. Nju je osnovala Unija francuskih filmskih kritičara kao prva paralelna sekcija filmskog festivala. Cilj je bio da se prikažu najbolja dela režisera iz celog svijeta, i da se ne podlegne komercijalnim stremljenjima.[14] U znak sećanja na francuskog režisera Žana Kokta nakon njegove smrti 1965. godine, on je imenovan doživotnim počasnim predsednikom. U narednoj godini, Olivija de Hevilend je imenovana kao prva žena predsednica festivala.

Dana 19. maja 1968, festival je bio obustavljen, pošto su neki režiseri, kao što su Karlos Saura i Miloš Forman, povukli svoje filmove iz konkurencije. Dana 18. maja, režiser Luj Mal zajedno sa grupom režisera zauzeo je veliku salu Palaisa i prekinuo projekcije u znak solidarnosti sa štrajkom učenika i radnika koji su se održavali širom Francuske, [15] i u znak protesta zbog smene tadašnjeg predsednika Cinémathèque Française. Filmski svaraoci su uspeli da vrate predsednika, ali su iste godine osnovali Društvo filmskih režisera (SRF). [16] SRF je 1969, na čelu sa Pjer-Enri Delom osnovao Directors' Fortnight, novu sekciju van konkurencije koja predstavlja izbor filmova iz celog sveta, odabranih nezavisno od zvaničnog odabira filmova.[17]

Tokom 1970-ih, važne promene su se dogodile na festivalu. Robert Favr Le Bret je 1972. imenovan novim predsednikom, a Moris Besi generalnim direktorom. On je odmah uveo važnu promenu u odabiru filmova učesnika. Sve do tog vremena, u različitim zemljama birani su filmovi koji su bili predstavljani na festivalu. Besi je osnovao jednu komisiju za odabir francuskih filmova, a drugu za odabir stranih filmova.[18] Žil Žakob je 1978. preuzeo poziciju predsednika, i uveo je nagradu Zlatna kamera kao i sekciju Poseban izgled. Ostale promene su bile smanjenje dužine festivala na trinaest dana, čime se smanjio broj odabranih filmova; takođe, do tada žiri je bio sastavljan od strane filmskih akademika, a Žakob je počeo da uvodi ličnosti i profesionalce iz filmske industrije.[19]

Nova, mnogo veća Palata festivala i kongresa je izgrađena 1983. i postala je novi domaćin festivala. Dobila je nadimak „Bunker” što je izazvalo brojne reakcije protiv toga. [20] Pjer Viot je 1984. zamenio Roberta Favr Le Breta kao predsednika festivala.

 
Zvezde poziraju za fotografe što je deo folklora Kana.

Tek 1995. Žil Žakob je osnovao poslednju sekciju službenog izbora: Kinematografsku fondaciju. Njegov cilj je bio da podrži stvaranje filmske umetnosti u svetu i da doprinese ulasku novih pisaca scenarista u krug slavnih ličnosti.[21] Fondacija je završena 2000. godine sa La Résidence, a 2005. sa L'Atelier. Sadašnji predsednik festivala, Žil Žakob, imenovan je 2000, a 2002. festival je službeno dobio naziv Festival de Cannes.

Uticaj uredi

Festival je postao važna reklama za evropske filmove. Džil Forbs i Sara Strit tvrde u knjizi Evropska kinematografija: Uvod, da je Kan „postao ... izuzetno važan za kritičke i komercijalne interese i za evropske pokušaje prodaje filmova na osnovu njihovog umetničkog kvaliteta”. Forbs i Strit takođe ističu da, zajedno s drugim festivalima kao što su Filmski festival u Veneciji i Berlinski filmski festival, Kan nudi priliku da se prikaže slika jedne zemlje i filma i generalno uzgaja ideju da je evropska kinematografija „umjetnost”.[22]

Osim toga, s obzirom na snažnu izloženost medijima, na festivalu koji je inače zatvoren za javnost, prisustvuju mnoge filmske zvezde i popularno je mesto za filmske producente koji lansiraju njihove nove filmove i pokušavaju da ih prodaju distributerima koji dolaze iz svih krajeva sveta.

Festival uredi

Filmski festival u Kanu se deli na nekoliko delova:

  • Glavno takmičenje: dvadeset filmova se bori za Zlatnu palmu.Filmovi se puštaju u Théâtre Lumière.
  • Un Certain Regard - dvadeset filmova izabranih iz različitih zemalja. Puštaju se u Salle Debussy.
  • Filmovi koji se ne takmiče, ali se takođe puštaju u Salle Debussy.
  • Cinéfondation - oko pedeset kratkih filmova i filmova srednje dužine iz filmskih škola širom sveta. Puštaju se u Salle Buñuel.
  • Kratkometražni filmovi - takmičenje za Zlatnu palmu za najbolji kratki film. Filmovi se puštaju u pozorištima Debussy i Buñuel.

Nagrade uredi

Glavna nagrada je ’’Zlatna palma’’ („Palme d'Or") koja se dodeljuje za najbolji film. Zlatna palma je prvi put dodeljena 1955. Od 1939 do 1954 je glavna nagrada bila Velika nagrada („Grand Prix du Festival International du Film"), kao i od 1964 do 1974.

  • Palme d'Or - Zlatna palma
  • Grand Prix - Velika nagrada
  • Prix du Jury - Nagrada žirija
  • Palme d'Or du court métrage - Najbolji kratki film
  • Prix d'interprétation féminine - Najbolja glumica
  • Prix d'interprétation masculine - Najbolji glumac
  • Prix de la mise en scène - Najbolji režiser
  • Prix du scénario - Najbolji scenario

Druge nagrade uredi

  • Prix Un Certain Regard - dodeljuje se mladim talentovanim režiserima koji imaju inovativne i originalne radove.
  • Cinéfondation - nagrada za najbolji studentski film
  • Caméra d'Or - bira se najbolji debitantski film

Reference uredi

  1. ^ Cannes International Film Festival
  2. ^ They'll Always Have Cannes pristupljeno 15. maja 2012
  3. ^ In Pictures: Chic Cannes Hideaways
  4. ^ „Presentation of the Palais”. palaisdesfestivals.com. Pristupljeno 31. 5. 2017. 
  5. ^ „Cannes Film Festival”. Prolog. Pristupljeno 24. 1. 2020. 
  6. ^ „Cannes Film Festival Names Pierre Lescure President”. The Hollywood Reporter. Pristupljeno 14. 1. 2014. 
  7. ^ „Pierre Lescure elected President of the Festival de Cannes”. Festival de Cannes. Arhivirano iz originala 26. 3. 2016. g. Pristupljeno 28. 3. 2015. 
  8. ^ Scott Roxborough. „Berlin Rebooted: Festival Shuffles Lineup, Aims for Recharged Market”. The Hollywood Reporter. 
  9. ^ Anderson, Ariston. „Venice: David Gordon Green's 'Manglehorn,' Abel Ferrara's 'Pasolini' in Competition Lineup”. The Hollywood Reporter. Pristupljeno 9. 9. 2018. 
  10. ^ „Addio, Lido: Last Postcards from the Venice Film Festival”. Time. Pristupljeno 9. 9. 2018. 
  11. ^ Chan, F. (1. 6. 2011). „The international film festival and the making of a national cinema”. Screen. 52 (2): 253—260. doi:10.1093/screen/hjr012. 
  12. ^ Moeran, Brian; Jesper, Strandgaard Pedersen (2011). Negotiating Values in the Creative Industries: Fairs, Festivals and Competitive Events. Cambridge: Cambridge University Press. str. 173. ISBN 978-1-107-00450-4. 
  13. ^ 60th Festival of Cannes – Retrospective Arhivirano 2007-09-28 na sajtu Wayback Machine Ville de Cannes website.
  14. ^ „About the ICW International Critics' Week website.”. Arhivirano iz originala 12. 8. 2007. g. Pristupljeno 14. 5. 2014. 
  15. ^ 1968 Cannes Festival Cannes-fest.com archive
  16. ^ „History of the Directors' Fortnight. 1968.”. Arhivirano iz originala 27. 9. 2007. g. Pristupljeno 14. 5. 2014. 
  17. ^ Directors' Fortnight Presentation Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. april 2009) pristupljeno 1. septembra 2007.
  18. ^ 1972 Cannes Festival Cannes-fest.com archive
  19. ^ 1978 Cannes Festival Cannes-fest.com archive
  20. ^ 1983 Cannes Festival Cannes-fest.com archive
  21. ^ La Sélection Arhivirano 2007-09-28 na sajtu Wayback Machine Cinéfondation website
  22. ^ Forbes, Jill; Street, Sarah (2001). European Cinema: An Introduction. London: Palgrave Macmillan. ISBN 0-333-75210-4. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi