Karlo Goci
Karlo Goci (ital. Carlo Gozzi; Venecija, 13. decembar 1720. – 4. april 1806.)[1] bio je venecijanski dramaturg.[2]
Karlo Goci | |
---|---|
![]() | |
Datum rođenja | 13. decembar 1720. |
Mesto rođenja | Venecija, Mletačka republika |
Datum smrti | 4. april 1806.85 god.) ( |
Mesto smrti | Venecija, Italija |
Zanimanje | Pisac |
Biografija
urediGoci je rođen i umro u Veneciji;[3]poticao je iz porodice manje venecijanske aristokratije.[4] Šesti od jedanaestoro dece grofa Jakopa Antonija Gocija i Angiole Tijepola, rođen je u porodici dalekog bergamskog porekla koja je, došavši u Veneciju u šesnaestom veku, tamo zaradila bogatstvo kupujući imanja kako u gradu tako iu zaleđe (uključujući vilu u Vizinaleu, u Furlaniji). U sedamnaestom veku Goci su takođe dobili titulu grofa, ali je njihov prosperitet propao početkom 18. veka.[5] Ova situacija je uticala na Karlovo obrazovanje, kako se on sam priseća u Beskorisnim memoarima: dok su njegova starija braća, Gasparo i Frančesko, dobijali redovno obrazovanje na državnim fakultetima, on je samo povremeno primao lekcije od osrednjih sveštenika. Stoga je morao da produbi svoje studije kao samouk, podstaknut željom da imitira Gaspara koji se tih godina javljao kao književnik; posebno je proučavao autore toskanske književnosti četrnaestog i šesnaestog veka, kao što su pisci kratkih priča Saketi, Firencuola, Pulči, Burkijelo i Berni.[5]
U mladosti roditelji više nisu bili u mogućnosti da ga finansijski izdržavaju, pa je otišao u Dalmaciju u vojsku.[6] Tri godine kasnije, vratio se u Veneciju i pridružio se Društvu Graneleski[7]. Ovo društvo je bilo posvećeno težnji za očuvanjem toskanske književnosti od uticaja strane kulture; bila je posebno zainteresovana za spas tradicionalne italijanske komedije kao što je Komedija del arte[8][9].
Karijera
urediPjetro Kjari i Karlo Goldoni, dva venecijanska pisca, udaljavali su se od starog stila italijanskog pozorišta, što je ugrožavalo rad Društva Graneleski.[10] Godine 1757. Goci je branio Komediju del arte objavljivanjem satirične pesme, a 1761. godine u svojoj komediji zasnovanoj na bajci Ljubav za tri pomorandže ili Reflektivna analiza bajke Ljubav tri pomorandže, parodirao je Kjarija i Goldonija.[11]
Poslednjih godina Gocijevog života počeo je da eksperimentiše stvarajući tragedije sa uglavnom komičnim uticajima, ali su ti pokušaji naišli na oštre kritike. Zatim je počeo da radi u španskoj drami i postigao manji uspeh pre svoje smrti.[8] Sahranjen je u crkvi San Kasijano u Veneciji.[10]
Izabrana dela
urediPozorišne bajke
uredi- Ljubav za tri pomorandže (1761)
- Vrana (1762)
- Kralj jelen (1762)
- Turandot (1762)
- Žena zmija (1763)
- Srećni prosjaci (1764)
- Plavo čudovište (1764)
- Prelepa zelena devojka (1765)
- Zeim, kralj genija (1765)
- Bizarna Marfisa (1766)
- Droga ljubavi (1775/1776)
- Beskorisni memoari (1777, ali objavljeni tek 1797)
Reference
uredi- ^ DiGaetani, John Louis (2000). Carlo Gozzi: A Life in 18th Century Venetian Theatre, an Afterlife in Opera. McFarland & Company. p. 61.
- ^ Patterson, David Josh, "A Tale of Two Carlos: An Examination of the Ongoing Battle Between the Marginalized and the Privileged as Exemplified by Carlo Goldoni and Carlo Gozzi During the 18th Century" (2011). All Graduate Theses and Dissertations. Paper 1006.
- ^ Lees, D. Nevile (April 1914). "Carlo Gozzi and the Venetian Drama of the Eighteenth Century". Mask. 6.
- ^ Buch, David J. (2009). Magic flutes and Enchanted Forests: The Supernatural in Eighteenth Century Musical Theatre. University of Chicago Press. pp. 214
- ^ a b Alberto Beniscelli, Carlo Gozzi, in Dizionario biografico degli italiani, vol. 58, Roma, Istituto dell'Enciclopedia Italiana, 2002.
- ^ Carlo Gozzi. Memoirs. 2 Vol., trans. John Addington Symonds (London: John C. Nimmo, 1890). 1:249.
- ^ Merriam-Webster's Encyclopedia of Literature. Merriam-Webster, Inc. 1995. p. 483.
- ^ a b Harrison De Puy, William (1908). The World-wide Encyclopedia and Gazetteer: Compiled and Revised to Date from the Leading Encyclopedias of the World. A Dictionary of Arts, Sciences and Literature, to which is Added Biographies of Living Subjects, One Hundred Colored Maps and Numerous Illustrations, Volume 4. Christian Herald. p. 2877.
- ^ One or more of the preceding sentences incorporates text from a publication now in the public domain: Chisholm, Hugh, ed. (1911). "Gozzi, Carlo, Count". Encyclopædia Britannica. 12 (11th ed.). Cambridge University Press. p. 305.
- ^ a b Gozzi, Carlo (1890). The memoirs of Count Carlo Gozzi. J.C. Nimmo. p. 187.
- ^ Gozzi, Carlo (1989). Five Tales for the Theatre. The Chicago University Press. p. 1.